Istorija mušičarenja u Bosni

Istorija mušičarenja – Bosna i Hercegovina

Bosna i Hercegovina je mala i nerazvijena zemlja sa izuzetno mnogo prelijepih vodenih tokova i prirodnih ljepota. Tradicionalna je u mnogo čemu, ali se o tim tradicijama veoma malo zna. Većinom je to zbog toga, što ovdašnji narod nema naviku da zapisuje stvari i događaje, tako da mnogo toga vrijeme izblijedi i to nestaje.
To potvrđuje i ova knjiga (“Mušice-varalice-informativni vodič BiH” – Autor: Slavko Čamber), da se tek u dvadeset i prvom vijeku u Bosni piše o mušičarenju i njegovim korijenima na ovim prostorima, a drugi (stranci) su o tome (nama) pisali još prije stotinu i više godina, čak pretpostavljajući još tada da je mušičarenje u svijet i krenulo sa prostora Bosne.

Prvi ikada pominjani pisani trag o mušičarenju nastao je u drugom vijeku nove ere. U sedamnaestoj knjizi svog obimnog dijela De Natura Animalium, Claudius Aelineus (170-230) danas češće nazvan Elijan ostavio je prvi istoriji poznati pisani trag o mušičarenju. On je dao relativno šturo objašnjenje da se u Makedoniji između Soluna (Thessaloniki) i Beroje (Beroae) nalazi rijeka Astareus na kojoj lokalni ribolovci koriste vještačke mušice za lov pastrmke. To je sve što je on zapisao o lokaciji. Taj zapis su autori mnogih knjiga i članaka o mušičarenju pominjali pravili greške ili još više komplikovali činjenice, stalno se pitajući zar je moguće da je mušičarenje nastalo baš tamo, a ne na drugim čuvenim pastrmskim rijekama Balkana ili Evrope. U novije vrijeme pojedini autori su išli na lice mjesta opisano od Elijana, ali ni jedan od njih nije mogao da ustvrdi ili pronađe opisanu rijeku na pomenutom lokalitetu.

N. G. L. Hemmond 1994. godine je u svom tekstu (“THE LOCATION OF THE TROUT – RIVER ASTAREUS“) ne mogavši tačno utvrditi, dao je svoje viđenje i objašnjenje sa riječju “vjerovatno” se donji dio kanala zvao Astareus.
Nakon toga su 1996. godine Darell Martin (poznati mušičarski autor iz SAD) i Dr. Božidar Voljč (ne manje poznati svjetski mušičarski autor iz Slovenije) ovo istraživanje nastavili i zajedno otišli do lokacije koja bi mogla da bude nekadašnji Astareus. Interesantno je da niko od njih nije mogao da donese konačan sud o ispitivanom problemu. Martin smatra da nema sigurnih argumenata ni za jednu od rijeka na pomenuloj lokaciji da je Astareus, pa naglašava da bi to mogla biti Vodenka. Dok Voljč u svojoj knjizi kaže “po mome to je Bistrica”, ali navodeći i mogućnost da mušičarenje i nije uopšte tu nastalo usljed nedostatka opipljivih dokaza, već sasvim na drugom mjestu u Bosni, upućujući na Skjuza.

Ako postavimo realno pitanje – Gdje je mušičarenje nastalo zanemarujući na trenutak prve istoriji poznate podatke i ne ulazeći u analizu koliko su ti podaci sigurni, moramo postaviti i određena podpitanja i na njih odgovoriti.

– Koji je faktor najbitniji da je mušičarenje moglo nastati?
Osnovno je postojanje vodenog potencijala, dakle rijeka, u kojima žive mušičarske ribe, koje su što je bitno po svojoj kunfiguraciji zadovoljavale način na koji se pecalo. Dakle to su mogle biti samo rijeke salmonidnog (hladnovodnog) toka, ne previše obrasle drvećem, ne preduboke i ne premalene. Takođe da bi se mušičarenje održalo vijekovima i dalje prenosilo morao je broj tih rijeka pogodnih za mušičarenje biti priličan, bar desetak. Mali broj rijeka pogodnih za mušičarenje ne daje stabilnost i održivost mušičarenja na duži period.
Bosna i Hercegovina ima na desetine takvih rijeka, prostor opisan od Elijana vidjeli smo da skoro nema uopšte.
– Ako je mušičarenje nastalo na određenom prostoru i prenosilo se dalje u svijet vjerovatno je za očekivati da će ponajprije tu ostati kao tradicija i danas.
Vidjeli smo da prostor opisan od Elijana nema nikakvu tradiciju mušičarenja na prastari način. Sa Bosnom je sasvim drugi slučaj, što je nedvojbeno utvrdio Skjuz još 1897. godine. Autor ove knjige dodaje da postoje podaci koji ukazuju da je za vrijeme turskog vakta (16. stoljeće) na rijeci Plivi kod Šipova bilo porodica koje su se u to vrijeme profesionalno bavile mušičarenjem, kao jedinim zanatom tj. pravljenjem mušica i strukova, lova ribe mušicama i prodaje. Tako napravljene strukove sa mušicama i ribu prodavali su sve do Luke (današnja Banja Luka) i Travnika.
I danas na mnogim rijekama Bosne i pored sada već veoma lako dostupnog savremenog mušičarskog pribora koji više nije ni skup zadržao se tradicionalni prastari način mušičarenja ljeskovcem na: Plivi, Ribniku, Sanici. Sani, Uni itd.

– Ako je mušičarenje nastalo na određenom prostoru i stil vezivanja mušica trebao bi da ima bar malo sličnosti i danas sa pranačinom vezanja na tom prostoru.
Prva ikad opisana mušica (Elijan) dakle prije skoro 2.000 godina zvala se: Hipuris. Tijelo je bilo od crvenkaste vune, krila od pjetla sa vrata kremkasto bjelkaste boje. Opis i način na koji je vezana ta mušica daju još jedan argument da je Bosna kolijevka mušičarenja, jer se potpuno isti način vezanja mušica zadržao i dan danas, kao što je bio i prije stotinu godina kada je opisao Skjuz i prije dvije hiljade godina kada je opisao Elijan.
Jedan od najstarijih živih mušičara svijeta Mujica Hadžić (1912. god.) iz Šipova na rijeci Plivi, mušičari preko osamdeset godina, bio je profesionalni mušičar prije i iza drugog svjetskog rata. Pravio je mušice i strukove, lovio ribe na mušice i prodavao ih, što mu je bio jedini zanat. Prenio je od svojih pra, pra djedova način vezivanja mušica i strukova kakav je opisao Elijan – čak se i prva ikada pominjana mušica od Elijana Hipuris još uvijek upotrebljava na rijeci Plivi sa uspjehom. Treba napomenuti da je to mušica koja je najlovnija noću. Mlađi mušičari dodali su joj crni rep i crne noge da bolje pliva, dok stari mušičari nisu ništa mjenjali, ostala je onakva kakvu je opisao Elijan, samo je bosanski naziv za tu mušicu Bostan.

Ako je mušičarenje nastalo na određenoj lokaciji postoji li možda još nešto na toj lokaciji što je čini mušičarski jedinstvenom u svijetu i danas.
Da, u Bosni postoji tzv. noćno musičarenje koje je vijekovima zastupljeno na ovim prostorima, o kojem se takođe malo zna. Noćne mušice tzv. Lampare o njima će biti govora u ovoj knjizi. Po mojim saznanjima takav način mušičarenja ne postoji više nigdje u svijetu, a u Bosni je tradicionalan. Iz iznesenog se vidi da je u stvari osnovno pitanje da li je mušičarenje nastalo u Makedoniji ili u Bosni, tj. da li je meritornije prvi pisani zapis ili su meritorniji dokazi.

Prije svega treba znati da Elijan uopšte nije bio na pomenutoj lokaciji koju opisuje. On je zapravo dobio od Rimljana koji su se vraćali sa osvajačkih pohoda tu informaciju. Veoma lako se je moglo desiti da je u prenosu informacija od jednog do drugog i usljed velikog broja informacija koje je Elijan dobivao, jer on nije bio na rijeci Astareus, da dođe do krivog zapisa lokaliteta mušičarenja. Zna se da su Rimljani boravili na lokalitetu Bosne u opisano vrijeme. Vidali su rane na njenim rijekama, divili su im se i davali im imena koja nose i dan danas: Una, Sana itd. Očito da je Elijan dao nepotpune ili krive informacije, u čiji prilog ide i tvrdnja njegovih izdavača, da je on bio prilično nepouzdan autor. Bosna i Hercegovina ima najviše salmonidnih rijeka na Balkanu i Evropi pogodnih za mušičarenje, kakvo upisuje Elijan, daleko više od Makedonije ili Grčke, kao i Engleske koju su mnogi smatrali kolijevkom mušičarenja. Mnoge zablude o tome razbija upravo jedan častan Englez koji je boravio u Bosni 1897. godine.

George Edward MacKenzie Skues (1858 – 1949) je bio londonski advokat koji je ostavio veliki trag u svijetu mušičarenja. Pored toga što je bio jedan od najutjecajnijih i najprogresivnijih mušičara svog vremena (često ga nazivaju “ocem lova na nimfe”), on je ostavio obimno djelo objavljeno u više knjiga. Posebno je zanimljivo da je ostavio jedan od rijetkih pisanih tragova o tradicionalnom mušičarenju u Bosni, koji je imao prilike da vidi prilikom posjete 1897. godine. Treba napomenuti da su ti tekstovi izašli kao članci u časopisu “The Field” a kasnije su bili uvršteni u knjigu: Side-lines. Side-light, & Reflections. Fugative Papers of the Chalk Stream Angler (1932). Kratak opis tog boravka dat je u članku “Spekulacije o nastanku mušićarenja” (Speculations or the origins of fly – fishing), a direktan i detaljan opis posjete objavljen je pod naslovom “Bosna – Turčin kao mušičar” (Bosnia – The Turco as fly fisher).

Pri čitanju prevoda treba imati u vidu da su ti tekstovi pisani odavno i da autor nije baš poznavao ni Bosnu kao zemlju niti njene stanovnike (npr. mislio je da se u Bosni govori češki jezik.) Iz toga su proizašle određene greške u pojmovima koje on navodi, što će čitaoci svakako primjetiti, ali što ipak ne umanjuje značaj ovih tekstova. On u tim tekstovima kaže između ostalog “sa jednim prijateljem bio sam na odmoru u Bosni u septembru 1897. godine. Proveo sam 16 dana u divljim dijelovima te lijepe zemlje romantičnog izgleda i ustanovio da njeni stanovnici na nekoliko rijeka, međusobno odvojenih planinskim vjencima pecaju sa priborom kakav je opisao Elijan. Sa izvjesnim šokom od iznenađenja sam naišao na jednog Turčina sa fesom na glavi i širokim pantalonama koji je gazio do sredine butina kroz divno plave vode bosanske Plive, mašući štapom od osam ili devet stopa zabacujući strunu kratko, ali vrlo precizno među kaskade. Procijenio sam iz istovjetnosti metoda koje se koriste u različitim dolinama, da je metod vjerovatno tradicionalan, i meni je izgledalo sasvim moguće da je uz malo promjena proizašao iz metoda koji je opisao Elijan, da su ga koristili Makedonci u njegovo vrijeme – u drugom i trećem vijeku nove ere, a mogao bi biti i mnogo stariji. Može čak da bude da je korišćenje mekonogih mušica u Jorkširu u sjevernom dijelu Engleske naslijeđe nekog skandinavskog pljačkaša koji ih je donio kao plijen sa Balkana. Kolika je posvećenost mušičarskom sportu u Bosni tada bila navodi sa čuđenjem Skjuz da naš čovjek koji je tada zarađivao tri guldena nedjeljno može da potroši jednu trećinu nedjeljne plate na jedan predvez sa dvije mušice, a da su mu čak bili radi dati i dva guldena za jedan predvez.
Na kraju Skjuz zaključuje: “Tokom cijelog našeg puta nismo sreli ništa drugo nego dobrotu u Bosni i ništa me više nijeimpresioniralo od učtivosti dobrog vaspitanja i sportskog ponašanja tih siromašnih, ali velikodušnih i ljubaznih ljudi.
Ovo je samo jedan veoma mali osvrt na njegov veoma iscrpan i dočaravajući doživljaj iz Bosne, a ko pročita čitav doživljaj biće mu jasno koliko je tada mušičarenje bilo napredno u Bosni u svim oblicima kao što je i danas slučaj.

Dakle iz svega izloženog realne pretpostavke sa najviše činjenica su da je mušičarenje nastalo u Bosni, a ne u negdašnjoj Makedoniji i odatle se proširilo u svijet. Kontinuitet i dokaza za to ima mnogo, a vidjeli smo da ih u Makedoniji ili današnjoj Grčkoj nema uopšte.

Elijan je bio nepouzdan autor i vjerovatno je podatke o lokalitetu mušičarenja krivo dao. I kao što reče Skjuz može li neko da ponudi vjerovatniju teoriju od te da je mušičarenje u svijet krenulo iz Bosne.

Citat iz knjige “Mušice-varalice-informativni vodič BiH” – Autor: Slavko Čamber