Krivolov na našim vodama

Preuzeto sa FB i grupe SRK Kolasin Kolasin uz dozvolu autora

Krivolova je uvijek bilo i biće, tako makar kaže Naš narod!!!

Ali ono što je posebno interesantno i čemu se uvijek tako slatko nasmijem, iako je više žalosno nego smiješno, su izjave ribolovaca koje se prenose generacijama …

Te ustaljene rečenice, izmišljene da zamaskiraju ili opravdaju izvršen krivolov zvuče zaista uvjerljivo …

Na primjer:

1. “Ja prvu ribu nikada ne vraćam…”

Ovo se uvijek odnosilo na ribolovačku sreću i vjerovanja da ako se prva riba vrati ribolovac neće imati uspješan ribolov toga dana.

U 99% slučajeva ta prva riba je uvijek nekako mala i u prosjeku je od nekih 12-13cm pa do maksimalnih 20cm, a prosto je nevjerovatno da pored takve ribe ima još mnogo uhvaćenih riba ispod zakonom propisane mjere, ali to nije toliko ni važno te se ribe ne broje, ali se ipak trpaju u torbu.

2. “Ja ne mogu da jedem ribu iz bazena”

Ovo se uvijek odnosi na to da je riba ubijena, jer čovjek želi zdravo da se hrani i ko to može da mu ospori?! Ovo i nekako mogu da razumijem, ali se uvijek zapitam kako mu ne smetaju one brojne kanalizacione cijevi koje su sprovedene direktno u naše lijepe rijeke i iz kojih izlazi, znate i sami šta, i kako u stvari jedemo možda i nešto što nije baš toliko zdravo??? Rijeka okružena smećem i kojekakvim opojnim mirisima ne djeluje baš kao izvor zdrave hrane, ali izgleda to nije toliko ni bitno, bitno je da nije iz bazena.

3. “Mladicu treba uvijek ubiti to je štetočina”

Ovo se odnosi na opravdanost ubijanja mladice kao predatora jer ona, kao, jede drugu ribu i pravi štetu i ako je kojim slučajem ulovimo moramo je i ubiti, jer onda nijesmo krivolovci već smo odgovorni i pravi sportski ribolovci Prosto se onda zapitam šta bi trebalo uraditi i sa drugim životinjama koje su predatori u prirodi, na primjer sa medvjedima?

4. “Riba se nikada ne može istrijebiti pomoću štapa”

Fenomenalno opravdanje onih koji ne praštaju ni jednoj uhvaćenoj ribi, u prevodu “Davim sve”, ali je prva rečenica mnogo ljepša za reći.

5. I za kraj evo jedno lično moje iskustvo sa vode poslije kojeg sam shvatio kako funkcioniše ribolov na Balkanu.

Bio je to, naizgled, jedan moj običan ribolovački dan pokraj prelijepe Tare. Sretoh jednog prijatelja kako uči svoje dijete da peca. Stadosmo malo i lijepo popričasmo pokraj rijeke, a zatim odlučih i da zabacim koji put baš tu pored njih. U par zabačaja prevarih lijepog lipljana. Gledali su me nijemo dok sam izvadio tu ribu, ali kako sam je otkačio sa udice i vratio u vodu dijete puče u vrisku i možda u plač, ne sjećam se, tražeći od oca objašnjenje šta ja to zapravo radim. Objašnjenje je bilo legendarno “Ovaj čiko ne jede ribu”. Pokupih se onako zbunjen i odoh, smrači mi se odjednom, pa bolje da idem kući dok sam na vrijeme… Do toga dana nijesam znao da ne jedem ribu…

Do neke nove priče sa vode veliki sportski pozdrav i BISTRO!!!

Čuvajmo naše rijeke

I.R.

Ilustracija “Stop ribokrađi” sa interneta i varalicar.com postavio urednik