Mušica Genije
Mušica Genije ima svoju historiju kako je nastala. Nastala je iz nužde poslije jedne nezgode duboko u norveškim brdima. Nužda čovjeka natjera da postane genije, da improvizira i kad je to gotovo nemoguće.
Ranije, onih prvih godina ribolova u Skandinaviji najviše vremena sam provodio u lovu na zlatovčicu, lipljana i pastrmku na manjim vodotocima na krovu Evrope. To su valjda zadnja potpuno prirodna prostranstva u odnosu na ostatak Evrope i nisam htio propustiti šansu dok sam još zdrava duha i tijela da se ne probam.
Uvijek sam u pratnji imao mog vjernog psa, bosanskog tornjaka Tora, dovoljno snažnog da mi pomogne nositi dio opreme u dvije torbe kao na sedlu za konje. Ostatak opreme sam nosio u većem ruksaku.
Ture u dubinu terena su obično bile po dva-tri dana, ali ponekad i čitavu sedmicu, zavisno o terenu i uslovima koji su zapravo sibirsko ljeto. Nema noći. Sunce ne zalazi mjesecima i moj biološki sat je bio zbunjen, ali i na to se čovjek navikne.
Jedemo većinom što ulovimo, ali rezerve supa i kozervi su uvijek na dnu ruksaka. Toro je u puno boljoj kondiciji, tako da me onako snažan vuče uz kilometrima duge blage, ali zamarajuće uzbrdice.
Spavam u malom šatorčiću, a Toro je vani na straži. Pošto nema drveća niti nekog značajnijeg rastinja, vežem ga za moju nogu, jer je vrlo nestašan kad naiđu krda sjevernih jelena ili možda polarne lisice ili pokoji jerv (strašan lovac sličan jazavcu, ali snažan kao vuk).
U toku jedne duže ture prateći jednu veću rijeku forsirali smo močvaran predio sa mnoštvom manjih vodotoka te smo počesto, zbog konfiguracije terena, gazili preko rijeke u više navrata ponegdje vrlo neugodnom, brzom i punom kamenja i prepreka.
Toro mi se znao više puta oteti sa podveza kad bi ugedao sjeverne jelene sprintajući za njima kao bez glave, ali nikako da ih sustigne. Jednom prilikom je goneći ih skočio u vodu i sedlo je spalo i stuštilo se niz brzak, pa niz jak strug pun stijenja, a zatim niz jedan vodopad. On je isplivao lako, ali torbe nisam moga pronaći. A u torbi su mi, po nesreći, bile mušice. S čim sad da lovim? Morao sam nešto smisliti da mi ne propadne tura …
Ptica Polarnog kruga je bilo svugdje, malih pjevica, velikih plovki, patki i guski, sokolova , orlova ribara, ždralova. Mnoge se gdjezde na tlu i zato se pas mora voditi na povodcu. Perja je bilo rasuto svugdje. Sakupim ih više veličina i boja i sinu mi ideja. Umjesto da ih vezem na klasičan način kako se inače vežu mušice isječem iz pera komad dužine oko 1cm i jednostavno ga kroz peteljku nataknem na udicu. Još malo oblikujem prstima i grickalicom i mušica je gotova. Ne izgleda lijepo za čovječije oko, ali vidjećemo šta kažu zlatovčice i lipljanovi …
BAM! Puni pogodak. Mušica onako jadna i zgužvana, sva nikakva je ipak meta za ribu. Tura je spašena. Toro, zar nismo genijalci? Uzviknem glasno “genijalno”, a brdo mi vrati odjek Genije!
Sačuvam jednu mušicu za uspomenu i imam je i danas.
Video sa FB profila:
https://www.facebook.com/VibaBejt/videos/690596770577114
Osman Ope Bejtović
