Kako posle smaka?

Kako posle smaka?

Evo nas u 2013-toj. Preživjesmo smak svijeta, ali je veliko pitanje da li ćemo preživjeti novu cijenu dozvola za ribolov od 6.500 dinara!?

Iz godine u godinu broj prodatih dozvola opada; smanjuje se broj ribočuvara, poribljavanja su sporadična i neplanska, ali zato geometrijskom progresijom raste broj krivolovaca i zagađivača voda, koje više niko i ne pokušava tužiti (čast izuzecima kao što je Ribolovački Savez Vojvodine).Vlast se na ovim prostorima često mijenja, ali jedan kvalitet opstaje nezavisno od svih promjena – ljudska glupost. Svaki srpski seljak zna šta mu je raditi ako mu ne ide šljiva ili sir na pijaci – smanjuje cijenu. Na ovom prostom principu zasniva se cjelokupna svjetska ekonomija. Naša država, eto, ima izdvojeno mišljenje. Slabo se prodaju dozvole za ribolov. Ok, povećavaj cenu. Možda je ljude sramota da plate jeftinu dozvolu.

Hajde de, da od ovih 6.500 dinara svaki dinar ide za jačanje čuvarske službe i poribljavanje, dakle, u nešto što je u interesu svih nas koji plaćamo dozvolu. Možda bi to bilo i prihvatljivo, naravno, uz mogućnost da se ta dozvola, kao i svaka druga roba, može platiti na 6 ili 9 rata. Međutim, naši ribolovci moraju da znaju šta od tih 6.500 dinara ide u prave namjene, a šta „pojede maca“.

Država na ime poreza i takse uzme 1.800 dinara, Udruženju sportskih ribolovaca na ime članarine i posredničke provizije za prodaju dozvola uzmu cca 1.700 dinara, tako da za prave namjene (čuvarska služba i poribljavanja) ostaje oko 3.000 dinara!!! Dakle, pod pretpostavkom da naša država, po uzoru na zemlje EU, oslobodi ribolovce od obaveze plaćanja PDV-a i taksa, a da članstvo u Udruženju sportskih ribolovaca bude na dobrovoljnoj bazi, prava cijena dozvole za ribolov bila bi 3.000 dinara. To bi bilo podnošljivo, ali pod uslovom da se eliminiše krivolov sa voda i da se izvrši plansko i kontinuirano poribljavanje svih naših voda.

Ove riječi iz uvodnika nipošto ne znače da trebamo bojkotovati kupovinu dozvola za ribolov. Ako to uradimo, ugasićemo i ono malo korisnika voda, koji savjesno i pošteno rade svoj posao. Ove riječi upućene su prevashodno državi, koja napokon mora da napusti godinama prisutan voluntaristički stav prema ovoj oblasti. Ako smo iskreni u namjeri da postanemo članica EU, bilo bi pametno da nadležno ministarstvo pošalje svoje ljude u neku od uređenih zemalja (npr. Švedsku i Holandiju), pa da prepišu „domaći zadatak“. U Švedskoj je dozvola za ribolov 30 eura, a u Holandiji je besplatna. U svakom slučaju, preživjeli smo smak svijeta, preživjećemo i ovu dozvolu. Ipak smo mi jak i bogat narod.

                                                          RANKO TRAVAR

Loading

1 Comment on “Kako posle smaka?

  1. Najvise se slazem sa: da članstvo u Udruženju sportskih ribolovaca bude na dobrovoljnoj bazi. Zivim u Norveskoj vec neko vreme. Ovde ne postoji dozvola koja dozvoljava pecanje u celoj zemlji, vec je organizovano po opstinama. Tako da svaka opstina pazi na svoja dobra + sto ostvaruju dobru turisticku organizaciju kod popularnih reka i jezera. Ljudi koji su iz opstine naravno placaju manju cenu nego turisti koji dolaze za pecanje na vikend. Cena zavisi veoma od vrste ribe koja se peca i popularnosti mesta na kojem se peca. Npr. najpopularnija reka za pastrmku Hemsila za turiste kosta oko 130e za 2 dana u periodu dozvoljenog pecanja + sto je kvota 1 riba dnevno da se uzme i to u velicini samo izmedju 35-38cm (nije 100% sigurno). Pecanje za lososa moze biti od 10 – 5000 eura. Sportski pozdrav! Bistro.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*