Naša Neretva – naš mali Novi Zeland

Naša Neretva – naš mali Novi Zeland

Nalazim se na planini iznad Sarajeva. Sin Luka je zaspao i znam da imam svega nekoliko sati prije nego što se probudi. U glavi računica – voziti do Konjica zbog možda sat vremena ribolova ili ostati gdje jesam? Put je dug, ali neki dobar osjećaj ne da mira.

Sjedam u auto i krećem.

Nakon dolaska na vodu i svega desetak minuta, osjetim stidljivo uzimanje nimfe. Ništa nije nagovještavalo ono što slijedi. Kontriram, a riba se počinje kretati prema meni, bez ikakvog nagovještaja da se radi o ovakvom primjerku. Smiruje se na nekih deset metara od mene, u mirnom dijelu vode između dva brzaka. Koristim priliku da se bolje pozicioniram u odnosu na nju i pripremim za nastavak borbe.

U tom trenutku pojavljuje se prijatelj Adi. Iz obližnje bašte restorana je vidio da imam „nešto veliko na štapu“. Veselo se pozdravljamo, razmijenimo nekoliko riječi, ne sluteći šta nas čeka u narednih sat vremena.

Ubrzo postaje jasno – ribu sa štapom #3 ne mogu pomaknuti. Počinje borba života.

Na štapu Vision XO III 10,8’ #3, uz rolu Vision XLV 5/6, tippet od 0,16 mm i nimfu #14, svaki naredni bijeg ribe djeluje kao da će biti posljednji. Svaki kamen, svaki bijeg prema dubokom viru gdje vrebaju podvodne pećine i granje… minuti prolaze, adrenalin raste, a riba ne pokazuje znakove predaje.

Nakon nevjerovatnih 1 sat i 10 minuta borbe, riba se nalazi na vrhu dugog brzaka. To je trenutak istine – biti ili ne biti. Ako krene niz brzak, sve može biti izgubljeno u par sekundi. Poslije više od sat vremena nadmudrivanja i borbe na laganoj opremi, ovo je posljednja šansa. Osjetim da je mogu blago pomjeriti…

Tu je već Adi Husić, spreman sa dva meredova u rukama. U pjeni i snazi vode, dok riba još jednom pokušava pronaći put prema brzaku, Adi jednim sigurnim potezom spušta veći meredov pod nju. Sekundu kasnije, borba je završena.

U mreži – 75cm čiste sreće!

Trenutak zbog kojeg se prelaze kilometri, zbog kojeg se ustaje rano i zbog kojeg se uvijek iznova vraćamo na vodu. Ponekad je dovoljno poslušati onaj tihi unutrašnji osjećaj koji kaže:

„Idi, danas je taj dan.“

Hvala Adiju na podršci i pomoći pri prihvatu ribe, a Neretvi na poklonu koji se ne zaboravlja.

I ne treba zaboraviti ljude koji stoje iza svega – vrijednu ekipu iz Organizacije Sportskih Ribolova Konjic, koji se godinama bore sa „vjetrenjačama“ kako bi mi, sportski ribolovci, uz malo sreće imali ovakve dane koji se inače dešavaju samo na Novom Zelandu (a i tamo, uz malo sreće 🙂).

Sanjin Mehmedika