Tradicionalne banjalučke mušice VIII

Tradicionalne banjalučke mušice VIII
(List Mušičar broj 18.)

Podvodne mušice ili Larve

Mušičari današnjice, pa i autori nekih mušica i članaka koji se objavljuju u današnjim medijima moraju osjećati moralnu obavezu i zahvalnost ljudima koji su svojim radovima prethodili razvoju mušičarenja u Bosanskoj Krajini.

Većina mušica koje se danas javljaju su uglavnom modifikacija onih koje su pravili pioniri mušičarenja na našim rijekama. Veliki broj mušica koje poznajemo i usavršavamo, a koje se danas rade u Bosanskoj Krajini i Banja Luci, neko je prije nas isprobao, učio se na greškama, ispravljao ih, u nadi da će napraviti najbolju imitaciju koju će pastrmka, lipen ili neka druga riba, stalno uzimati ne razmišljajući o prevari. Tako se ekperimentisanjem došlo do velikog broja različitih varijacija iste mušice, a da ne spominjem koliko sve različitih vrsta prirodnih mušica žive i opstaju na našim rijekama. Ovim putem takođe želim da izrazim riječi zahvale svim prethodnicima koji su nesebično dijelili znanje i iskustvo, prenosili ga na mlađe ribolovce i tako doprineli zavidnom nivou mušičarenja, ali i u izradi mušica koje danas i postoji.

Početak mušičarenja, iza Drugog Svjetskog rata, je bio strogo vezan za Ljeskov štap i klasični šestodijelni Bambusov mahač i isključivo lov na suhu i mokru mušicu. Kao što je nekad bio lov sa mahačem na suhu plivajuću mušicu atraktivan, izazovan i vrhunski ribolovni sport, vremenom je njega zamjenio neatraktivan nekad davno zabranjen lov sa mahačem i podvodnim mušicama. Šta je utjecalo da se popusti izazovu lova na podvodnu mušicu nije tematika današnjeg pisanja, iako je autor ovih redova ostao vjeran lovu na suhu plivajuću mušicu ili eventualno njenu mokru imitaciju koja promiče na nekoliko centimetara ispodvodene površine rijeke. Znam da se većina mladih mušičara neće složiti sa mojim mišljenjem iznesenim u uvodu ovog, predzadnjeg poglavlja ovog Feljtona, ali budućnost će pokazati ko je u pravu.
Podvodne mušice ili Larve su bile oduvijek zabranjene na našim rijekama, ako se lovilo sa otežanim utegom ili komadićem olova uklještenog u plastičnoj cjevčici koju smo nazivali “LANER”- “LAJNER”. Kasnije sam čuo i za naziv “TIROLSKI PLOVAK” ili “TIROLSKO DRVCE”. Zabrana lova ovim načinom je bila vrlo ispravna, jer po nekim teorijama riba uzima hranu 95% vremena sa dna rijeka, a samo 5% vremena, ona izlazi na površinu da uzima hranu što je jasan podatak koliko su podvodne mušice efikasne i opasne u lovu ribe. Vrlo je važno napomenuti da se NIJE dozvoljavala upotreba Podvodnih mušica – Larvi, ni sa lovom na mahač, što je način ribolova kojim se danas uglavnom, koristi većina ribara mušičara. Takođe treba napomenuti da u naše vrijeme i vrijeme naših prethodnika nije bilo čizama koje su dosezale do prsa ribolovca, nije bilo dozvoljeno da se gazi po vodi (osim uz kraj) tako da je riba bila veoma zaštićena, jer se nije moglo prići mnogim mjestima koja su bila veoma nepovoljna za mahanje i mahač. Takva mjesta su ribama bila prirodna zaštita, jer je posebna opasnost ležala u izlovu matične ribe spremne za mrijest. Ali tome su se dosjetili dovitljivi ribolovci ocjenujući da će vaser kugla doseći tamo gdje mahač nije mogao. Dolazak vaser kugle je dosta doprineo izlovu velikog broja riba i smanjenju ribljeg fonda i pogotovu pojava i upotreba podvodnih mušica sa Lanerom ,što je bilo gore od gorega. Baš zbog tih razloga, lov na podvodne mušice je bio zabranjen. I pored zabrane i stroge kontrole, upotreba podvodnih mušica nikad nije prestajala. Možda je tako trebalo ostati do današnjih dana. Iako se danas na velika zvona propagira “Catch and Release” i postajemo svjedoci lijepih fotografija na kojima se jasno vidi da je riba puštena, međutim … Pitam se koliki je postotak ribolovaca koji ne poštuju ovo pravilo u koje se mnogi zaklinju!?

Podvodne mušice
Tematika Feljtona su Tradicionalne Bosanske mušice sa manjim osvrtom na banjalučku “školu” izrade mušica i ulogu banjalučkih mušičara u kreiranju i nastavku ove tradicije. Pored dosadašnjeg pisanja o nekolicini meni poznatih suhih i mokrih mušica, zatim prezentacije Lampara, sada su došle na red i PODVODNE mušice ili popularno nazvane LARVE, a koje su kriomice, ali tradicionalno motane u Bosanskoj Krajini, od nekolicine banjalučkih mušičara, među kojima je bio i sam autor ovog Feljtona. Nadam se da mi ovaj grijeh nećete uzeti za zlo.

Moj prvi susret sa podvodnim mušicama je bio davne 1962.
godine kad sam na Plivi susreo ribara koji je na veoma efikasan način i za kratko vrijeme ulovio nekoliko krupnih lipenova, koji se rijetko ili skoro nikad, ne dižu na površinsku mušicu. Vrijeme je bilo sunčano, Pliva je bistra kao suza, vrlo niskog vodostaja, pa je rijeka mirno klizila između travnatih obala pljevskih livada, vazduh pun zapare da se jedva disalo, ali to njemu nije smetalo da po takvom vremenu izvuče matične lipenove, žute i grbave, čija su leđna peraja lepršala kao mali barjaci. Bio sam zapanjen činjenicom da je, sa skoro svakim zabačajem, bio uhvaćen matični lipen. Istovremeno, bio sam očaran, ali i razočaran s onim što se dešavalo ispred mojih očiju. Pošto sam bio sa druge strane rijeke i lovio sa suhim mušicama odmah sam primjetio da on ne lovi kao i ja. Prilikom njegovog svakog zabačaja se čuje neobičan zvuk, sličan zvuku bačenog kamena koji sa velike visine padne u vodu i proizvede onaj jedva čujni, ali karakterističan zvuk: “cmok”. Nisam mogao dokučiti šta je ribolovac sa druge strane Plive upotrebljavao kao mamac i šta je uzrokovalo neobično bućkanje i čudan zvuk prilikom pada u vodu!?
Uskoro, sam saznao da je domaći ribolovac lovio na “PODVODNE” mušice. Kao mladom ribolovcu početniku, to je bila novost jer zaista nisam imao prilike da se sretnem sa nazivom i izgledom “PODVODNIH” mušica, niti sam znao da postoje, niti da se na njih može loviti, ali na moje još veće iznenađenje, saznao sam da je autor ovih mušica bio moj „rođeni zet“. Mušice, ako ih tako mogu nazvati, su bile su urađene od sunđera crvene, bijele, narandžaste i žute boje (Slike:1-2-3-4), koje su bile oblikovane u loptice sa crnim glavama pričvršćenim na udicu, sa nekoliko namotaja crnog konca. Nije bilo nogica, nije bilo krzna, nije bilo krila, nije bilo nikakvih dodataka koji bi podsjećali na današnje kreacije nimfi, larvi, emerdžera, pupa ili bilo kako se sve ne zovu mušice sa kojima se lovi ispod površine vode. Čist i običan komadić spužve – sunđera koji je u to vrijeme u domaćinstvima služio za kupanje. Moj zet mi je pokazao način kako se motaju njegove podvodne mušice. Shvatio sam da takvu LARVU nije bilo teško namotati. Kasnije, za vrijeme mog ribarenja na Plivi, primjetio sam da je ribolovcima bio veliki problem kako sačuvati struk larvi koji je “grebao” po dnu Plive i zapinjao za sve moguće prepreke. Bio sam sretan kad bih čuo nervozno psovanje i nemoćne poglede na dno rijeke gdje su zauvijek završavali njihovi strukovi. U nekoliko navrata u susretima “treće vrste” tj. sa ribolovcima koji su lovili na “PODVODNE” primjetio sam da vrlo brzo gube strukove koji ostaju na dnu rijeke. Ma koliko su gubili mušice, domaći ribolovci nisu odustajali od njih. Istina, tih ribolovaca nije bio veliki broj. Viđao sam samo tri ili četiri ribara, možda ih je bilo više, nisam siguran, a koji su s vremena na vrijeme izlijetali na obalu i na brzinu uhvatili dva – tri lipena i brzo nestajali da ih ne bi opazio čuvar. Posebno su mi ostali u sjećanju njihovi izlasci na rijeku u vrijeme dolaska u Šipovo nekog višeg političkog funkcionera kome je trebalo pripremiti ribu sa Plive. Tada čuvara obično nije bilo na vodi. Pošto sam bio dijete na mene nisu obraćali pažnju. A i da nisam bio dijete, tko zna! Ko je sve, osim moga zeta, pravio larve u to vrijeme nisam znao, ali su mnogi lovili na njih. Kao što sam rekao izgled prvih larvi prikazan je na našim slikama. U početnoj fazi izrade Larvi nije bilo nikakvog “kinđurenja”, nikakvih dodataka osim napomenutih sunđera različite boje. Izgled nekoliko takvih Larvi je prikazan na slikama sa brojevima: 1., 2., 3. i 4. Ovdje opet moram napomenti jednu važnu činjenicu iz tog vremena, a to je da je bilo veoma mnogo ribe u našim rijekama.

Kako je vrijeme prolazilo sve veći broj ribara lovi na podvodne mušice i njihovo unapređenje je bilo neminovno. Sve veća upotreba Larvi, pa i Noćni ribolov, polako iznosi iz rijeka krupnu matičnu ribu koja je potpuno spremna i zrela za obnavljanje potomstva i ribljeg fonda. Riblji fond plaća danak ovim načinom ribolova. Upotreba i jednih i drugih uzima sve većeg maha i već se naziru prve, da ih nazovem”standardne” larve sa ustaljenim načinom pravljenja i receptima izrade. Spužvu zamjenjuje guma i to najkvalitetnija guma. Dobivala se iz širokog i uskog medicinskog drena providne ili okeržute boje, a s kojim su se pravile “ubitačne” larve. Nazivi s kojima su se prepoznavale tadašnje larve su bile po boji trupa koji su mahom ostali vjerni gore nabrojanim bojama.
Na slijedećim fotografijama pod brojem 5., 6. i 7. slijedi nekoliko vrsta podvodnih larvi iz toga vremena, a koje su bile vrlo poznate i veoma efikasne u lovu, pretežno lipena, pa i pastrmke. Vremenom je sve veći broj ribara uključivao, pravio, koristio i lovio, uglavnom kradomice, na strogo zabranjene podvodne mušice sa upotrebom lajnera. Recepti izrade su bili predodređeni njihovoj efikasnosti tako da se vremenom pojavilo nekoliko veoma uspješnih varijanti podvodnih mušica. Postalo je poznato da se pastrmka više javlja i uzima narandžaste i okeržute nijanse sa zlatom, dok je lipen favorizirao neodređeno bijele boje.

Izrada larvi koje je radila i motala moja generacija je bila sa nekim sitnim unapređenjima u odnosu na prvobitne larve i vremenom se njihova receptura iskristalizirala, a glavnu riječ u odabiru i odbacivanju pojedine Larve je imala riba. Izmjena u njihovoj izradi nije bilo mnogo. Larvama se dodavala crvena “guza”, zatim nešto malo paunovog pera koje je imitiralo crnu glavu i nogice. Kasnije, za prošaru, dominantna je bila deblja zlatna žica ili lameta, a za izradu njihovih trupova je korišćen materijal od gume, prvenstveno guma od dječijih balona, higijenskih rukavica i drugih materijala od tanke gume (medicinski dren je imao nezamjenjivu ulogu u kreiranju “Oker žute Larve”). Korištenje tankih, providnih hirurških rukavica sa kojim su se dobivale nezamislive kombinacije sa podmetom od svila različite boje donijelo je nove kombinacije bijelih, medastih, gnojavih i žućkastih larvi koje su svojim efikasnošću bile nezamjenjive u kolekcijama onih koji su imali hrabrosti da ih koriste u ribolovu. Započinje nova era u stvaranju novih kombinacija larvi.
Shvatili smo da je guma za tijelo Larvi imala poneku manu, brzo je mijenjala boju, zatim se osipala ili “ocufala” – kako smo govorili. Guma je bila izložena čestoj promjeni temperature, u vodi, na suncu, u hladnoći i toploti. Taj sam problem riješio jednostavnim nanošenjem dva – tri sloja laka preko završene larve spremne za ribolov što je povećalo njihovu otpornost i poboljšalo njihov izgled. Tako su larve dobile konačan izgled prikazan na donjim slikama 8, 9, 10 i 11.

Od svih boja gume i materijala od kojih su se pravile tadašnje larve dominirale su: bijela, narandžasta i žuta boja koja je opet mogla biti u više varijanti. Kasnije varijante larvi su dobijale repove. Ove Larve su prikazane na slikama broj 12., 13. i 14.

Gamarusi
Vremenom se još više unapređuje izrada larvi, a pogotovu dolaskom mlađih snaga, kada je započela upotreba upredenice (dabinga) što je dovelo do izrade raznih gamarusa. Ja i nekoliko mojih kolega smo započeli “početničku” izradu gamarusa slika br.15. Prije početka izrade krivio sam vrat udice, a zatim sam uzimao veliko (dugačko) pero iz vrata horoza, motao ga od zakrivljenja udice prema ušici, prevlačio gornji dio sa isječenom, tankom trakom od hirurške rukavice, stezao sa prošarom od bakrene ili zlatne žice.

Zatim bi makazicama sjekao dugačke niti horozova pera (kratio ih) i dobijao vrlo zanimljivu imitaciju gamarusa, kojima su obilovale naše rijeke. Druga varijanta koju sam radio je bila inovacija da se trup namota sa jednom niti od vune. Preko trupa bih motao manje pero iz vrata horoza, opet od zakrivljenja udice prema ušici i zatim, kao i u prvoj izvedbi, stavljao bih usku traku i bakrenu ili zlatnu žicu i lakirao. Na kraju, sa iglom bih izvlačilo vunene niti da bi se dobila što bolja gustoća nogica.
Jedna od vrlo popularnih izvedbi Larvi – Gamarusa započela je porodica Kobašlić (otac Smajo i četiri sina, svi ribolovci), a koja se radila nanošenjem rastopljenog voska po leđima gamarusa. Ovakvu izvedbu je naučio i radio moj prijatelj Midhat Ovčina – Krejica. Treba napomenuti još jednog majstora koji je svojom ekstravagantnošću i pedantnošću u izradi mušica plijenio uzdahe mnogih mušičara tog vremena. To je bio gospodin Senad Čaušević – Senko.
Za divno čudo i naše iznenađenje lipen je radije uzimao glatke i sjajne, lakirane larve, nego naše imitacije Gamarusa. Razloge slabe efikikasnosti Gamarusa smo našli u prirodi pojave Gamarusa tj. kada smo shvatili da riba rado uzima Gamarusa samo u vrijeme parenja, kad se oni primaknu obali i u “oblacima” započnu svadbenu igru. Lov na Podvodne mušice sa Lanerom je uglavnom bio predodređen pretraživanju sredine rijeka, a rijetko njihovog priobalnog dijela. Popularnost Gamarusa zbog našeg nepoznavanja prirodnih običaja je bila zasjenjena potrebom i potražnjom za izradu drugih, gore opisanih larvi bila veća. Ribolovci su više potraživali Larve od gume, nego Gamaruse.
Suočen danas sa velikom populacijom i popularizacijom čeških larvi, sada bi se moglo slobodno reći da su naši Gamarusi (posebno oni sa vunom) mogli biti prethodnica danas veoma poznatih čeških nimfi. Ako se pažljivo pogledaju dvije slike na kojima je prikazan zeleni i braon gamarus i ako se njihov izgled poredi sa slikom češke nimfe, mislim da ćete se složiti samnom da nema velike razlike u izgledu, pa čak i načinu njihove izrade. Ali osim nekih svjedočanstava, kao ovog moga i nekolicine živih ribara koji su danas razbacani po svijetu, nigdje se ne može dokazati da su naši Gamarusi bili preteča čeških nimfi. Kad budem imao više vremena potrudiću se da ispitam istorijat postanka češke larve.

Zabrana upotrebe podvodnih mušica
Naš hendikep je bio u totalnoj zabrani upotrebe Podvodnih mušica, pa je vjerovatno ovo bio jedan od uzroka da se nije mnogo govorilo o našim Gamarusima, a da ne i pominjem da se nije nigdje ništa zapisalo. Nije se smjelo pisati o izradi Larvi. Za gornji dio Gamarusa koristila se, kao i kod čeških larvi, tanka traka od higijenske rukavice koja se takođe premazivala sa nekoliko slojeva laka. Ali žalopojkama nema mjesta, jer kako naš narod ima običaj da kaže: “Babo je večer'o”. Češka larva stiče slavu, a naš gamarus je prolazna uspomena. Pored ovih larvi bilo je različitih ekserimenata. Jedan od njih je bila upotreba sušenje originalnih kućica Larvi, (izrađene od pijeska ili klipica). Njih smo lakirali zatim motali tanki konusni podmet na udicu, nanosili tanki sloj “Borovo ljepila” na koji bi navukli osušenu i lakiranu kućicu. To opet nije donosilo bolje rezultate od Larvi od gume.
U naše vrijeme jedina rijeka na kojoj je bila dozvoljena upotreba i lov na podvodne mušice sa Lajnerom je bila Neretva oko Mostara. Kakve su oni imali larve na koje su lovili mekousnu pastrmku, nije mi poznato. Za budućnost, bit će vremena za otkrivanje tajni čuvenih mostarskih Podvodnih mušica. To je prošlost i istorija svedena na jedno sjećanje autora ovih redova. Možda je negdje bilo i drugačijih Larvi. Ja bih napomenuo kasniju pojavu bihaćkih Larvi, koje su bile donešene na ove prostore kasnih 80-tih godina.

Danas je upotreba podvodnih mušica dozvoljena
Danas, mahački ribolov sa podvodnom mušicom, otežanom ili neotežanom, sa specijalnim teškim šnjurama koje tonu kao olovo je potpuno legalizovan i dominantan tako da sve više potiskuje i tradicionalni lov na suhu mušicu, najintelegentniji i najsportskiji način mušičarenja. Prodor komercijalizacije mušičarskog sporta je doprineo legalizaciji upotrebe podvodnih mušica. Možda će se i ovaj ribolov jednog dana zabraniti.

Epilog
Na kraju ovog dijela koje je i najkraće, dijela o Podvodnim mušicama ili Larvama, jasno se vidi koliko je uznapredovalo motanje svih mušica, pa i Larvi. Postoje ribari kojima je opsesija uraditi idealnu imitaciju. Jedan moj mali savjet, a koji ne košta ništa: Kad već pravite i lovite na imitacije podvodnog života, držite se onih mušica koje žive u vašim rijekama. Poštujte prikaze drugih, ali naše ribe uzimaju hranu koje im nude naše rijeke.
Očita je i ogromna je razlika između prve larve koju sam viđao na početku mog ribarenja i ovih na posljednjim slikama pod brojem 16. i 17. Pa ipak, kao što napisah, neka vam je na znanje da prije šezdeset godina i dalje unazad, nije trebalo više od pola sata da se ulove tri – četiri kapitalna lipena na Larvu, koja nije bila ni približnog izgleda kao ova na našoj posljednjoj slici niti sa priborom koji je danas u upotrebi.

Pitam se da li riba ima šansu da opstane? Možda ćete se jednog dana i vi pitati? Možda? Možda nije do larve, možda je do nas, jer je sve manje ribe i ona postaje sve izbirljivija. Riba je preplašena i zbunjena, jer se dešavaju stvari koje se prije nisu događale. Njeno je podvodno carstvo napadnuto i ona više nema šansi koje je imala dok je naša mušica plovila iznad njene glave, a lipen i pastrmka su imali vremena da ih razgledaju, procijene boju trupa, “prebroje prošaru” prije nego se odluče da li da je uzme ili ne.
Poseban kuriozitet je ono što sam vidio na snimkama takmičenja i uobičajenog ribolova sa Ribnika, Sanice, Plive, Une i koji mi se nimalo nije dopao. Gledam ribare kako nemilosrdno hodaju sredinom rijeka grebunjajući podvodnim larvama, koje su sada potpuno legalizovane, ne vodeći računa da time vjerovatno gaze po ikri izmriješćene ribe te podvodnom životu larvi, gamarusa, kršeći kućice larvi, uništavajući zelenu podvodnu travu, što smanjuje prostore sa izvorom riblje ishrane. Siguran sam da to nije samo slučaj sa ove tri – četiri rijeke. Vjerujem da je tako na svim rijekama.

U naše vrijeme, kao što je bilo zabranjeno loviti na podvodne, takođe je bilo strogo zabranjeno hodanje po sredini korita rijeke. To je bilo urađeno radi našeg i ribljeg potomstva. Na kraju ovog pisanja o Podvodnim mušicama postavljam svim mušičarima ova dva pitanja!!
1. Koliko bi vas ostalo privrženo lovu mahačem da se zabrani upotreba Larvi, Nimfi i teške tonuće šnjure?
2. Koliko bi vas ostalo vjerno mahaču da vam se zabrani gazanje po vodi tj. da možete mahati samo na mjestima koja vam rijeka otvoreno nudi?
Kad budete na vodi razmislite o ovim pitanjima i donosite odluku. Ne u vrijeme čitanja ovog članka.
Mušičarenje treba da ostane onakvo kakvo je bilo u njegovom začetku, umjetnost lova ribe na vještački mamac s namjerom da se riba prevari umjetnom mušicom koja plovi iznad njene glave, i koja ribi nagovještava neku od formi oblika života insekta s kojim se ona hrani.

Bistro! U idućem broju: Kraj ovog Feljtona. Nastavak Tradicije

Autor: Mersad Rajić