U oku ribe suza

Reportaža: U oku ribe suza

Odavno sam naučio da se život ne mjeri brojem udisaja, već trenucima od kojih zastaje dah. Ponekad nalikuju na jedva primjetan treptaj zvijezdem čini ih malo nade, malo sna i onda … Kao dječiji snovi, nikada ne odsanjani, a valja ih proživiti.

I sve dolazi godinama, sve te spoznaje ta silna druženja do kasno u noć sa dragim prijateljima, zasigurno ostave svoj trag. Kako bi moj prijatelj Ljubo često znao reći da sam još kao klapac imao privilegiju biti u društvu ljudi dobrih manira, a oni se ne uče već stiču godinama. I polako naviru emocije i vraćaju se sjećanja na sve to, kao u snu.

Danas, kad sam na rijeci i lovim ribe ili sam za svojim stolom i vežem mušice ne pokušavam da budem bolji od nekoga, već vječito učim i nadmudrujem se u nekom čudnom i začaranom krugu sa samim sobom.

Dolazak rane jeseni već se da naslutiti u zraku, kako ljeto polako izmiče u oku ribe suza i ptice za njim plaču. I sve ovo podsjeća na nekakvu bajku u srcu nekog dalekog i nepoznatog bajkovitog svijeta. Smaragdna rijeka života protiče kroz zlatne krajolike nekakve zemlje Bosne, upija u sebe sunčanu svijetlost, dobrotu ljudi i putuje u daljine, u tajne kao što je i svaka ljubav zaogrnuta tajnama. U svemu ovom postoji srebrna zrnca satkana od ljudske veličine, od istine. Uzalud svaki otpor ili pokušaj da se previše ne zanosim u mislima, da manje ronim kroz minule godine: bivala mi je uzalud i svaka čar nove sredine i novog življenja. Nisu mi mogli pomoći ni tek skovana prijateljstva, poznanstva, pa ni svi uspjesi koje sam postizao, jer bio sam pritisnut uspomenama koje su me nadrasle i bile jače od mene. Otisnem se tako nizvodno od izvora i svojih početaka ka nekim novim, velikim i veličanstvenim ušćima života i smisla, ka širinama koje su mi vazda nadomak uma i razuma. Svijet nije ponekad bivao nekako zamršen i začudan, pa onda jasan, dobronamjeran i nasmijan, sav od neispričanih ribolovačkih tajni. Shvatio sam da čovjekov život zavisi od ljudi, a ne od nekog ili nečeg drugog. Svaki njegov korak treba da je od uma, dobre volje i razuma, od srca i smijeha, a ne od zavada i zavisti, od poganluka i zavjera. U životu ponekad nemamo mnogo toga na izbor, ali jedno zasigurno znam: društvo sa kojim planiram provesti nezaboravne trenutke na vodi ne prepuštam slučaju već odabiru. To su momenti zbog kojih život dobija smisao, raduje me beskonačno i uveliko ispunjava mi dušu.

Prošlog vikenda u gostima sam imao moje stare prijatelje Zorana, Švrću i P. Ardena. Nezaboravno druženje na Plivi i Ribniku ostavljalo je takav dojam da su nam dani, a i noći naizgled bili prekratki. Mnoštvo novih spoznaja, savjeta, dugogodišnjih iskustava i sve to potkrepljeno praktično na vodi, vrijedno je pomena. Iskreno rečeno u ta tri dana koliko smo proveli zajedno ja sam efektivno lovio možda pola sata, a sve ostalo vrijeme uživao sam posmatrajući od ovih momaka, kako oni to vraški rade. Svatko od nas imao je na rijeci po jedan djelić svoga malog raja i u tom smo nesebično uživali. Po završetku ribolova, uz samo jedan obrok dnevno i uz čaše rujna vina, opet bi se nastavljala neka nova priča i sve tako u nedogled. Neprospavane noći i naizgled sitne glavobolje sustizale bi nas tek četvrti ili peti dan, o čemu naravno nismo mnogo marili. U međuvremenu, svoj dolazak na Ribnik najavljuju moji dragi prijatelji Memo i Edo, i tako čitava priča dobija sadržaj, formu, oblik, mekoću i boju. Začarani krug rađa se i nestaje, Zole odlazi za Johanesburg, Pol se vraća u Mađarsku, a Švrćo za Južnu Srbiju. Sledeće godine uz obećanje srešćemo se opet na jednoj od flyfishing destinacija.

Edo, Memo i ja ove naredne dane provešćemo u druženju na Ribniku. Takav nam je plan, a koliko će to trajati dan, dva ili pet – neupitno je. Mislim da za mene ne postoji ništa uzvišenije u ovakvom druženju od tog, kada mogu da puno lijepih i inovativnih stvari naučim od mlađih. Memo je fantastičan u prezentacijama, bilo da se radi o nimfi ili o suvoj muhi i uz to još bolji vezač. Edo je opet vrhunski majstor za detekciju šta riba tog momenta uzima na vodi? Daleko od toga i on je vispren majstor za dobru prezentaciju i daleke zabačaje. Sve ovo zajedno podsjeća na jednu harmoniju, poeziju života i to su upravo te stvari, mnoštvo sitnica koje nas vežu i iznova vraćaju na ishodišta svih zbivanja – u prirodu. Nevjerovatnim se čini koliko je tih sitnih delicija na vodi i pred nama. U jedno smo sigurni, biće to veliki izazov. Sićušne diptere, mravi i na momente tepisi BWO na površini, podižu u nama još veći nivo adrenalina. Vodostaj nešto manji nego uobičajan za ovo doba godine, ali ni to nam nije smetalo, zapravo nismo ni primjećivali, jer aktivnost ribe je bila iznad očekivanog. Imali smo dosta akcija i fantastičnih ulova. Guštali smo korak po korak, upijali svaki tačak sunca, uživali gledajući ples mušica na vodi i kolobare riba koje su se konstantno gostile. Vragu bilo malo? Teško onome ko nešto mora da taji, ko se ograđuje od ljudi i brani ćutanjem. Težak mu je takav život, težak mu je svaki dan i Bog zna kako će i dokle će uspjevati da istraje u svojim tajnama. Razborit čovjek uvijek osvaja i ono što je tog trenutka za mnoge nedostižno i daleko od njihovog uma. Na trenutke samo osjetim da sam poput lebdećeg oblaka koji se ne oslanja ni na koga i ne prijanja ni za šta. Možda jedino što u tom trenutku očekujem je samo zdrav san i ljepota godišnjih doba u njihovoj stalnoj mjeni. A vrijeme nam je jednostavno curilo, nestajalo u testiranju neke nove Memine ili moje kreacije muhe, naravno preko Ede, jer on je u tom neprevaziđen. Njegovoj upornosti i strpljenu, kada je u pitanju flyfishing kaže nema kraja.

I tu zaista tajni nema, sve tajne su u vodi. Odavno smo shvatili da se ribe nikada ne umore od vode, jer mi ne poznajemo istinski duh riba, jer nismo ribe. Ista je stvar i sa ovim flyfishing životom, ako ga ne živiš ne znaš o njemu ništa.

Tekst i foto: Jan Janković