Mušičarenje u Baranji

Mušičarenje u Baranji

Živim u Baranji, a mušičariti sam počeo prošle godine u proljeće. Budući da Baranja nema salmonidnih voda, morao sam se zadovoljiti sa mušičarenjem onoga što tu ima.

Dakle, mušičarenje nije privilegija planinskih potoka i salmonidnih voda (naravno da posjećujemo i takve vode, kako po Hrvatskoj, tako i po Bosanskim revirima), no i u ravnicama se može mušičariti, dapače to može biti veoma zanimljivo.

Na Dunavu, okolnim dunavcima, ritskim vodoregulacijskim kanalima i potoku Karašici , mušičarimo baline (bucov op urednika), štuku, smuđa, crvenperke, babuške, sunčane karase, mrenu, bodorke, uklije, patuljastog somića, deveriku, jaza, plotice, klena, bandare.

Ukratko svega je par ribljih vrsta koje nalazimo u Baranji, a da za sada još nisu bile naša meta mušičarskim priborom (šaran, amur, linjak, tolstolobik i manjić ).

No zadržaću se na smuđu, obzirom da zimski period isključuje većinu od ostalih spomenutih riba. Mušičariti smuđa sam počeo sasvim slučajno. Kasno ljetno popodnevno mušičarenje balina te ostanak na vodi u prijelazu dana u noć, rezultirali su prvim slučajnim ulovom smuđa na balinske strimere. To je bila kap koja je prelila čašu, nakon toga gotovo isključivo i odlazim u predvečerja na lov „vampira“ . Krenulo je to nekako ove godine u 8 – om mjesecu, a od tada sam na strimere ulovio više desetaka smuđeva u rasponu od 500g do 2,50kg, uz klasične (a i veći su mi odlazili), jer se po staroj dobroj ribičkoj najveći uvijek otkače.

Kada sam prvi put spomenuo poznanicima da lovim smuđa – mušicama čudno su me pogledali, nasmijali se i odmahnuli. Poneki od njih je rekao pa da zašto ne kad je na strogoj površini vode može ponekad da se zaleti i na strimera. E baš to „ponekad“ me zaintrigiralo da poradim malo više na ovoj tehnici i sad je to „ponekad“ preraslo u „često“, a prijatelji koji su to do sada smatrali slučajnim ulovom počinju da cijene i ovaj način lova smuđa.

Od pribora za smuđa koristim Greysov štap Stream Lite #5 od 9 stopa , a od šnjura u kasno ljetnom periodu, kada sam ga počeo tražiti, koristio sam WF plivajuće, a sad WFI jer zimi i nema toliko površinske aktivnosti.

Strimeri koje koristim su i tanki nazvao bi ih elegantnima, koji u «mokrom» stanju imitiraju male ribice u bijegu. Vibracije gotovo da nemaju pa je način vođenja presuđujući.

Imitacijom brzog pokreta – bijega ribice koje postižem naglim cimanjem. Zaustavljanjem povlačenja postižem pokret propadanja strimera ka dnu a laganim cimanjem imitiram nervozno kretanje ribice koja je uplašena ili bolesna i kao takva lagan plijen za smuđa. Ovakvo vođenje raspamećuje smuđa koji često ni ne pokušava njegov klasični prvi kontakt obrazom, nego se punom snagom zalijeće i guta strimera. Kod 80 % ulovljenih riba strimera sam vadio duboko iz grla ribe, što govori o žestini udarca na strimere. U zimskim uvjetima strimera otežam sa par namotaja olovne žice ili čak koristim male jig udice radi bržeg propadanja na veće dubine.

Smuđa tražimo na ustaljenim mjestima gdje ga se inače lovi woblerima uz kamene nasipe sa malom razlikom da ostajemo i po 10-tak metara ispred ili iza «hot-spot» varaličarskog mjesta. Razlog tome je iskustvo da nam smuđ prati i udara na strimera malo drugačije no na woblera, a i rina Dunava bi ga odnijela dalje no što mi treba.

Ponekad bi ga našao na unutrašnjem dijelu kamenih sprudova – u mrtvoj vodi, vjerojatno kada bi se zavukao unutra za sitnom ribom.

Dakako da mi je osnova uspješnog ribolova „čitanje vode“ osluškivanje , promatranje. Mušičarenje uz kamene nasipe (špornjeve) je veoma zanimljivo, jer se smuđ često pomjera i nikada ga nisam dobio na istom mjestu u isto vrijeme. Potrebno ga je naći. Stoga često pretražujem cijelu dužinu kamena, a vrlo rijetko odlazim na „hot spot“ pozicije da bi tu ostao par sati, ovakvim načinom pokrivam veći dio terena, interesantnije je, no postoji mogućnost i da se zaobiđe mjesto tj. vrijeme hranjenja.

Doba dana kada ga lovimo strimerima je prijelaz dana u noć, a potom kasniji termini iza 21,00 h. Ovisno o mjestu i navikama, koje se po meni, kod smuđa mijenjaju, neophodno je često biti na vodi, upasti mu u „šemu hranjenja“ te je to već pola posla. Često sam ga lovio i u kasnim noćnim satima od 23,00 – 01,00 h.

Mušičarenje smuđa nije samo interesantno, jer je (količinski) efekat ulova veći, već i zbog noćnih uvjeta, kada je potrebno primijeniti veći dio naših čula, osluškivati, gledati, šuljati se po kamenu u tišini… Onaj tko jednom proba, uz malo sreće i ulovi smuđa, siguran sam da će nakon toga mnoge noći provesti mašući mušičarskim priborom, omiljenom nam „vampiru“.

Kao i većina drugih novim stvari u životu, tako je i mušičarenje ljudima iz moje okoline nespojivo sa smuđem, u biti nespojivo sa bilo kojom nesalmonidnom ribom, no pored mene ima još par poklonika koji su bili spremni barem probati mahati, a i jedan koji se čak upustio u ovu ludu avanturu da isproba i mušičarenje samog smuđa. Na Samirovu (a i moju) veliku radost već u prvom pokušaju ciljanog mušičarenja smuđa imao je uspjeha te je nastavio i sam pohoditi Dunav u noćnim satima sa mušičarskim priborom. Osim smuđa, kolega Samir se oprobao i sa balinima, crvenperkama i jazevima koje također redovito lovi u ljetnom periodu. Dakle nisam sam, u Baranji nas ima dvojica koji stalno mušičarimo. Samirov sin Dino, kao naša mlada nada i druga polovina Baranja flyfishing Team-a (kako smo se nazvali) su Zoki i Gjors koji su na privremenom radu u inostranstvu.

Na kraju moram da pozdravim i da se zahvalim svim forumašima sa web stranica musicarenje.org, koji su nam, svako na svoj na svoj način, pomogli da usavršimo mušičarenje riba u ravničarskim uvjetima na nesalmonidnim vodama.

Čisto i bistro!

Baranja flyfishing Team i Gogo