Secret stream

Reportaža: Secret stream

Upoznao sam ga u lokalnom Bosanskom klubu. Valjda mu je bilo dosadno, penzioner, pa je došao i počeo nam spremati hranu u improvizovanoj kuhinji.

Pozvao me u ribolov, kaže da je mušičar. Malo sam skeptičan, prema “našim”, kad kažu da tako love. Obično su svaštari, ako ne radi mušica, vrlo brzo se nađu sa blinkerom ili plovkom u ruci, a meni to obično smeta.

Nisam nikakav mušičarski ”čistunac”, al’ mi nekako pokvare ćejf, pa mi se obično ne lovi sa ljudima koji nisu mušičari. Znam, do mene je, ters čojk…

Al hajde, ne mogu ga baš odbiti, kad me lijepo pozvao i još mi obećao potok, za koji ne znam ni da postoji, a ni na karti ga ne nalazim. Još kad mi reče da je cijena jednodnevne dozvole oko 3 eura!!!
U Švedskoj!!

Nemoguće!

U ovoj zemlji za toliko para, skoro da ne možes ni muhu kupiti u prodavnicama ribarske opreme, a kamoli šta drugo. Al’ hajde, ako laže, neće biti ni prvi ni poslednji put da me neko slagao, ali to će mu biti prvi i poslednji put da ide samnom u ribolov.

Još mi kaže, da ne moramo ni raniti, dovoljno je da se na potoku pojavimo oko 9, kupimo dozvole i možemo lagano krenuti sa lovom.

Dobro, rekoh, a sve u sebi govorim, ”Što meni sve ovo treba, nije meni 16 godinica, pa da mi ljudi mogu pričati bajke”…

Nađosmo se na nekakvoj benzinskoj pumpi, prebacismo moju opremu u njegovo auto i polako krenusmo. Stotinu i pedeset kilometara u jednom, pravcu. Nije blizu. Doduše, nije ni daleko, gledano ”Švedskim” očima. Otkako sam ovdje znao sam i po hiljadu prevaliti za dobar ribolov. Tako da mi ovih stopedeset, dođe kao manji izlet – dječija igra.

Stigli smo pred nekakav golf klub, tu se kaže, kupuju dozvole. Kakva je ovo rijeka i kakvo ribarsko udruženje, sa respektom prema samom sebi prodaje ribolovne dozvole u golf – klubu? Moram priznati da mi je sve ovo djelovalo sve manje i manje ohrabrujuće. Al’, hajde, kad sam već došao, mogu i ovo pretrpiti.
Potoka još nigdje ni zglave ne vidim, a ovaj što prodaje dozvole nas gleda kao da smo sa druge planete. A onda se sjeti, da imaju oni te nekakve dozvole za nešto……

Nakon jedno 10 minuta intenzivne potrage po ladicama, i policama, konačno pronađe svežanj kartončića bijele boje, i dade nam da na njih upišemo imena. Stvarno koštaju 3 eura za cijeli dan. Nevjerovatno, ali istinito!

Nakon što mu izbrojasmo siću, pokupismo se, uđosmo ponovo u auto, i zaputismo se negdje, valjda starina nije potpuno osenilio i zna gdje nas vodi… Nakon još pet minuta vožnje stigosmo na odredište. Mala vodenica, na potočiću, koji definitivno mogu preskočiti, sa malo boljim zaletom… E ako ovdje i ima pastrmke, ovakav trapavko poput mene, je sigurno neće uhvatiti nikad. Uz svu ovu šašu, granje, visoku travu…. Nema šanse!

Ne žurim, umjesto da se raspakujem i pripremim za ribolov, vadim sendvič. Starina je već spakovan i na vodi, vidim ga kako maše malim žutim ”loop-ovim” štapićem, i moram priznati da znalački rukuje priborom, ne mogu mu naći zamjerke – naprotiv.
Odlazim malo nizvodno, jedem sendvič uz vodeničku branu, posmatram vodu, pokušavajući kroz njenu površinu razaznati obrise ribe. Ne vidim ništa, uprkos polarizacionim naočalama.

Nakon pojedenih sendviča, sklapam štap, vežem malog strimerčića, i vidim starinu kako se šunja kroz visoku travu. Nije daleko, maksimalno desetak metara od mene.

– Ima li šta, javlja li se?

-Ima, dvije manje sam uhvatio, al’ ima jedna velika, pobježe mi gore uzvodno, pa odoh za njom.

-Svaka čast, samo naprijed, govorim mu a u sebi mislim, uhvatio si ti…. Ma nije važno šta sam dalje pomislio.

Spuštam se nizvodno, pokušavam pronaći mjesto sa kojeg bih mogao zabaciti. Potočić je skoro potpuno sakriven, sitnim raslinjem, granjem, i visokom travom, ostalom još od lani.

Zabacujem tamo gdje mogu, nikavu reakciju ne osjećam, ribu ni ne primjećujem da se javlja, u stvari počinje mi već biti dosadno, a nisam čestito ni počeo.

Kafa, cigareta…..

Onda na nekavom malom proširenju, ispod kamenog mostića, bacam nimfu nizvodno, i skoro odmah osjetih lagani trzaj. Hm…..

Na sledećem zabacivanju zakačih malu potočaru, od nekih dvadesetak centimetara. Vrlo interesantno! Potočna pastrmka je vrlo rijetka u ovom dijelu Švedske, ja uopšte ne znam ni jednu rijeku gdje je ima. Ljudi se ponekad pohvale da su je uhvatili, al’ porijetko. Ovdje se lovi morska pastrmka, losos, čak i štuka, ali potočna pastrmka je pravi raritet.

Za nju je potrebno otići gore na sjever, daleko……

Dva zabačaja kasnije na štapu ponovo imam ribu, od nekih 25cm, što je i dozvoljena mjera, za ponijeti kući. I još na dozvoli piše, da ne preporučuju nošenje, više od tri ribe dnevno?? Mislim halooo!!

Da mi je neko rekao da ću za jedan dan, na jugu Švedske, moći uhvatiti 3 pastrmke, ja bih mu vjerovatno odgovorio da nije normalan, kakve crne tri pastrmke, ja to ni vidio nisam za jedan dan, a kamoli ulovio. I to još na vodi, koja se može nazvati potočićem, al’ samo uz puno dobre volje …. Ovo je više neki…… ne znam, kanalčić, jarak, što bi u mojoj mahali rekli.

Eto može.

I još jedna se zakači!

Pa ih nekoliko spade (nemam kontrakuke na udicama).

Starina me obilazi, ispituje o ulovu, ja ga gledam, i ne mogu da vjerujem ni sebi ni njemu, mora da ja ovo sanjam.

Sjedamo u auto i vodi me na drugi dio, potok krivuda poljanom, obraslom gustom travom, voda je malo dublja nego ona mjestu na kojem smo prije bili…

On na štapu već ima ribu!!

Uskoro i ja.

Ludnica. Potok je PREPUN potočare 15-30 cm!!

April je mjesec ljudi, i to u Švedskoj, a riba po površini kupi sitnu muhu!!

Pokušavam, na suhu, ali ne ide, pojma nemam čime se riba hrani, ne vidim ništa na površini.

Ponovo stavljam nimfu, malo kasnije opet rezultat, opet mala pastrmkica.

Starina kaže da idemo dole niže, do sela, tamo na jednom dijelu ima krupne pastrmke.

Odlazimo, razilazimo se, on ode uzvodno, a ja nizvodno. Zabacujem, mašem, mijenjam muhe, uživam u sunčanom danu, tako rijetkom za ovo doba godine, uživam u ribolovu, kao rijetko kad. Ne mogu da vjerujem, da ovakva voda postoji, ovdje i da za nju nisam znao.

Milina.

Još sam jednom sa udice otkačio ribu, te obećane velike, nisam, moram priznati, a nije ni on.

Ipak, par sati kasnije, na putu kući bio sam presretan. Hvala starino, na pokazanoj vodi i odličnom danu.

 

PS. Vi što živite na jugu Švedske, a igrom slučaja ste ovo pročitali, nemojte uzalud tražiti – nema šanse da vam otkrijem…

 

Goran Ðulabić