Sajam u Londonu

British Fly Fair International
“London priča o tebi i ne samo London”
Kasno oktobarsko veče na našim licima je bilo više briga nego osmjeha. Hoćemo li se osramotiti ili ne. Prolazimo kroz kontrolu na aerodromu Seve, ovdje u Gothenborgu, sad više nije ni bilo puta nazad, mahnuh bratu i on ode ka parkingu, a mi u čekaonicu, te u avion.

Siromašni avion kako ga moja ćerka zove. Nisam se bojao letenja, a i djeci je bilo vrlo zanimljivo te moje misli odoše od sajma nekud daleko. Dosta smo ušteđevine uložili u ovaj sajam i sad smo tu, rulamo pistom i uskoro ćemo biti u oblačnom nebu iznad grada. Samo putovanje je prošlo izvrsno.

Dodirnuli smo pistu u Londonu u nekih 10 sati uveče. Ogromna gužva ljudi koji su kao mravi proticali panoramom. Zgrabih svoje torbe i pogledom provjerim brojno stanje familije, te potražih izlaz. Ženin brat nas je čekao napolju, a onda još sat vremena autom do kuće. A tamo galama. Svako hoće da čuje i kaže neku.

Petak dan pre početka sajma

Iznajmili smo mali auto za žene, a šure i ja, s mojim sinom, u muško auto. Prođosmo brzo tipično Londonsko predgrađe sa uskim ulicama i ludim saobraćajnim gužvama. Kad smo se dokopali autoputa mislio sam najgore je prošlo. Bio sam u krivu. Još 5 sati gužve, u malom gradu (oko 250.000 stanovnika) Stoke on Trent. Tu smo doživjeli pravi debakl u poznavanju karti i čitanju GPS navigatora. Nismo mogli naći zgradu sajma. Nakon dva i po sata lutanja bio sam spreman da odustanem. Ušli smo u lijepu prodavaonicu namjenjenu baštovanima i pitali za direkciju. Prodavač sa osmjehom pokaza ka bijeloj šatri tik na drugoj strani kružnog toka. Sad mi sinu zašto nismo mogli naći sajam. To nije zgrada nego četiri uredno podignuta šatora. Požurili smo tamo, a leptirovi u stomaku ponovo poletješe i brige krenuše. Nađosmo svoj sto i mog engleskog partnera kako dovršava posao. Odahnuh, jedna velika briga mi spade sa ramena. Brže bolje nađoh Stiva, organizatora da uzmem ulaznice i da mu se “zahvalim” što je svud okolo stavio putokaze kako narod ne bi lutao. Kiselo mi se osmjehnu na tu upadicu, ne shvatajući naš način šale. Zgrabih ulaznice i što prije do auta da potražimo naše bungalove. Valja nam ujutru poraniti. Poslije još 2 sata lutanja nađosmo bungalove i skoro ko po naredbi pospasmo, gdje ko. Kakav dan!

Subota prvi dan sajma

Trebali smo ustati oko pola sedam. Već smo bili postrojeni kod auta u 6 sati, ko veli zalutaćemo mi opet. Tako i bi i poslije lutanja od nekih sat vremena nađosmo se pred šatrom. On je sa lijeve strane imao dva bazena za zabacivanje i naravno kako priliči takvom sajmu, ljudi su mahali i odmahivali štapovina sa strunama. Vjetrić, koji je malo puhao sa strane, im bi često vunicu, na kraju lidera, bacao pored bazena.

Kad smo ušli začudila me atmosfera. Svi su već bili tu. Mi smo bili među zadnjima. Brže bolje počistismo malo oko stola nabacismo stolnjak i počesmo da raspoređujemo sve što smo misili da treba biti na stolu. S druge strane me promatrao neobično tih čovjek Marc Petitjean. On je izmislio magic tool, koja slučajnost, a baš ću taj tool da koristim najviše pomislih. Neko mi u ruke uvali šolju sa BFFI logom. S njom možeš da piješ koliko hoćeš kafe (popio sam samo jednu vruću čokoladu za vrijeme trajanja cijelog sajma). Djeca su trčala tamo vamo ispred stola, a mi pokušavali da napravimo kakav takav red u neredu. Ponio sam iz Švedske tri DVD sa prezentacionim filmom. Ako jedan DVD rikne, imam još koju kopiju. Prebacivao sam film sa DVD na hard disk kad primjetih da se šatori naglo počeše puniti narodom, dok dlanom o dlan, nemaš više mjesta ni za iglu da baciš. Počelo je pomislih! Brže bolje raspremih svoj alat i reko’:” Sad ga udri pa šta bude!”

Raja ko raja svugdje je zabadala noseve, zastali bi i kod mog stola, jer je kroz buku i huku naroda probijala predivna Yanny muzika, uz slike naših rjeka. O fala ti bože te izabrah pravu kombinaciju muzike i slika. Osjećao sam da više i nije bitan novac, ni sajam, ni ništa drugo. Imao sam samo jedno u glavi “ Imam ih! Napraviću dar mar na sajmu. Radrmaću ga u bosanskom stilu, pa nek’ nas Englezi pamte”.

Djeca su se igrala pred stolom i narod nije mogao prići. Dogovorih sa šurinom ženom da odvede djecu negdje. Izgubio sam skoro pola dana, a ovaj sajam traje samo dva dana. Kada su djeca otišla, rekoh sebi sad imam šansu da privučem publiku. Na stolu smo imali dosta materijala za krila, te opletoh po muhama, koja koriste ta krila. Zanešen pravljenjem muha ni ne primjetih da se mjesto pred stolom popunilo dupke. Svi gledaju i ćute, samo se čula Yanny muzika i ja kako objašnjavam način veznja muhe. Među tim facama sam nekako izdvojio dva Škota (nažalost nisam ih uslikao) i Johana Put holandskog vezača realističnih art muha. Gledali su mog damsela. Johan doda kako je to fantastična muha (odmah prodadoh nekoliko komada). Sinu mi ideja! Ako želiš da prodaš moraš imati Engleza isprijed. Već je bio ručak, a moja prodaja se kretala oko 10 funti. David zauze mjesto ispred table sa muhama i poče priču sa gledaocima koji su pratili kako ja vežem muhe, dok dlanom o dlan, žena podiže ruku i pokaza pet prsta. Dvaput 100 funti. Sad ih imam, zapravo.

Oliver Edwards i Roman Moser

Morao sam da izađjem van do toaleta. Na putu shvatih koliki je ovo u stvari sajam. Probijao sam se kroz masu ljudi bacajuci krajičkom oka pogled na sve te slatkiše od štapova do čekrka. Svaka iole ozbiljna svjetska firma (najviše Engleskih) je bila ovdje.

Na povratku u Partridg teamu se zagledah u omanjeg čičicu. Nije moguće. Bio je to Oliver Edwards. Ćaskao je sa posjetiocima na nekoliko koraka od mene. Otrčah do našeg stola, zgrabih kameru i ćerku (našeg oficijalnog fotografa) da me sa njim uslika. Kad smo prišli stolu bio je sam. Tipično engleski se pozdravi sa nama i upita kako nam može pomoći. Rekao sam da smo mi mala familijarna firma i predstavio šta radimo. Tada sam mu predao poklon. Njegove oči zasijaše drugačije, sad bio je znatiželjan. Čim je otvorio kutiju poviknuo je: “Ovo sam ja!” Unutar kutije je bila izgravirana njegova slika. Zatim sam mu dao do znanja da je on počasni trocifreni 0-001 vlasnik, a njegovu pažnju je privlačila muha u kutiji. Kad sam mu rekao da su krila imala utkanu 18 karatnu zlatnu nit komentariso je: “Bloody you. How you make it?” Upitao me je kako sam to napravio. Vjerujte mi vrijeme je stalo. Sajam postao običan vašar u tom momentu. Samo smo on i ja bili tu. Ni hrpa predivnih partridg štapova sezone 2009. nije mogla da odvrati moju pažnju. Oliver! Nikad ni sanjao nisam da ću ga sresti. Upitao me je gdje mi je sto i ja sam mu pokazao rukom. Kaže doći će da nas vidi. Ja mu poželih dobrodošlicu i još u behutu krenuh ka svom stolu. Najviše bih volio skočiti od sreće, ali sam se suzdržao. Moj bože kakav je život čudna stvar.

Na putu ka svom stolu malo se zagledah u sve te stvari koje su firme prodavale. Bilo je svega, za svako oko i poneki džep. Umalo se ne sudarih sa omanjim čovjekom malo duže kose. On sjede za svoj sto. Prebacih oko preko njegovih stvari i shvatih da je to on, Roman Moser. Ponovih istu priču kao i sa Oliverom, ali za Romana nisam imao muhu sa sobom, te ga zamolih da navrati poslije. Malo smo porazgovarali. Čudilo me kako Roman puno zna o našoj zemlji, ali malo o našem mušičarstvu. Zna puno o Sloveniji. Nagovorio sam ga da dođe i pogleda naš film i vidi kakve mi ljepote imamo.

Poslije sam otišao malo do stolova sa vezačima muha. Kako je tamo bilo procjenite sami. Tamo steroh dva vrsna art vezača. Johan Put Holandija i Finac Mikko Stenberg.

Sa obojicom sam se sprijateljio i pisao im o mogućim budućim susretima. Nekoliko sati poslije, kao što je i obecao, Oliver je došao za naš sto. Šteta što mi je kamera bila kod ćerke te ovaj susret nismo zabilježili, ali jesmo Romanov dolazak. On je stigao kad je raja već počela da izlazi. Obojica su pokazali veliko intresovanje za moja krila i mušice. Pričao sam im dosta o Bosni, koliko god sam mogao.

Drugi dan sajma

Kasnije smo se prebrojali pare. Zaradili smo tačno 137 funti. Malo, ali sam bio prezadovoljan. Sutradan smo opet malo lutali na putu ka sajmu, ali sad mi to više nije ni bilo važno. Šurina žena pobra djecu i nestade. Dejvid je došao nekoliko minuta pre početka sajma. Zamolio sam ga da mi pomogne. Zdušno je to prihvatio. “ Danas ću napraviti 200 funti “ šapnuo sam ženi. Ona se samo nasmješi, ko veli, kako sa ovako škrtim mušterijama. Drugi dan nije obilovao posjetiocima, bilo ih je upola manje, ali je bilo dosta istih lica, što je dobro. Jutarnji start bio je žestok. Napisali smo dosta natpisa i isturili tungsten i brass kuglice napred, na sto. Pustio sam film i uživao u muzici. Slike nisam mogao vidjeti, ali i onako ih znam sve napamet. Mušterije su dolazile u sve većem broju baš za naš sto. Uživali smo u vrlo prijatnoj i zabavnoj atmosferi. Još juče sam znao da ćemo možda biti najatrakcija sajma. Bili smo smješno mali, ali vrlo različiti. Nekako smo igrali igru Davida i Golijata, sa svim tim velikim imenima. Moj prijatelj Johan Put je sad sve češće navraćao kod nas. Jednom banu sa smotuljkom pod rukom. Kaze: “Evo ti moja mušica, a ti naberi koliko misliš tvojih, da se mjenjamo”. Nervozno otvorih smotuljak. Unutra prelijepa, uokvirena, art stone fly nymph. Nisam razmišljao ni trena. Zamotah mu golden dun Mušicu koja je imala utkane zlatne 18 karatne niti u krila, uz to uzeh i još po dvije muhe od svake. Našli smo se Johan i ja na istoj talasnoj dužini. To je produciralo dobrim prijateljstvom. Ja sam bio zadivljen njegovim Art Mušicama, a on mojom Damsel Nymph.

Sajam se privodio kraju. Što kaže Djole Balašević cirkus je polako odlazio. Nikad neću zaboraviti ova dva dana. Znam biće još sajmova, ali ovaj je bio nešto. Ustao sam od stola podigao obje ruke u zrak. U jednoj je bila bosanska u drugoj švedska zastava. Marc mi se samo nasmješio. Imaš pravo da proslaviš drugi dan sajma. Napravili smo oko 350 funti, što je pobilo moja očekivanja od 200. I onda rastanak sa Engleskim partnerima.

Sutra nas je čekao London i palača i Bobies i gužve i Orvis. Kad smo sutradan došli do Orvisa, iznenadilo me da je menadžer (koji nas je dočekao) rekao: “Znam ja ko si ti. Ne trebaš se predstavljati. London priča o tebi i ne samo London”. Ni ove rječi nikad neću zaboraviti. Uspjeli smo da pobjedimo golijata, a hoćemo li napraviti dovoljno novca? O tom potom. Živi mi bili i bistro vam na vodi.

 tekst: Ibrahim Mešinović, www.l2dm.se
foto: Larisa Mešinović