Narodno veselje

Reportaža: Narodno veselje

Svake godine, već sredinom aprila milioni iglica se zaustavljaju na danskim obalama stvarajući istinsko narodno veselje, i izazivajući pravu ribarsku groznicu. I staro i mlado je na obalama sa štapovima u rukama, pokušavajući uhvatiti ovu ribu zelenih kostiju, na njenom putu ka mrijestu i ljetnim prebivalištima u Baltiku.

Iglica (latinski naziv: belone belone) je riba iz porodice belonidae i zajedno sa skušom i haringom čini jednu od najpopularnijih riba u južnoj Skandinaviji uopšte. Rasprostranjena je od Mediterana i Crnog mora, preko otvorenih voda Antlantika, sve do Sjevernog i Baltičkog mora. Izduženog je tijela, tanka, sa kljunom, tamnoplavih leđa, zelenkastih bokova i svijetlog stomaka. Pliva u jatima uz samu površinu vode, a može narasti do jednog metra i 1,5kg. Obzirom da je brz plivač i veoma borbena, ova riba je nezaobilazna meta skandinavskih sportskih ribara, od kraja proljeća i početka ljeta, pa sve do avgusta, kad napušta danske i ponovo se povlaci u otvorene vode Atlantika, da bi se vratila sledeće godine.
U ovom periodu, danske prodavnice su prepune jeftinih ribarskih setova, namijenjenih skoro isključivo lovu na iglicu, a obale vrve od ljudi. Čitave porodice, su na vodi, a na najpopularnijim mjestima je skoro nemoguće pronaći prostora, dovoljno za zabaciti varalicu, a o mušičarenju da i ne govorimo.

Polazak

Ja sam sa prijateljem, Borisom ove godine odlučio otići na jedno od mjesta na sjevernom Sjaelandu, u blizini mjestašca Hornbaek, gdje je voda prilično plitka, a dno kamenito, što je idealno za obitavanje ove neobične ribe. Ovo je jedno od rijetkih mjesta gdje nema toliko naroda, obzirom da lov ovdje zahtijeva pantalone i cipele za gaženje vode, što široke narodne mase još uvijek nemaju. Ove godine sam namjeravao opet loviti iglicu na mušičarski štap, a i Boris je na putu da postane mušičar, pa smo se dogovorili da i on ponese svoj, kako bih mu mogao pokazati osnove ovog načina ribolova.

Ali, kako to obično biva, kad JA nesto planiram….

Nakon što sam napunio čitav kofer, kojekakvim, uglavnom nepotrebnim glupostima, i provjerio vremensku prognozu, te se uvjerio se da će biti sunčano, što je idealno za lov na ovu ribu, nazvao sam Borisa i dogovorio kad da dođe po mene. Par sati poslije, već smo bili na obali. Prelijep dan, sunčan, pravi proljetni. U vodi vidimo nekoliko ribara, varaličari i par mušičara. Oblačim waders, prsluk, sastavljam štap i … shvatam da sam zaboravio čekrk!!

Panika… Šta sad?

Boris kaže da će varaličariti, jer je, za svaki slučaj ponio i varaličarski pribor, a ja mogu uzeti njegov mušičar, jeftini štap sa čekrkom, kupljen u supermarketu prošle godine.

Šta ću, valja mi njim loviti, mada moram priznati, da i sam imam isti takav, koji već dugo ne koristim, nakon što sam si kupio bolji. Već nakon par zabačaja uviđam da štap i nije tako loš, ako uzmem u obzir cijenu kao i da koristim i neku staru špagu, koju sam poklonio Borisu, nakon što sam joj ”izvadio dušu” još prošle godine. Već mogu izbaciti petnaestak do dvadeset metara, što je vjerovatno razdaljina približna onoj koju i inače postižem sa svojim, uslovno rečeno boljim štapom i špagom, koja je najmanje tri – četiri puta skuplja od ove. Jedino što ne valja je čekrk, neka plastična skalamerija, toliko bučna da se pomalo plašim da će me ostali ribari otjerati, jer im plašim ribu. Međutim, šta je tu je, bolje loviti lošom opremom, nego odustati od ribolova.

Kao što sam već ranije napisao, iglica se kreće u gornjim slojevima vode, često na samoj površini, pa kad primjetim pomjeranje pokušavam prezentirati muhu što je bliže moguće, kao i na svakoj drugoj vodi uostalom. Dešava se da se voda uzburka na četiri, pet mjesta istovremeno, pa ni sam ne znam gdje prvo da zabacim. Boris već vadi prvi ulov. Lagano se pomjeram lijevo desno, naprijed nazad, pokušavajući pronaći ribe i dobaciti do njih. Ubrzo i ja osjetim titranje vrha štapa, kontriram, i riba je tu. Svako ko je ikad lovio iglicu, zna o kakvoj zabavi se tu radi. Riba uzima skoro svaki mamac koji joj ponudimo, bez obzira da li se radilo o varalici ili mušici. Odličan borac, zgrabi muhu i onda punom parom krene u smjeru, suprotnom od onog u kojem se ja nalazim. Čekrk se odmotava uz zvuke koji prijete da preplaše ribare čak u Švedskoj, na suprotnoj obali, ali draž lova ipak ne izostaje. Štap se savija, par namotaja, pa popuštanje prilikom kojeg izvuče dobar dio špage pa opet par namotaja, pa popuštanje, sve dok se ne umori pa da je privučem dovoljno da je mogu uzeti. Vidim da i ribari oko nas imaju uspjeha, svako malo neko krene prema obali, sa ulovom u meredovu ili ruci.

Ali da sve ne bi bilo idealno….

Kao što se često zna desiti u ovim skandinavskim vodama, vrijeme se promijeni vrlo brzo, pa u jednom trenutku sija sunce, a već u sledećem vjetar navuče oblake, valove ili kao što je sad slučaj, maglu. Našli smo se u prizoru kao iz jeftinih horor filmova, u kojem se vidljivost smanjila na svega desetak metara, a jedino što se u daljini može čuti je zvuk sirena brodova koji signaliziraju svoje prisustvo i upozoravaju ostale na svoj položaj. Sva aktivnost u vodi oko nas je prestala. Jednostavno se ne dešava ništa. Pokušavam promijeniti mjesto, izbacujem špagu u svim pravcima, ”napamet” tražeći ribu. Ništa. Već postaje i prilično hladno, pa izlazimo iz vode. Kafa bi sad dobrodošla, čaj, ili nešto jače, ali dva ”stara iskusna vuka koje ništa ne može iznenaditi”, kakvi smo nas dvojica nisu ponijeli ništa. Tako da se zadovoljavamo sjedenjem na obali i pametovanjem. Šta bi sad bilo najbolje uraditi, sjesti u auto pa tražiti novu destinaciju, jednostavno dići ruke od ribolova i otići u kafanu u obližnjem seocetu, tek da se zgrijemo, ili sačekati još malo.

Odlučujemo se ipak za ovo poslednje. Dok čekamo da se magla barem malo povuče, razgovaramo, otpetljavamo Borisov upetljani ”fireline” i razgledamo mušice u mojim kutijicama. Poredim one koje sam sam napravio sa onima koje sam kupio ili dobio od prijatelja. Još uvijek nisam zadovoljan kvalitetom vlastitih, mada su itekako lovne, ali, eto… ja bih volio da su bolje zavezane. Muhe koje koristim za iglicu su uglavnom neotežane nimfe crvenkastih ili plavkastih boja, kao i strimeri u istim nijansama, ali kao što rekoh maloprije, to i ne igra tako veliku ulogu, jer iglica jednostavno uzima sve. Jedino što ju je ponekad teško zakačiti, zbog tvrdoće „kljuna“, pa su spadanja prilično česta.

Idemo ponovo

Ne čeka nam se na obali, pa ponovo ulazimo u vodu. Magla se na trenutak raziđe, riba ponovo postane aktivnija, pa neko od ribara ponešto ulovi. Boris opet ima jedan ulov, ali kod mene samo par spadanja. Magla se opet navuče, riba nestane, pa se povuče, riba se pojavi i sve tako. U trenucima bez magle uspijevam uloviti nekoliko riba, većina je od pola kg ili tek nešto iznad te mjere. Boris ima više uspjeha, mada ni kod njega nije bilo kao što zna biti. Ipak smo zadovoljni, imamo desetak riba što je prilično dobro s obzirom na vremenske uvjete. Vidimo da su i ostali ribari prošli slično nama pa se pretjerano i ne žalimo, ipak ne idemo kući praznih ruku. Vratiti se iz ribolova na iglicu, bez ribe, bila bi zaista sramota. Bistro!

 Tekst: Goran Đulabić, Foto: Boris Vilušić