Pukke laks
U prirodi se i na mikro i na makro planu konstantno dešavaju promjene koju uzrokuje sama priroda svojim elementima, ali i od strane biljnog i životinjskog svijeta, a najočitije su zbog djelovanja samog čovjeka. U desetak-dvadeset godina daju se primjetiti drastične promjene krajolika. Biljne i životinjeske vrste se šire ili nestaju, niču nova ljudska naselja, infrastruktura to prati. Zatim dolazi transpot dobara i ljudi, saobraćaj svih vrsta.
Tako sam i ja u ovih dvadesetak godina kako lovim laksa na krovu Evrope u praktično vrlo rijetko naseljenom području zamjetio promjene, ne od strane prirode već od strane čovjeka. Na sjeveru Evrope smo dobili novu vrstu, Pukke laks (grbavi američki laks). Unazad kojih desetak godina bio je to sporadičan, iznenađujući ulov, da bi se prošle godine desila eksplozija te populacije. Hiljade i hiljade laksova, ogromna jata su se mogla prošljog ljeta vidjeti na ušćima rijeka kako čekaju povoljan trenutak da uplivaju u rijeke na mrijest. Za nas ribare to je katastrofa. Pukke laks je invazivna vrsta, vrlo otporna i agresivna koja zauzima mjesto našem prelijepom atlanskom laksu zbog kojeg svako ljeto posjećujem sjever Evrope u Polarnom krugu. I upravo to područje trpi najveću invaziju mada se Pukke polako širi i niže i već je primjećen na Zapadnoj obali Danske dobrih 5.000km. južno.
Pukke laks prirodno pripada Sjevernoj Americi, sjevernom djelu Tihog okeana. Uzgajivači u Rusiji na Kola poluotoku su šezdesetih godina radi uzgoja pukke laksa u ribnjacima ubacili američkog gosta koji se od tad zbog lose tehnologije i nemara počeo širiti slobodnim vodama da bi za evo ovih sedamdesetak godina dostigao srednju Evropu. Prosječna težina je oko 2kg. za odraslog laksa. Mrijesti se svake druge godine. Karakterističan je po bjelom stomaku i bjelim produžecima prema lešima. Mužjak razvije snažnu iskrivljenu čeljut prije mrijesta. Ima sitnu krljušt. Kao konzumna riba vrlo je ukusan.
Biolozi u Norveškoj koji prate stanje su zabrinuti i očekuju deset puta veću invaziju naredne 2023g. što bi bila katastrofa za populaciju našeg evropskog laksa. Sportski ribolov bi bi desetkovan. Otežavajuća okolnost je i to što je naš atlantski laks po prvi put stavljen na Crvenu Listu ugroženih vrsta što ujedno znači strogu regulativu i drastično ograničenje ulova, ali i terena koji su nam dostupni.
Prošle godine sam razgovarao dosta sa mojim lokalnim prijateljima koji su vrlo zabrinuti. Naš atlantski las je njima kao žetva, izvor prehrane i zarade. Prodaja ulova je sasvim normalna i dozvoljena čak i sportskim ribolovcima koji tu žive. To je dio hiljadugodišnje tradicije i kulture sjevera. Lokalni ribari su pravi znalci i umjetnici sa mušičarskim štapovima i sve što sam naučio, naučio sam od njih. Jedan od mojih prijatelja je postigao svoj lični rekord prošle sezone, nezamislivih 180 laksova ulovljenih na mušicu. Toliki broj laksova je nekima životni ulov.
Ja sam tek na trećini puta do njegovog rekorda, ulova za jednu sezonu, a pitanje je da li ću uopšte vidjeti ista ove godine zbog ove invazije Pukke laksa. Neću odustati, jer mi je to prevelik izazov kako bilo da bilo. Biću zadovoljan i za kojih desetak komada.
Pozdrav Viba
Osman Bejtović
Komentariši