Opet na Glommu
Reportaža: Opet na Glommu
U ribolovnom kampu Kvennan, razgovaram sa italijanom koji ovdje dolazi već 25 godina, i vrlo često ostaje cijelu sezonu, što će reći od maja do oktobra, i on mi kaže da mu za sve ove godine, ribolov na Glommi nikad nije bio isti.
Znači, ako je ove godine početkom jula lovio na imitacije jednodnevki, sledeće neće, jer će vremenski uslovi sigurno biti drukčiji, pa će se u ta doba rojiti neki drugi insekti.
I tako evo 25 godina.
Ove godine, je zima trajala dugo, snijegovi se po vrhovima okolnih planina još nisu potpuno otopili, i vodostaj je konstantno bio 30 – 50cm viši od normalnog, u ovo doba godine. To naravno znači da se baš i nije moglo prići mjestima na kojima smo lovili lani, malim ostrvcima i virovima, s onu stranu matice. I da smo bili prinuđeni loviti tamo gdje smo mogli prići. Zbog niskih temperatura, i rojenja kasne u odnosu na prošlu godinu. Al’ dobro je i to.
Dvojica prijatelja su u kamp došli prije i već se nalovili do našeg dolaska. Jedan od njih, Fadil, kaže da u životu nije vidio rijeku sa više ribe, ovdje je prvi put. Uspio je prevariti i dvije pastrmke sasvim solidne veličine, i to na mrava. Ostatak ulova su lipljeni, uhvaćeni uglavnom na nimfe, doduše radi i suha, ali u vrlo kratkim intervalima.
Prvi dan je prošao u ”upoznavanju” sa rijekom.
Pažljivo gazimo kroz vodu čiju snagu ni u jednom trenutku ne smijemo potcijeniti, u šta se pisac ovih redova dva puta uvjerio, te svaki put, nakon samo jednog pogrešnog koraka, završio sa vedersom (kombinezonu) punim vode. Jednom sam se okliznuo, malo izgubio ravnotežu i vodena struja je učinila ostalo. Drugi put je bilo, čisto da utvrdim gradivo i slobodno je, smijati se mukama mi mojim. Al’ nije to tema ovog izvještaja.
Lovili smo ispred samog kampa, nije nam se dalo ponovo sjedati u auto (nakon pređenih 850km) pa se odvesti do fly fishing zone, i tamo loviti.
Od ove godine su uveli kupovinu dozvola na internetu, pa sam još od kuće isplanirao kad ću, i gdje loviti, platio, isprintao dozvole i to je bilo to. Rijeka je podijeljena na nekoliko zona, ali je viže manje, svejedno gdje lovite, jer ribe jednostavno ima svugdje, a i broj ljudi koji ne love na mahač je zanemarljiv tako da možete loviti sasvim pristojno i na dijelovima koji nisu ”fly fishing only”. Čini mi se da sam za ta tri dana vidio jednog ribara bez mahača. Ulov nije bio loš, ostali puno bolji nego ja, ali ne žalim se. To je i obično tako. Imam i ja svojih kvaliteta, drugih.
Npr. kotlić s grahom se to veče krčkao pored idiličnog potočića, tik do kolibice u kojoj smo boravili. I bio je ukusan, skoro kao i lipljen, ispečen na žaru pored njega.
(Ovo je ona jedna dozvoljena riba dnevno, da se razumijemo, sve ostalo je C&R!)
Drugi dan smo isprobavali terene
Drugi dan smo isprobavali terene, na kojima nismo lovili prethodni, bilo je sunčano, ulov, barem što se mene tiče prosječan. Prijatelj Bajazit je lovio na nimfe, i imao puno bolje rezultate. To veče sam izašao i na noćni ribolov, ako se noću, može nazvati taj blagi sumrak. Čak nije problem ni muhu zavezati, i to bez upotrebe bilo kakvog svjetla. E sad, meni se uvijek mora nesto neobično desiti. Pri samom ulasku u vodu prekrio me roj nekakvih insekata, nešto što liči na na male crne sedževe, hiljade njih, bukvalno…..
Izuzetno ružan osjećaj. Ne ubadaju, ne ujedaju, samo su me doslovno prekrili, od glave pa dokle su zbog vode mogli. Zavlače se ispod kragne ulaze kroz rukave … Užas!
Nakon suludog mahanja i rukama i nogama, paljenja cigareta (što je takođe bio problem, jer stvorovi bukvalno ulaze u usta), pokušavajući da ih dimom otjeram, te ozbiljnog razmišljanja da zaronim u vodu i tako se, makar na trenutak, oslobodim napasti, odlučio sam da dam vatru tabanima i završim ovu ribolovnu avanturu prije nego je i počela. Ni sam ne znam kako sam ih se otresao, a da pri tome nisam slomio štap, ali sam se nekako oslobodio i došao do kolibice u kojoj smo boravili, presrećan što mogu slobodno disati. Prema ovome su Norveški komarci (oni k’o rode) – Božiji dar.
Treći i poslednji dan je počeo prelijepo.
Sunce već od jutra, rijeka bistra, vodostaj niži nego prethodna dva dana. Ulazimo u fly fishing zonu, vežem neku osicu i bacam. Kao munja, bljesnu lipljen, odnekle iz dubine i zgrabi je. Lagano dizanje štapa, kontra i tu je. 30-ak cm. Pa opet… Nakon par zabačaja, prestanu se podizati.
Stavim nekog klinkhamera od lani i situacija se ponavlja. Opet dvije ribe, pa ništa. Policelonski mrav u veličini 18 (domaće proizvodnje, odnosno vlastite izrade, čisto da se zna, kao i ostale muhe na koje sam lovio), i opet isto. Jedna – dvije ribe, i stane. Mijenjanje muhe, pa opet iz početka. I tako cijelo prijepodne.
Baš smo otćejfili. A onda ručak, odmor od nekoliko sati, pa na novi dio rijeke. Voda poduboka, struja pojaka, loviti poteško.
Počeše se navlačiti i nekakvi oblaci, a iz daljine se začu i grmljavina. Stojimo ispod drveća, na ostrvcetu i diskutujemo. Otići prije kiše, ili nastaviti loviti, mada uslovi i nisu nešto. Odlučujemo se za odlazak, i dok se oblaci puni elektriciteta navlače, mi ulazimo u ”golfa” iz prošlog stoljeća i vozimo se prema kolibici.
A onda pljusak. I pljusak.
I pljusak. I pljusak. Gore vjerovatno i sad pljušti………….
Glomma, vidimo se dogodine!
Tekst i foto: Goran Đulabić
Komentariši