Mušičarenje u kanjonu Ugra

Mušičarenje u kanjonu Ugra

Ernest i ja posjetismo u nedelju ovu, po nama najljepšu rijeku, naš Ugar. Negdje oko 7 h dođosmo do restorana Kanjon.

Tu smo popili kafu i čaj i polako spremili opremu, obukli ribarska odijela, provjerili da li su kutije sa muhama na broju, mahače u ruke i lagano stazom 900m dugom krenuli se spuštati u kanjon Ugra.

Izmaglica koja se dizala sa rijeke i oštar zrak već je na samom početku odavala utisak da se spuštamo u magičnu zemlju hladne i moćne vode koja krije plahu i divlju pjegavu pastrmku.

Put je strm, izvijugan serpentinama, a pod punom ribarskom opremom radna temperature je počela naglo da raste. Sa svakim pređenim metrom huk vode je bivao sve jači, kao i naš adrenalin. Prošlo je nekoliko godina od kada smo se posljednji put družili sa Ugrom.

Konačno na vodi. Ljepota Ugra je nestvarna. Neko vrijeme smo šutke stojali i zadivljeno posmatrali ljepotu vode, kanjona, visinu stabala koja vise sa ivica stijena kao da prkose svim zakonima gravitacije. Otrijeznivši se od naleta ljepote započesmo sa pecanjem. Odlučili smo prvo sreću okušati sa strimerima. Ribolov je trajao 7 sati neprekidnog pecanja i hodanja kroz kanjon. Na mahove smo morali i planinariti da bi izbjegli neke zaista duboke kanjonske virove. Ribe nismo mnogo uočili. Ona je izuzetno plaha i oprezna. Nešto sitno smo i bocnuli kako na strimera tako i na nimfu. Neprestano smo vadili aparat i slikali, slikali i opet slikali. Napokon negdje oko 15 h ugledasmo i suncem obasjane virove. Konačno izlazak iz kanjona. Sve u svemu, sjajno se proveli i zaradili upalu mišića.

Gladni i žedni počastismo se u predivnom restoranu nad Ugrom, onom za kojom smo i krenuli na ovu avanturu. Naravno ona divlja i dalje pliva, a ova uzgojena je u slast pojedena. Obećali smo sebi da neće proći i po nekoliko godina, kao do sada, da opet posjetimo ovu magičnu rijeku. Vrijedi se pomučiti i malo bolje istražiti ovaj skoro netaknuti biser kanjonskog dijela Ugra.

Damir Tatar