U Švajcarskoj, sa štapom i kanapom …

U Švajcarskoj, sa štapom i kanapom …

U Švajcarske sam predjele kročio nenadano, kao znatiželjni turist, i to je bio moj prvi boravak u zemlji alpskih rijeka. Moja prijateljica i domaćica Maiann vodila me „po čistim putevima, bogatim gradovima i bezbrižnim krajevima“.

Jednog smo dana iz grada Neuchàtela vozom stigli do obližnjeg malog mjesta Bôle, odakle počinje naša šetnja do Champ du Moulin. Tamo gdje nastaje planinski masiv Jura hodamo nepojamno lijepim i u isti mah zastrašujućim kanjonom rijeke L'Areuse. Strme i tijesne litice podsjećaju me na rijeku Ugar na planini Vlašić iznad Travnika, ovdje kao uvećana slika sa širom i dubljom rijekom. Oči koje od djetinjstva posmatraju ribe u rijeci i u bistrom L'Areuse vidjele su tri lijepe potočne pastrmke. Onome ko u tome nije, uzaludno je objašnjavati šta je ribarska strast koja me u blizini čistih jezera, alpskih rijeka i kraških potoka neumitno prati i dovodi u uzaludno iskušenje da se zabaci udica u bistru vodu. Bio je februar, i to je donosilo utjehu. Uskoro će se smračiti i odustajemo od odlaska do mosta Jean Jacques Rousseau. Odlučujemo se da vrijeme do polaska voza iz Champ du Moulin provedemo u Hotel de la Truite, staroj i lijepoj zgradi na obali rijeke. Specijalitet kuće je, kako sam naziv restorana upućuje, pastrmka na mlinarski način, a mi se, boraveći na početku Zelene doline absintha, odlučujemo za ovo, kako bi rekao lovac Lika iz Travnika „osvježavajuće“ piće, čija je proizvodnja decenijama bila zabranjena. Pomislio sam kako bi bilo lijepo vratiti se ovde kao ribolovac, i prilika mi se ukazala u aprilu 2017.

Od Travnika do Gümligena kod Berna autobusom BiH Toursa putujem više od dvadeset sati. Sa sobom nosim Greys G Series, Balzer kolo i Rio Windcutter. Mušičarski prsluk, uspomena od daidže Vahida, sa mojim „kreacijama“. Kao učenika 8. razreda osnovne škole muhe me je „iz ruke“ učio praviti Šaćir Kos, a danas ih „perjam“ slijedeći načine izrade mog komšije Samira Kalušića. Weders ne nosim, jer sam na internetu pročitao da nije dozvoljeno ulaziti u rijeku.

U blizini Gümligena najprije odlazim da osmotrim prekrasnu, moćnu rijeku Aare. Da bih je pokušao opisati, uporediću je sa imaginarnom bosanskom rijekom koja bi bila sastavljena od Neretve, Plive i Vrbasa.

Na kamenitoj obali vidim neke ljude i već iz daljine zamjećujem ribarski štap naslonjen na vrbu. Ribolovac koji lovi na leptira napravio je pauzu u cjelodnevnom ribolovu, sa ženom i sinom naložio je vatru i sada peku kobasice. Rado odgovara na moja pitanja o režimu ribolova i ribljim vrstama, no odmah kaže da bolje poznaje teoriju nego ribolovačku praksu, no tog je dana ipak ulovio jednu potočnu pastrmku. Poznaje sve važne podatke za ribolov, ali kaže da u Aareu nema mnogo ribe, da bi trebalo ići na neka alpska jezera koja predstavljaju neku vrstu posebnih revira s mnoštvom ubačene ribe. Ta tvrdnja meni izgleda nestvarno za tako bistru i čistu vodu s jakom maticom. Idući dalje uzvodno, na jednom mjestu se odvaja riječni rukavac i tu ugledam jednu krupnu ribu, a zatim još jednu. Vrijeme je njegovog mrijesta i pomislim da se na plićaku zaustavio lipljen. Ribe priđoše uz samu obalu i jasno vidim da su to mrene. Nešto dalje, oprezno vireći kroz grmlje, posmatram pet-šest golemih klenova na površini, jedan se polako diže i pokupi nekog insekta. U blizini Zoo vrta nailazim na zanimljiv i efektan način da se educira i informiše o ribljim vrstama u rijeci. Konture lipljena od inoxa kazuju o ovoj ribi i njenoj nastanjenosti u Aareu, tu su i okulari kroz koje vidite sliku lipljena pod vodom, a za mene je to odličan znak i putokaz za ribolov.

Po dnevnu dozvolu išao sam u Bern, misleći da je to rutinska stvar i tehničko pitanje. Moj vodič u toj potrazi bila je Maiann. Otišli smo u neki gradski ured i na recepciji stare zgrade ljubazna službenica je rekla da se dozvole više ne izdaju na tom mjestu, i za tili čas iz brojnih rafova s formularima izvukla popis svih mjesta u kantonu Bern gdje se dozvole mogu kupiti. U Turističkom info centru na Željezničkoj stanici službenik nam veli da nije siguran da li može izdati dozvolu jer bih trebao dokazati da imam položen ispit za sportskog ribolovca kod švajcarskih institucija. Upućuje nas da odemo u kantonalni Inspektorat za ribolov. Gledamo listu sa adresama i odlučujemo se da pokušamo u jednoj radnji ribarske opreme. No na tome mjestu sada je trgovina s prehranom i prodavač nam daje vizit kartu na kojoj je nova adresa ribarske radnje, sada negdje na periferiji Berna. Na listi su i kontakt telefoni lokalnih ribolovaca ovlaštenih za izdavanje dozvola i pozivamo jednog volontera u Gümligenu. I on je neumoljiv: bez švajcarskog certifikata nema ribarske dozvole, ni one dnevne! I tako, moja struna ne pokvasi se vodom Aarea …

U svakom švajcarskom kantonu važe druga pravila za ribolov. Tako sam otišao u Neuchàtel, u ribolovnoj radnji Au Pecheur ispunio formular, platio 20 franaka i bez ikakvih dodatnih pitanja dobio dnevnu dozvolu s kojom sam mogao da lovim na svim rijekama u Neuchàtelskom kantonu. Ribolovu je prethodilo svojevrsno izviđanje rijeke. Maiann i ja vozili smo se na biciklima pored jezera Neuchàtel obojenog kao Jadransko more, a u pozadini kao narezane kriške travničkog sira stršili su bijeli alpski vrhovi. Za ribolov s jezerske obale nije potrebnao imati dozvolu, obavezna je ako lovite iz čamca. Prešli smo oko 10km i stigli do grada Boudry, a zatim produžili blizu onog mjesta na kojem smo započeli našu februarsku šetnju kroz kanjon L’ Areuse. Sada je vodostaj bio znatno niži, a voda izuzetno bistra, kako bi rekli stari ribari u Bosni, k'o rakija! Na velikom i dubokom viru rijeka kao da je izgubila svoj tok i voda djeluje posve umireno. Pokušavam nazrijeti riblje kretanje i kada sam nakon dužeg posmatranja htio odustati, ukaza se mrena oko 50cm dužine. To me je iznenadilo, jer nisam očekivao da ću u ovakvoj planinskoj rijeci naići na barbusa.

I onda, napokon, tog sunčanog jutra sjedam na bicikl, na leđima je bosanska seljačka torba i u njoj zataknuta tuba s Greysom. Istim putem uz Neuchàtelsko jezero odlazim do vira gdje sam vidio mrenu.

Ribolov počinjem maslinastim woolly buggerom, pravljenim s tungstenom koji sam kupio kod Au Pecheur prilikom mog prvog boravka u Neuchàtelu. Sa strme obale zabacujem između grana kao u malo jezero. Izostaje svaka reakcija i idem dalje uzvodno. Ni s polarizacijskim naočalama ne mogu da uočim bilo kakvu ribu i nekako se, sasvim paradoksalno čini da u ovoj modroj rijeci ni nema ribe. Ali znam da nije tako, slična stvar je i sa već spominjanim Ugrom. Prvi susret s ovom rijekom za ribolovce je često izgledao kao besmisleno bauljanje pored plahe rijeke, a muhe umješnih i strpljivih, kad za to dođe pravi čas, podizali su planinske pastrmke iza svakog kamena u rijeci.

Predstoji mi dugo hodanje kroz kanjon, preko mostića nad provalijama, stepenicama i tunelima uklesanim u stijenjak… Silazim gdje god je moguće prići rijeci i pokušavam u malim virovima između stijena, ali bez ikakvog uspjeha. Usput nailazim na planinare i šetače koji s vidnom znatiželjom posmatraju moj mušičarski štap, kao da ribolovci ovde ne dolaze tako često. Moje odredište je mjesto koje sam dobro zapamtio tokom februarskog pohoda i želim da se tu duže zadržim. Izgleda kao ono „savršeno“ mjesto za ribolov, ona idealna slika s turističkih prospekata i razglednica: planinski vodopad i ispod njega buk razliven u široki bazen… Pokušavam s istim strimerom i zabacujem ga u pjenušavi dio gdje počinje buk i puštam da tone u vir dubok po mojoj procjeni sedam-osam metara. Ni tu se ništa ne dešava i privezujem nimfu. Odabirem teži fazanov rep, očekujući da će u propadanju biti zaustavljen… Mijenjam muhe, pokušavam sa zečijim uhom, kamenjarkom, … sve to bez ikakve aktivnosti. Moja ribarska radoznalost vodi me na izlaz iz vira i prikradajući se obalom napokon ugledam dvije lijepe potočne pastrmke! Zaobilazim obalu, između stijena se šunjam, ali ni moje iskustvo sličnog načina ribolova na Ugru nije ništa značilo jednoj pastrmki da već s prvim zamahom štapa nestane u riječnoj dubini. Druga je još stajala tu i nastojao sam da u umirenoj vodi nimfu navedem pored nje. Krupna potočara nepomično je ležala na dnu, tako je bilo i kad sam prišao na rub obale, i izgleda da nešto nije bilo u redu s njom. Poslije ko zna koliko zabačaja naumio sam da promjenim mjesto, i tada se pojavi manja pastrmka blizu obale, ali i ona pobježe samo što je nimfa dodirnula vodu.

Potom sam se žurno vratio kroz kanjon s namjerom da pokušam u donjem toku L’ Areusa u blizini ušća u Neuchàtelsko jezero. U nekom manjem naselju na mjestu gdje rijeka protiče kroz gaj konačno sam ugledao dobro poznati klobuk na vodi. Prikradajući se između drveća oprezno se nadvirujem i opazim krupnog lipljena, no nešto začudne boje, u vodi je izgledao blijedoplav. Gledao sam to s nekim podozrenjem, i naknadno, dobar poznavatelj ribolova Samir Jusić ukazao mi je na osnovu mog opisa da to vjerovatno nije bio lipljen. Provjeravajući na internetu uvidio sam da je to vjerovatno bila jedna salmonidna vrsta s kojom se nisam susretao, Coregonus lavaretus, u Švajcarskoj poznat pod nazivima Corégones i Felchen.

Kroz uski otvor među drvećem pokušavam da zabacim otpadnika ribi koja izlovljava tik ispod mojih nogu. Nekako uspijevam da muha zaplovi površinom vode, ali je to bezizgledno i uzaludno nastojanje. Nešto niže, nizvodno, nailazim na most i ispod njega vještački buk koji se razlijeva u ne tako široko korito. Mjesto izgleda atraktivno i ovde su obale podesne za mušičarenje. Odlučujem da se tu zaustavim i lovim do sumraka. Nastavljam sa suhim muhama, vežem fazanov rep, red tag, imitaciju baetis rhodany, …  no uzaludno je njihovo plutanje. Na površini nema aktivnosti ribe i mijenjam predvez, privezujem nimfe, a i njih riječne struje uzalud nose… Ribolov završavam kako sam i počeo, woolly bugger u predvečerje ponovo klizi kroz vodu. Ni ti posljednji zabačaji nisu donijeli utješnu nagradu za upornost u cjelodnevnom upoznavanju jedne lijepe rijeke. Sklapam štap, pakujem pribor, sjedam na bicikl i izgovaram riječi kojima se opraštam od svake rijeke:

L’ Areus rijeko, L’ Areus vodo, ti ostaj, a ja odoh…

Enes Škrgo