O revirima

Lični stav o … REVIR ili ”PUT AND TAKE”
U riječniku stranih riječi stoji da revir znači: kraj, predjeo, oblast, okrug (napr. ugljeni revir je predjeo bogat ugljem). Na njemačkom Revier znači okrug, reon, na latinskom ripa je obala uz rijeku i na francuskom riviere je rijeka, a rive obala.

Uobičajeni prevodi znače područje, tako se označava lovni distrikt, a tako se nazivao i bolesnički odjel u njemačkim koncentracionim logorima. Zašto ovoliko jezičko mučenje sa prevodom? Zato što i mene muče ovi reviri, zbog načina kako se formiraju, kako se poribljavaju i kako funkcionišu.

Malo poznajem stanje u BiH u vezi revira. Zašto se formiraju, šta im je cilj? Kako se poribljavaju, ko sa njima gazduje, kakva su pravila ribolova i kolike su cijene? A i ono malo što sam vidio stvara mi odvratnu sliku, jer je to jeftin trik privrednog- turističkog razvoja, komercalizacije prirodnih resursa sa nekakvim davanjem koncesija, sa nezakonitim unosom svakakvih riba i direktno ugrožavanje genetike autohtonih vrsta riba.

Evo malo primjera koji me iznenađuju:

U jednom udruženju zakazali su takmičenje, otvaranje sezone ili sličnu prezentaciju ljepota rijeke i “bogatstvo” autohtonih, endemskih vrsta plemenitih riba. Dobro znaju da je broj riba na granici biološkog opstanka. Šta da se radi? Brzo traži gdje se mogu kupiti ribe koje su iznad minimalnih mjera. Nema veze koje vrste, koje genetske linije, kakvog zdravstvenog statusa. Odobrenja nadležnih ministarstava nisu potrebna. Dovoljna je naša volja i ribe iz uzgajališta. Pusti ribe dan – dva prije manifestacije ili pred otvor revira. Zabrani vađenje ribe, jer to nije sportski, a ko će stalno i kupovati ribu. Na upite zašto se revir poribljava, odgovori su da se ne osramotimo, jer će teško ko uloviti koju divlju ribu.

Ja sam isključivo da cijela rijeka bude prirodni „revir” sa primjernim brojem divljih, autohtonih vrsta sa specifičnom genetskom karakteristikom tog područja. Znam da je ovo lako reći, ali teško realizovati sa našim navikama. Za početak se pomaže sa uzgojem riba radi poribljavanja pod posebnim stručnim smjernicama, koje garantuju da se neće ugroziti divlji instikti, genetska varijacija riba i neće doći do uzgoja u srodstvu. Udruženje treba organizirati tako da obezbjedi da se ne izlovljava više od prirodnog priraštaja i da se optimalno brojno stanje riba ne smanjuje. Neki planiraju poribljavanje pred turističku sezonu, jer doći će nam stranci, pa treba imati riba u vodi i da se ne osramotimo. A da li je sramota nuditi im „akvarijumske“ ribe, koje uzimaju sve i svašta, te se hvaliti ljepotom kraja, vode i bogatstvom riba. Mi u svemu pretjerujemo, jer smatramo da je naša rijeka najljepša na svijetu i pravi prirodni raj. To su jeftini štosovi.

Van svake pameti je da se u Uncu mogu loviti stotine kalifornijskih pastrmki, kako mi zovemo dužičastu pastrmku. Kakav je to način da se u Krušnici lovi zlatovčica, koja je strana riba te plemenite vode? Kome pada na pamet puštati pripitomljenog lipljena iz mrijestilišta u Ribnik i opet u Krušnicu. Smješno je gledati, kako je zaboravio šta je insekt, ali baci malo sitnog pijeska u vodu. On se onda uzkomeša kao lud, jer je navikao, u bazenu, da je to hrana.

Neshvatljivo je koliko je komercalizacija ribolova unijela loših i biološki štetnih poteza. Udruženja nisu profitabilne organizacije. Novac od dozvola treba pokriti samo osnovne djelatnosti, a ne da se razvija profesionalni rad u udruženju. Nikada čuvari neće spriječiti krivolov, ako to čine sami članovi, umjesto da oni sami provode dogovoreno na način da zaštite rijeku i živi svijet u rijeci.

Organizacija i funkcionisanje udruženja treba postaviti na sasvim druge principe. Čini mi se da se većina organizira tako da se izabere uprava i predsjednik, pa neka oni rade, a mene pusti da nastavim po svom, da sam i dalje nezadovoljan i da samo kritikujem. Predsjednici ne smiju biti profesionalci, jer onda oni preuzimaju sve funkcije. Udruženje treba organizovati u sekcije sa njihovim organima upravljanja, koji su i članovi upravnih odbora udruženja, koja samo koordiniraju rad sekcija. Praktično bi svaki član trebao biti u najmanje jednoj sekciji, ali ne teoretski već sa jasnim praktičnim i mjerljivim zaduženjima. Funkcionalno organizovanje udruženja je pitanje koje treba posebno izdvojiti, iznaći novo funkcionalno organizovanje, jer je to temeljni princip za uspješno upravljanje vodenim resursima, koje dobijamo na upravljanje. Ništa manje nije važno da se povežemo i na državnom nivou, sa tačno raspodjeljenim nadležnostima, da bi se moglo utjecati na nadležne državne organe i političare radi zakonske zaštite voda, riba i eko – sistema u cjelini.

Ograničenja u ribolovu

Treba se početi navikavati na mnoga ograničenja, kako bi sačuvali riblji fond i uvijek imali optimalan broj riba u vodotoku. Ta ograničenja trebaju osigurati da se ne izlovljava više riba, nego što to dozvoljava prirodni priraštaj. Broj godišnjih i dnevnih dozvola ima svoj maksimum, a sve preračunato na mogući godišnji izlov, prema broju dozvoljenog dnevnog ulova i broja mogućih izlazaka.Treba se organizirati svakodnevno izvještavanje o dnevnim ulovima.

Šta to znači u praksi? Znači da se svi neće moći učlaniti u jedno udruženje, već će se uvesti liste čekanja, da se izbjegnu malverzacije u učlanjivanju. Ako želimo imati više dnevnih dozvola za nečlanove udruženja, onda to moramo preraspodjeliti na štetu broja stalnih članova. Napr. ako biološka osnova dozvoljava izlov 1.000 komada pastrmke, onda možemo imati samo 1.000 izlazaka, a ako se ne može uloviti više od 500, onda je to manjak broja riba i to treba kompenzirati ili totalnom zabranom ribolova ili poribljavanjem na propisan način. Ovo nam se može sviđati ili ne sviđati, ali sa ovim nema pogađanja i kompromisa. Imam osjećaj da bi mnogi voljeli prodati što više dozvola, a što manje uzgajati i efikasno štititi prirodne resurse.

Naježim se kada čujem da se neko sa uživanjem hvali kako je ulovio 300 kalifornijskih pastrmki, napr u Uni – Uncu. Kakav je to profil sportskog ribolovca? Nikakav! Bolestan!

Dovoljno je uloviti jednu ribu po izlasku, tri su već uspjeh. Ali treba biti zadovoljan i sa jednom pastrmkom u sedmici, mladicom u godini i slično. Kraj vode treba uživati u pokretu, nadmudrivanju sa ribom, uživanju u prirodnim ljepotama, u druženju sa prijateljima i još mnogo toga što je važnije od same pohlepe za ulovom.

Sistem ”Put and Take”

Ovi naši reviri me podsjećaju na u svijetu rašireni sistem ”Put and Take”. To praktikuju organizirati privatnici, većinom u svojim vlastitim jezerima, ponekad vještačkim akumulacijama nastalim zbog eksploatacije šljunka. Napr. u Švedskoj i udruženja ribolovaca praktikuju poribiti jezera za potrebe svojih članova i drugih posjetilaca, jer se tamo nalazi bezbroj prirodnih jezera razne veličine. Ti se prostori lijepo urede. Naprave se pristupni putevi, klupe za sjedenje, mjesta za smeće, higijenski čvor, zaštite od nevremena, otvorena ložišta za roštiljanje, eventualno mjesta za sportsku aktivnost, platforme na vodi za ribolov, kiosk za kupnju dozvola, mamaca, opreme i dr. To su fina familijarna mjesta, gdje i djeca mogu loviti u svojim bazenima, gdje je familija na okupu, a možda love svi ili samo jedan član. Cijene su obično za par sati, pa sve do cijelog dana. Obično ulovi nisu ograničeni, ali sve više je mjesta sa ograničenim ulovom i zabranom iznošenja riba iz vode. Riba se kupi, ubaci u jezero cijela količina ili samo dio, tako da piše kada se riba ispušta. Cilj je kupiti za 1.000 prodati za 2.000.

Prvo „Put and Take“ jezero vidio sam u Lombardiji – Italija prije 30 – tak godina. Izgradnjom autostrada u Italiji ostale su velike, duboke i široke šljunkare. Po zakonu to se područje mora rekultivisati, te od države nije bilo teško dobiti pravo da se ta rupa privede upotrebnoj vrijednosti. Trebalo ja samo ograditi tu veliku površinu, zasaditi neko ukrasno rastinje, napraviti zgradu za djelatnost, nabaviti ribu, za hladni period pastrmku, a za topliji period šarana. Ostavi lični dokument, uzmi broj na metalnoj šipki, kao znak da si se registrovao, odaberi mjesto, zabodi broj i lovi koliko možeš i sa čime hoćeš. Mamce možeš kupiti na licu mjesta, obično razni crvići i ličinke. Po zavrsetku platiš po satu. Nečiji kilogram ribe ispadne jeftin, a nečiji preskup, ali u prosjeku duplo skuplji od trzišne cijene ribe.

Ko želi i ko ima uslove da se kod nas bavi time, neka izvoli i to je sasvim u redu. Međutim, neki bi htjeli da uzmu opšte društveno prirodno dobro kao privatno sredstvo za masne zarade. Ne može se rijeka pretvoriti u ”Put and Take” mjesto. Rijeke su naše opšte prirodno dobro i ni pod kojim se uslovima ne može davati privatnicima u najam, koju popularno i pogresno nazivaju koncesija.

Koncesija nad prirodnim dobrima

Koncesija podrazumjeva privrednu djelatnost na društvenom dobru uz odobrenje države na određeno vrijeme i pod određenim uslovima. Sportski ribolov nije privredni ribolov. Država može dati koncesiju za izgradnju ribogojilišta i dodijeliti dozvoljenu kvotu vode, koja ne ugrožava život u dotičnom vodotoku. Može se dati koncesija na kavezni uzgoj riba u jezeru, bogatim vodama blizu ušća rijeka i slično, ali nikako na gazdovanje sa Ribnikom, Plivom…(koja je rijeka sada na redu). Tu ima interes samo koncesionar, jer tako može “bijeliti crne pare”, određen broj ugostitelja, turističkih djelatnika, vodiča i prodavaoca mamaca. Cijene su postale enormne. Njih određuju ljudi koji nemaju nikakve veze sa svjetskim cijenama. Oni misle da Euri rastu ko banane na drvetu i samo beri. Više efekta ima dozvola od 10 Eura, nego ona od 100 Eura. Onima od 10 Eura treba dodati još 10 noćenja, ručaka, pića i drugog, a ne jedan kod cijene od 100 eura. Mi znamo ili raditi skoro za bagatelu ili pretjerati sa cijenom. Nema sredine, znaš ti nas. Na zapadu se ribarska godišnja dozvola kreće oko 100 Eura. Dnevne dozvole su šarolike. Mörum je rijeka u Švedskoj. Ona je svjetska meka za lov laksa (lososa). Ovdje se dozvola čeka godinu – dvije. Nekad ima zahtjeva nekoliko puta više nego što se može izdati propisani broj dnevnih dozvola, te se izvlače ”sretni dobitnici” kao na lutriji. Te dozvole koštaju od 30 do 100 Eura, što ovisi o špicu sezone. Ali tamo se love rekordni laksovi i morske pastrmke i mnogi sanjaju da se pojave na tom mjestu. Ne mogu zamisliti da neko dobije koncesiju na Sanu, rijeku moje mladosti i starosti i svih mojih uspomena, odredi cijenu i za šetanje kraj vode, zabrani kupanje, gledanje….Građanin u svakom civilizovanom društvu mora imati pravo na korišćenje prirodnih resursa radi lične rekreacije i uživanja. Naravno, na nažin koji ne oštećuje tu sredinu.

Ja tako osjećam ovo koncesiono izdavanje prava na rijeku. Kao da mi neko otima zavičaj. Ja znam ko „bolje“ gazduje sa rijekama, ali i zašto. Ubaci u vodu što više riba i ne gledaj na njihovo porijeklo. Neka se samo vide. Pod firmom zapošljavanja čuvari postaju ”robovi” poslodavca. Riba se ne smije iznositi, jer to je kao namještaj u restoranu, koji ne smije manjkati, a ko će ga stalno kupovati. Ja razumijem interes turističkih organizacija da mogu dovoditi goste, razumijem i ugostitelje koji imaju određene prihode, ribarske vodiče, jer mogu ostvariti neke devizne dnevnice, vezače mušica, jer mogu prodati svoje mušice i ostale koji imaju korist od ove djelatnosti. Ali se ne mogu složiti da mi ne možemo imati vode sa genetski istim ribama tog vodotoka, da ne možemo imati dovoljan broj riba prema prirodnim uslovima i određen broj svjetskih trofeja. Turizam nije samo riba, već je to ukupno stanje prirodnih, kulturnih, istorijskih, privrednih, transportnih i svih ostalih ljudskih djelatnosti koje bude interes kod turista i koji mogu dobiti uslugu prema realnoj cijeni koju plaćaju.

Udruženja ribolovaca, kao i svi ribolovci moraju shvatiti i prihvatiti da se moraju reorganizirati da potvrde da su spremni zaštiti rijeke i život u njima na jednom primjernom prirodnom, ali ne i vještačkom nivou. Mentalitet članova udruženja treba biti u funkciji toga. Neke će to drastično pogoditi, jer neće moći ići u ribolov radi ”ubijanja” vremena, neće biti mjesta da se cijena dozvole i uloženih sredstava preračunava u vrijednost ulovljenih kila ribe. Treba se toga dosta promjeniti, vjerujem na bolje, jer je već krenulo i treba još upornije nastaviti.

Alija Kahrimanović