Oštro pero vezanja imitacija

Oštro pero vezanja imitacija

Nizvodno

Mušičari i vezači mušica bi trebali pročitati štivo ‘nizvodno’. Čisto da se zna, a zna se. Smrt vezanja … ja tako mislim.
1998 god. sam navez’o Zunzu. Fora na toj Zunzi su, uz ideju naravno, oči, krila i zadak. Trebalo je to nekako osmisliti i ‘navidati’ na udicu. I jesam. Kako vidite na slici čini se da mi je pošlo za rukom. Naravno, rad na slici sa stane na nokat malog prsta. K tomu ova na slici je najlošijeg izgleda u odnosu na one koje su ‘odlepršale’ gdje im je mjesto. Dosta ih je po svijetu pokušavalo ‘skinuti’ Zunzu, ali nisu znali kako navezati oči i krila. Neki su i uspjeli. Dio radova je bio, s obzirom na ‘skidanje’ u redu, mogli su, recimo, skoro i proći. Drugi baš i ne. Ni blizu! Nije ni bitno, jer autor realne ‘baje’ je autor i sigurno ih je potrgao par komada dok se utrenirao za određeni rad. Iz tog razloga i je teško ‘skinuti’ tuđi rad, jer vezač koji to pokušava nije prošao put osmišljavanja rada. A to je između prstiju tako sitno i bitno. To je trening i uštimavanje dok se ne dođe do željenog rezultata. I nikada nije toliko dobro da bismo bili zadovoljni.

Zunza

Potpuni je idiotizam vjerovati kako je neki od insekata skinut 100%. Ma kakvi, to može samo priroda. Mi se samo trudimo i mučimo za stegom kako bi se što više, onako na oko, ‘približili’ živom insektu. Savršenstvo kao limit ne postoji, jer uvijek i u bilo čemu može bolje i više. U vezanju mušica nema ni S od savršenstva. Majstori vezanja samo ekstra dobro imitiraju žive insekte na udici. I to je dobro, dobra imitacija iz prstiju majstora je ono čemu težimo. Takav je moj kriterij i ribičko vezački stav. Ne može i ne smije ispod toga. Čim nekom od majstora zastane oko nad radom drugog majstora onda se računa da si je netko dao truda. Ako ti oko bježi sa tuđeg realističnog rada onda tu kao nigdje stoji ona … ne idi u kolo kad ne znaš korake. Profesionalci smo koji znamo što i kako radimo. Ta ne provodimo za ludu desetljeća na vodi i za stegom. Znamo kako to izgleda u stvarnosti. Nema mrdanja ni meni ti tebi. Amen!
Dakle, na Zunzi nisam sakrio kako sam dobio ovako dobre oči (neki kriju sve), detaljno sam pokazivao na stolu u Sloveniji i drugim mjestima. Ozbiljni vezači nisu htjeli posvetiti toliko truda oko očiju. I u pravu su. Iz kojeg razloga i u kakvu svrhu bi uopće vezali takve oči osim za realizam. Osim toga, ”srušene” su i treba ići za ljestvicu gore. Na redu su mrežaste oči od obada, valjda će se nekomu poklopiti ideja, materijali i ‘struja’ u glavi (pomalo). Sa realizmom ne lovimo. Jel’ tako! Nismo, ne … ali ‘zatukli’ smo novu kategoriju Realizam. Ispod Zunze je, u zagradama pisalo Novo, a to nije značilo da nije viđeno do sad.

Izuzmemo li vezačka natjecanja, vitrine i slike u kojima čuvamo realistične radove koje služe samo za poklon, ukras ili dokaz o umjetničkoj vještini vezanja pojedinca onda je lako zaključiti kako je realistično vezanje ništa drugo nego vezanje u prazno. Nije ćorak, ali nije ni daleko, jer sa realizmom ne lovimo, a zbog njega “ginemo” za stegom. Oči te Zunze su me nervirale na način kako ih ‘zavrnuti’, a da budu u obliku i boji koja poprilično odgovara živoj muhi .Na kraju sam ih i dobio pa mogu (kao) reći da čak dobro i stoje na udici. Zanimljivo, meni nisu dobre, jer na njima ne vidim onu dubinu kroz koju bih vidio onu unutarnju prozirnost očiju. Ipak, u to davno doba vezači su ‘porušili’ sve ili skoro sve bitnije insekte u realizmu, a pravi realizam je težak. Tada je to bilo napeto vezati. Bili smo mladi i uživali smo stvarati i pokazivati, učiti i upoznavati se. Realistične imitacije smo vezali u omjeru veličine živi insekt – realistični rad, vezane 1:1.
Danas nije tako. Ta tko normalan može napraviti Gamarussa na udici broj 10-8. U kojoj vodi živi takav gigantski Gamarussosaurus? Ma, takav rad bih diskvalificir’o smjesta i objavio ime vezača tako da mu za natjecanje više nikada ne padne na um napraviti takvo što. Bože sačuvaj!
Na ovom dijelu Europe, na poznatom slovenskom natjecanju, kojeg u sklopu Ribiške Zveze organizira muharska sekcija, su tih davnih godina pri ocjeni radova bili ekstremno visoki kriteriji. U glavi i prstima vezača trebalo se dosta toga ‘poklopiti’ da bi čovjek odlučio biti realistični vezač i usuditi se takvu mušicu poslati na to natjecanje uz onako “paklenu” konkurenciju. Ne zna se što je bilo opakije ili kriteriji prilikom ocjene ili vezačka imena zbog kojih bi dio vezača u startu odustao sa natjecanja.
Ja i ostali iz ex zemlje nismo odustajali, stvarali smo radove i podsticali druge na stvaranje. Vladali smo u tolikoj mjeri da je ocjenjivački sud imao problema izvagati kojoj mušici će dati 1. place. Jer i 1. i 2. i 3. mjesto je toliko dorađeno da se trebalo dobro zagledati i uočiti kakvu sitnu manjkavost na radu. Tih godina su pristizali realistični radovi pod kojima su pisala vezačka imena koja su bila jamstvo za zdravu ‘mrtvačku’ konkurenciju (M. Kerkez, J. i G. Grba, N. i I. Stančev, S. B. Roka, V. Mikec, Lukmar, Pegan, … da ne nabrajam / da, i ja ).


Svakako, organizator se muški pobrinuo za kompletan ugođaj, od gospodskog dočeka na sajmu, zvuka violina u domu, bogatih domjenaka sa brojnim uzvanicima, brojnim pripadajućim nagrada za najbolju mušicu, lovnim kartama, besplatnim hotelskim smještajem. Ma divota, divota …
Kako su majstori zamorili vezati teške radove tako su odustajali slati svoje realistične radove. Silom prilika, ocjenjivačke komisije na raznim natjecanjima nemaju izbora osim onoga što ispred sebe vide na stolu. Kriteriji svih organizatora natjecanja su i dalje ispravno visoki, ali pristigli radovi na udicama ne odgovaraju tako ozbiljnim natjecanjima. Prevesti ću, ne možete se na ozbiljnoj salonskoj auto izložbi skupocijenih automobila pojaviti sa starim tipom Audi 80. Nitko ne kaže kako i to nije vozilo koje itekako odlično služi, ali nije mu mjesto između auta od limuzina.
U prijašnje doba neke od takvih mušica ne bi uopće ušle čak ni u uži izbor, a niti bi ih tko od majstora poslao. Drugi razlog odustajanja na nekim natjecanjima je to što je vezač dužan poslati dva ista uzorka na natjecanje. U redu je za obične, reći ću nebitne kategorije koje navežemo za kratko vrijeme, ali vezati dva ista, lijepa realistična rada je, sa obzirom na težinu vezanja, vrlo, vrlo naporno i potpuno besmisleno. Ali, pravila su pravila, pa tko voli neka izvoli. Ne znam za državljanje EU, nije me ni briga ali…ALI…svi oni brojni extra vezači iz ovog našeg tkz. regiona bi se trebali natjecati u vezanju mušica, pa bar u nekoj od kategorija ili čak realizmu. Koliko vidim na objavama (a pomno pratim sve) onda je lako i ugledati da je Balkan (i zapadni i istočni) teren na kojemu su se, uz svaku vodu ili u bližoj kilometraži vode, odgojili nebrojeni istinski majstori vezanja. Momci, svaka čast, tako se to radi. Izlazite iz “rupa” i šaljite svoje mušice na utakmice.

Realizam u vezivanju kolaž

I krila su bila fora prije 24 g. Ni njih nisu mogli ‘skinuti’ dok nisam pojasnio kako sam ih ‘zašalovao’ i presovao. A onda su Merkaš i ekipa pronicljivo isprintali sva moguća krila koja su im pala na um. Računala su hitro napredovala, a usporedo sa brzinom napretka tehnike je umiralo istinsko inovatorsko realistično vezanje. Dobro, to sa printerima i krilima se riješilo na prihvatljiv način i otisnulo se u vezački eter. Da, još ne možemo od kakva prirodna materijala dobiti ona lijepa krila koja su na živim insektima prhka poput mjehurića sapunice.
Tako se u nekom trenutku, sa svih strana svijeta, počela tiskati plastificirana leđa Gamarussa, silikonske noge, 3 i 4D oči, gotova krila i glave, silikonski trupovi insekata ili gotovi silikonski insekti i sl.
Klasično istinsko vezanje u kojemu si trebao mozgati sa koje ptice skinuti perca i oblikovati nogice insekta, krilca i krilne pupoljke te kako ih uhvatiti koncem da na kraju sve bude očaravajuće u očima drugih mušičara je – UMRLO. Preciznije rečeno, vezanje je u grču bolno krepalo. Usporedo sa svim su stigli novi, gotovi ili polugotovi, vezački materijali i lagani načini montiranja tih istih materijala na udicu. Umrle su vrijedne ideje i inovacije brojnih autora, osim za svoju dušu. Umrlo je strpljenje i umiješnost vezača za stegom.
Danas je sve lako, ali to nije vezanje mušica već ‘bravarija’ montiranja gotovih elemenata od silikona, gume i plastike na udicu. Zapravo, običan škverski posao. Dobro, znamo kako u svemu trčećim korakom napredujemo k općoj propasti svega, pa tako i propasti vezanja mušica. O bojanju tijela ili čega drugog na mušici neću niti govoriti. Na kraju, sam samo htio reći kako je takvo što mušičarsko-vezačka šteta, jer je preko noći isparila ona krasna umjetnost vezanja i osmišljavanja složenih radova na udici. Nije se koristila žica, plastika i sl. Automatizmom nestaju i mogući klasični vezači koji bi ozbiljnim razmišljanjem o realističnom vezanju bili potaknuti na takvu umjetnost. Nestaju možda iz razloga, jer se ne mogu ‘zapaliti’ za ‘stvoriti’ oči insekta ili njegove nogice, trup ili krilca. Ta tko se uopće i treba mozgati oko čega. Jer, bilo što ti ne ide od ruke onda se i ne trebaš utrenirati za stegom kako bi dobio ono što želiš, već samo utipkaš Hemingway silikon legs ili body i jednostavno naručiš na adresu. Kad narudžba dođe na adresu samo raspakiraš i spakiraš na udicu. Možda je tako i bolje, zar ne.

Ipak, nedavno mi frajer tražio realističnu jednodnevku za poklon svom prijatelju Švabi, ljutom mušičaru, koji ubrzo ‘glođe’ jubilarni 50-i rođendan. Jesam se pomučio par sati kroz popodne i navezao sam ju od svega i svačega. Sad je lako kad je davno ‘skinuta’ i to iz mojih prstiju. Ipak, ovo nije vezanje već montiranje, jer sam sa svojim ‘mujs-mujs’ načinom složio krila insekta i zboksao ih na udicu. Tako je naručitelj tražio od mene, jer kako reče, zna da su krila poput mjehurića sapunice, a krila od perja i smola nije želio. Kaže, nagrditi će ukupni dojam (to on samo misli tako). OK, vežem konja gdje gazda kaže, jel’ tako. Lakše je ovako nego opet se ukalkurirati sa perjem ili tražiti rosnu paučinu, osušiti ju i staviti ju u cigaretni celofanski ‘sendvič’, pa ju doma presati peglom. Nema smisla, ovako je lakše. Kradi kako znaš samo neka je za oko realistično. Ma neka se i kupcu i pokloniku sviđa. Za ostalo je lako. A i ja sam prezadovoljan.
Eto, jedini sam vezač koji ‘puše i reži’ na svoj rad, a kako onda ne bi na tuđe. Duboko poštivam svakoga, jesam bogami, ali imam visoke osobne kriterije i znam da takav fanatični vezački perfekcionizan nije OK. To je bolest, a ja ne mogu ispod toga, ne mogu i gotovo. Pa tko bi sa konja mog’o nazad na jarca. Krila su čistokrvna laž, a laži tu nema mjesta u umjetničkom vezanju. To je tako, jednostavno tako. To gledajte ovako, kao da je netko na čiji portret na mjestu očiju stavio ljudske zamjenske porculanske oči ili ne daj Bože, periku. Crtaj čovječe ili bježi od kista i platna! Ako je to nekima pravo slikanje na platnu onda je tekst ‘uzvodno’ suvišan. To ti ja kažem, iz tog razloga je istinsko vezanje krepalo. Ako mu je to sudbina onda neka je krepalo. Pokoj mu duši. Trula višnja na predvezu je uvjek živa i ‘navida’ se za par minuta. To je pravac vezanja na kojem je sve počelo i završilo, ali uvijek ubija na vodi. E to, to…


I na kraju, ljude ne treba pritiskati i gurati od sebe, biti nadut ili ohol i dizati nos u nebesa. Tući se u prsa kao gorila, ali ne treba se ni skrivati. Hoby je jedno, a kruh od prvobitnog hobya drugo. To nije dobro za mene, ne može se više ‘udarati’ 8 sati za stegom. Iz tog razloga i ovakav tekst. Na moj obraz. Ovo je ipak samo hoby sa kojim se 99,9999% ljudi ne bavi, a niti znaju o čemu se tu radi i u kakve sve svrhe.
Toliko o ovoj grani ribičkog budalazima koji od nekih vezača zna napraviti istinske budale, a drugi sami sebe naprave trajnom budalom. Na obje strane je tanka granica, srećom u onom krugu od 0,0001% ljudi. Nadam se da me razumijete (jesam ga malo oteg’o … jesam, jesam, sory)

Hvala na čitanju i Bistro

Boško Klarić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*