Idealna voda

Idealna voda

Ranko web

Lep tekst o razmišljanju jednog mušičara-varaličara-plovkaroša, jednom rečju totalnog ribolovca Ranka Travara o Idealnoj vodi. Objavljujemo na online Mušičaru uz njegovu dozvolu.

Idealna voda

Siguran sam da ne postoji ribolovac koji nema neku svoju viziju idealne vode. Čak i oni srećnici, koji žive kraj čistih i ribom bogatih voda, kad legnu u krevet i puste mašti na volju, zamišljaju neke virtuelne rijeke ili jezera, često sasvim suprotne od onoga što im je na raspolaganju.
A tek kad zaspemo, naše najdublje čežnje izoštre unutrašnju optiku na način da nam se i zavičajna voda učini nalik rajskim vrtovima.
Snovi nikada ne lažu! Oni nedvosmisleno govore na kakvoj bi vodi željeli loviti.
Kad se neko vrati sa puta i pokuša da vam prenese djelić svoga oduševljenja nekom lijepom vodom, u nedostatku pravih pridjeva obično kaže – ma, kao iz snova je. To nam kazuje i dokazuje da svaki od nas, kad ugasi svijetlo, gazi po vodama kakvih u stvarnosti nema, ali ih svako nosi u sebi, bilo kroz genski zapis, ili ih kroz moć imaginacije stvara vječna igra želja i mašte.

Jedno je sigurno – na rijeci svojih snova nikada nećemo zabaciti. Ali to nipošto ne znači da treba prestati tragati za takvom rijekom. Ko se oglušuje o vlastite snove, živi tuđim životom. Snovi vam kazuju želje, a pametan čovjek od želja pravi ciljeve. Sa ciljevima treba kao sa ljestvicom u atletici. Postavite li ih prenisko – nezadovoljni ste; postavite ih previsoko – budete nesrećni.
Svi bi mi, jel’ tako, odmah u Mongoliju, na deltu Urala, u bespuća Patagonije ili da otimamo medama losose u Aljasci. A nemamo dovoljno ni da ženu izvedemo na večeru u bolji restoran. Šta sad? Da i dalje lovimo babuškice na Jegrički, terpane u Mrtvoj Tisi, škobalje od 200 grama na Moravi i da kukamo kako je nekad bilo bolje? Ne daj bože!

Mnogi od nas nemaju dovoljno izgrađenu svijest o eksteritorijalnosti vlastitiog hobija. Po ko zna koji put ponavljam, da istinski ribolovac nema zavičaj u užem smislu te riječi. Njegov zavičaj je tamo gdje su dobre vode. Radi se samo o tome da ih nađemo. Sve su vode podjednako naše ako su istinski dobre.
Zašto bi, recimo, ribolovcu iz Kikinde Drina, Sana ili Lim bile tuđe vode? Možda zato što tamo žive tuđi ljudi, ili tuđe ribe? Često je sasvim obratno. Na najudaljenijim vodama upoznamo ljude plemenite naravi, kakve već odavno ne srećemo u svom kraju, i naučimo da lovimo neke nove ribe, koje nam kupe dušu do kraja života. Uostalom, ko vam garantuje da na nekoj od tih „tuđih“ voda nisu lovili ribu upravo naši preci. Dok god me noge budu služile vodaću svoje drugare iz ravnice po najudaljenijim zabitima Srbije i Bosne, u zajedničkoj misiji pronalaženja vode svojih snova.
Neki od njih su se već sreli sa svojim snovima na Drini, Uni, Sani, Plivi, Ribniku, Vrbasu, … a neki tek treba da pronađu svoj raj. Ja sam već odavno shvatio da raj ne postoji, a i ako postoji, to je upravo taj put kojim neprestano hodimo, u želji da pronađemo neki kutak, gdje će se, barem na momenat, susresti naši snovi sa stvarnošću.

Kako izgleda idealna voda?

Već smo se složili sa tim da svako od nas ima u glavi nekakvu predstavu savršene vode. Ta predstava, naravno, zavisi prije svega od ličnih sklonosti i navika ribolovca. Jednu viziju ima mušičar, a sasvim drukčiju šarandžija. To nam kazuje da ne postoji idealna voda po sebi, dakle, voda savršena za svakoga. Jedino u čemu svi imaju istu fiksaciju, jeste da ta voda bude bogata ribom. Bilo bi jako zanimljivo da i vi u nekom od narednih brojeva date svoju viziju savršene vode, ili, još bolje, šta učiniti da vaša omiljena voda ponese epitet idealne.

Pokušaću da u što kraćim crtama skiciram svoj ideal dobre vode, u nadi da će barem neko od vas u ovom kazivanju prepoznati svoje snove.

Moja savršena voda mora prije svega da bude rijeka. Stajaće vode, naročito more i ogromna jezera, u meni izazivaju osjećaj pustoši, nemira i loše zadihanosti. Od riba u toj rijeci očekujem da sretnem mladicu, lipljena, pastrmku, klena, ploticu, mrenu, škobalja, sapaču, krkušu, ukliju, vijuna i paklaru. Volio bih da ovom društvu nakačim štuku i smuđa, ali iz iskustva znam da pojava ovih riba po pravilu ide na uštrb gore pobrojanih (Sana i Una su rijedak primjer da sve ove ribe mogu zajedno). Pomislićete, – pa većina naših hladnih voda ima ovakav sastav riblje populacije. Šta onda sanjaš, idi lovi ribu. Problem, međutim, nije u sastavu riba, već u karakteru rijeke. Bolje rečeno o njenom formatu i duši.
Savršena rijeka ne bi trebalo da je šira od 50 metara, odnosno da je prosječno široka tridesetak metara. Treba da ima mali i ujednačen pad, te da na kilometar toka pravi 4-5 virova prosječne dužine od 60-70 metara. Mora biti bogata vodom i da gotovo u svakom viru imamo pasaže sa dubinama od preko četiri metra. Idealna rijeka ne bi trebalo je kraća od 80km i da cijelim tokom ima ujednačene uslove, kako u pogledu širine i dubine rijeke, tako i u pogledu vrsta riba. Dakle, ako je pet kilometara ispod izvora široka tridesetak metara, sa virovima dubokim do četiri metra, pri ušću bi trebala biti široka do 50m, sa dubinama do 5m. Bolje je da ima tri jake pritoke, nego trideset bujičavih potoka i vododerina. Samo krečnjačke i, donekle, granitne podloge garantuju maksimalan broj dana sa bistrom vodom. Rijeke sa pretežno šljunkovitim dnom izložene su stalnom zasipanju i u toku iste godine mijenjaju konfiguraciju dna (pogledajte na šta liči donji tok Drine).
Bez obzira da li naša idealna rijeka tekla kroz visoravan ili kroz klisuru, od nje očekujemo pristupačne obale. Poznajem gotovo savršene rijeke, ali šta vrijedi kad je svaki bolji vir nadsvođen gustim jošikama i vrbama. Na Vrbasu, recimo, u njegovom gornjem toku, gotovo sva pastrmka je pod obalom, u dubokom hladu do nadsvođenih krošnji drveća. Zato i ne čudi što su ribolovci iz Donjeg Vakufa i Jajca bili dugogodišnji savezni prvaci u bacačkim disciplinama u bivšoj Jugi. Decenijama su ubacivali male vaser kugle kroz uske prolaze u gustim krošnjama pod suprotnom obalom. To se moglo izvoditi samo kratkim i mekanim, do 1,8m dugačkim štapovima od fiberglasa. Istim kakve se koriste u skiču i arenbergu.

Uslov svih uslova da bi neku vodu proglasili savršenom, jeste da nema nikakvih vještačkih akumulacija na cijelom svom toku. Rame uz rame ovom uslovu jeste i imperativno odsustvo svake vrste zagađenja. Samo besprijekorno čista i ničim sputana rijeka može da uđe u uži izbor na eventualnom konkursu za proglašenje idealne vode. Poznajem ljude, koji u svom purizmu idu dotle, da jednostavno neće da love na rijekama koje nisu pitke. A i može im se, jer love u Bosni, gdje je i dalje ostalo hiljadu – dvije kilometara pitkih tokova.

Sigurno se pitate, zašto instistiram na malim vodama, kao nekakvom idealu. Pokušaću da vam odgovorim indirektno na jednom vrlo svježem primjeru.
Naime, krajem januara, u Bratuncu na Drini, okupilo se dosta mladičara u želji da prevare koju mladicu do zabrane (1. februara). Jedan od njih bio je i moj stari drugar iz Zenice Jasmin Halilović. Šest dana je bacao u Bosni, a zatim još četiri u Srbiji. Rezultat – jedno otpadanje i hronična upala mišića. Zaista, treba imati muda, pa iz dana u dan bacati varalice od 50 grama na daljinu od 70 metara i sve to sa priborom od skoro kilu težine. I cijelo to vrijeme nijednog trenutka ne znati gdje se nalazi mladica. Od deset „majstora“ ulovi jedan, i taj bude džoker, koji ostale nagoni da produže svoj jalovi boravak na ogromnoj rijeci. Tragikomično je te ljude gledati i slušati u kafani, poslije još jednog propalog dana. Sa beskrajnom gordošću za sebe kažu da su „Mladičari“, trudeći se da govore što sporije, sa značajnim stankama i još značajnijim pogledima, da bi nakon pete ture počeli jedan drugom upadati u riječ, šireći ruke od iznemoglosti, u nastojanju da procijene dužine silnih mladica, koje su nekada lovili na toj istoj Drini. Kad se dobro izlažu jedan drugom, odu srećni na spavanje, gotovo ubijeđeni da im se zaista dešavalo ono o čemu su maloprije tako maštovito govorili. Uvijek, nakon takvih večeri, nekako spontano padne im na pamet Ajnštajn, kad reče: „Jedino su svemir i ljudska glupost beskonačni. Samo, za svemir nisam siguran.“ Umjesto „ljudska glupost“ ja bih samo ubacio – ribarska sujeta.

Zašto sam vam ovo ispričao? Zato što vam se na maloj vodi nikada neće desiti ovakve traume. Virovi su uži i kraći, što vam omogućava upotrebu lakšeg pribora i varalica, a potencijalna mjesta gdje se može očekivati udar mladice često se svode na dvadesetak metara na jednom viru.
Krajem sedamdesetih i ranih osamdesetih išlo se često na zimski lov mladice na Sanu. Čim izađemo iz auta, oko nas je već bila gomila klinaca, koji su za malo novca ili pribora davali informacije o broju i tačnom položaju mladica u svakom viru, na potesu od par kilometara. Cijele zime pentrali bi se po vrbama i satima skenirali vir onim svojim nepogrešivim seoskim okicama. Znali su da je najisplativije govoriti istinu. O značaju takvih informacija izlišno je govoriti. Zamislite samo kad vam neko na viru od 60 metara dužine i 30 širine pokaže pet lokacija sa mladicama. Čak i sa onim skrnavim priborom, kakav se nekada koristio, rijetko se dešavalo da se kući vratimo prazni.
Na maloj rijeci svaki vir je jedan mali projekat, a vi ste glavni projektant. Čak i bez pomoći vidovitih klinaca, svakom iskusnom ribaru ne treba više od desetak minuta da u glavi rekonstruiše mogući raspored riba u viru. Taj se raspored mijenja samo u zavisnosti od godišnjeg doba i uslova vodostaja. Ljeti je mladica u bukovima na ulaznom dijelu vira, ili u kanalima na samom preljevu. Lipljen se takođe drži ulaznih i izlaznih dijelova vira, ali na pozicijama sa mirnijim tokom. Jato škobalja neprestano šparta virom od ulaza do izlaza, s tim da u jutarnjim i večernjim časovima prilaze obali. Mrena se drži rubom centralne matice na najdubljem dijelu vira, spuštajući se u večernjim satima do samog preljeva. Plotice se motaju rubom kamenih blokova na ulaznim i centralnim djelovima vira, često zalazeći u kontratok. Sitniji klenovi su pod obalom u sjeni granja, a krupniji u dubinama oko markantnih prepreka. Pastrmke su nepravilno raspoređene u viru, ali uvijek na mjestima gdje neka prepreka cijepa vodu i pravi pri dnu uspor, a na površini „osmice“.

Što je najvažnije, sve vam je nekako na dohvat ruke. Treba se samo malo zamisliti prije početka ribolova. Morate znati „red vožnje“ i utvrditi prioritete. Van pameti je doći na vodu pred samo svitanje i odmah krenuti sa lovom škobalja. Za njega nikad nije kasno. Naravno da ćemo rano jutro iskoristiti (govorim o toplijem dijelu godine) za lov mladice, a ako ona omane – za lov pastrmke. Kad se digne magla, a po vodi pođe kupiti lipljen ili pastrmka, ima li pametnijeg posla od raspuhivanja muha po glatkim preljevima? Kad kolobari toliko prorijede da više ne vrijedi trčati sa kraja na kraj vira, a još je rano jutro, montirajte „zastavicu“ ili teži plovak i potražite u centralnoj matici krupne mrene. Stala je mrena, ili uopšte neće. Baš vas briga. Ostiđite u vrh vira i sa osunčanih brzaka uberite par niti svježe „trave“. Pogađate, red je na škobalje i plotice. Škobalje ćete vidjeti sa kakvog nadnešenog drveta, a plotice nećete, već ih morate pronaći. Tamo gdje su plotice bude obično i krupnih klenova, pa ponekad, umjesto trave, bacite „glavonji“ poneku višnju ili dud.

Kako dan odmiče vir postaje sve više vaš. Toliko je mali da ga možete sagledati do najmanjeg detalja. Nikad ne mirujte. Prevrćite kamenje, penjite se po vrbama, ugazite što dublje, preronite vir uzduž i poprijeko. I ne bojte se, nigdje vaša riba neće pobjeći.
Svaka rijeka ima svoju dušu, ali samo na malim vodama možete sjediniti vlastitu dušu sa dušom rijeke. Vara se ko misli da je lako loviti na malim i bistrim vodama. Najljepše vode ujedno su i najteže. Jer, ako vi vidite ribu, upamtite – ona vas vidi deset puta bolje. Ne bježi, jer nema kuda pobjeći, ali vas ignoriše. Otovori se samo onima koji su poput nje – tihim i nenametljivim. Za ljude teške naravi i još težih nogu, najljepše vode po pravilu su zauvijek zatvorene.

Idealna voda web

Ima li kod nas idealnih voda?

Najiskreniji odgovor na pitanje iz podnaslova glasio bi – nema. Pa čemu sva ova priča, upitaće se mnogi razočarano, jer su možda očekivali da ću izbaciti nekog keca iz rukava.

Zato ću ponuditi drugi odgovor – ima potencijalno savršenih voda. U Srbiji, a pogotovo u Bosni, ima nekoliko rijeka, koje po svojim prirodnim karakteristikama imaju sve artibute da budu proglašene idealnim, ali su zbog ljudskog nemara i hroničnog odsustva svijesti o vodama kao najvećem nacionalnom bogatstvu, daleko od bilo kakvog savršenstva.

Pođimo od Lima. Od izvora iz Plavskog jezera, pa sve do akumulacije ispod Prijepolja ova rijeka ima sve one atribute o kojima sam govorio u prethodnom tekstu: malo odstupanje u širini rijeke na izvoru u odnosu na ušće; mnoštvo dobrih virova na kratkim distancama; idealan sastav riblje populacije; solidna pristupačnost na najvećem dijelu svog toka. Sve je to lijepo, ali: već par kilometara ispod Prijepolja, počinje akumulaciono jezero; ušće Lima potopljeno je Višegradskom akumulacijom; mladica se lovi bez ikakve kontrole na kederovanog klena i lipljena; lipljena ubiše na tirolce i vaser kuglu; dok ovo pišem čitam u novinama kako Limom plutaju iz Crne Gore mrtve ribe – kažu da u gornjem toku ima desetak većih i manjih zagađivača i desetine divljih deponija. Zanimljivo, čak i ovako ranjen, zajažen, izložen krivolovu i zagađenju Lim je jedina naša voda koja ima nešto od atributa savršene vode, koja je tema našeg kazivanja.

Drina se pogotovo ne uklapa u našu priču, jer: u svom najplemenitijem toku isječena je sa tri monstruozne akumulacije; ono što teče izloženo je svakodnevnim oscijalacijama vodostaja; čak i bez svih tih nevolja Drina je preglomazna rijeka, što nije zlo samo po sebi, ali se jednostavno ne uklapa u našu viziju savršene vode. Toliko o Srbiji.

U Bosni imaju dvije rijeke, koje su jako blizu našem idealu. To su Krivaja i Sana.
Krivaja je osamdesetak kilometara dugačka lijeva pritoka Bosne. Poput Drine, nema izvora, već nastaje spajanjem dvaju salmonidnih voda – Stupčanice i Bioštice u mjestu Olovo. Od izvora do ušća nastanjena je mladicom, mrenom, škobaljem, ploticom, klenom i pratećom sitnom ribom. Lipljena ima u prvih 50 kilometara toka (do mjesta Podvolujak). Nema nijednog zagađivača, niti je zajažena bilo kakvom akumulacijom. Protiče kroz izuzetno lijepu i pitomu kotlinu, sa Konjuh planinom kao dominantnom i najpoznatijom kotom. Ima vrlo mali pad, što pogoduje formiranju velikog broja virova na kratkim distancama (otprilike 5 virova na jedan kilometar). Nije kraška voda, ali zbog dominantnog pristustva granita i relativno malih padavina, većim dijelom godine izuzetno je bistra. Mnogo sam popio Krivaje, ali ipak savjetujem oprez, zbog mogućnosti bacanja mrtve stoke u rijeku.
Na Krivaji se najlakše hvataju mladica i klen. Nažalost, hvataju se i ne vraćaju uglavnom nedorasli primjerci mladice i to metodama koje sam jedino tu registrovao. Po bistroj vodi, lokalni živalj lovi mladicu na plovak, tako što na udicu okače zeku (dvoprugasta uklija). Stave neku srednju dubinu i jednostavno puste plovak od špica vira do preljeva. Tu nema da omane. Jedan mi se kmet prošle godine pohvali kako je za jedno poslijepodne uhvatio 14 mladica od pola kile do dva kilograma. Izlišno je bilo i pitati ga da li je sve pojeo. Po mutnoj vodi, umjesto zeke stave debelu kišnu glistu i tad je još više nagrade. Ništa humaniji nisu ni varaličari iz Zenice, Sarajeva, Tuzle i Zavidovića. Prije par godina jedan mi se bivši sugrađanin pohvali kako je na Pače od 7cm uhvatio za jedan dan 28 „mladica“?! Kad je po izrazu mog lica shvatio šta u tom momentu razmišljam, brže-bolje doda da je vratio 10 komada.
Žali bože, jer ova rijeka je davala komade i preko petnaest kilograma. Za divno čudo, ova rijeka i dalje ima nevjerovatno mnogo sitne mladice. Stabilan vodostaj, mnoštvo pritoka i rječnih ada, te bezbroj odličnih virova, idealan su prirodni ambijent za mrijest ove plemenite ribe. Ali, strašan pritisak ribolovaca i podmitljivi čuvari zasigurno će ovu rijeku u narednih 5-6 godina učiniti mrtvom, barem kad je mladica u pitanju. Valjda je neko do tada uzme pod zakup.
Samo za jednu ribu u Krivaji možemo sigurno reći da nije ugrožena – za škobalje. Ne zato što ga ljudi nerado love, naprotiv, love ga stotine pravih majstora svakodnevno. Jednostavno neće da radi. Izuzmemo li april i maj, kad u Krivaju nahrupe stotine hiljada škobalja iz Bosne radi mrijesta i kada ga lovi i Furta i Murta u velikim količinama, svi drugi mjeseci na Krivaji su za škobaljaše velike enigme. Svaki vir je pun k`o oko, gledate ih kako se lijeno prevrću po sprudovima, probavate sva moguća i nemoguća iskustva, ali uspjeh najčešće izostane. Samo ponekad i ponegdje, kad jato zađe u plitke brzačiće iznad špica vira, prevari se na travu po par komada. Pomalo akcije desi se i u sami suton. Zato se većina opredjeljuje za lov klena, a kad ljeti Krivaja opadne, svi odoše da love na Bosnu.

Sana je stotinjak kilometara dugačka desna pritoka Une. To je toliko značajna, moćna i veličanstvena rijeka, da me sramota da uopšte započnem priču o njoj. Kad ovu rijeku propustimo kroz parametre iz uvodnog dijela teksta, eto nas gotovo na rubu nečega što bi se dalo imenovati kao savršena voda. Na jednom svom dijelu (između Ključa i Sanskog Mosta) ona to zaista i jeste.
Dajem čvrsto obećanje da ću u jednom od narednih brojeva (vjerovatno u toku ljeta) posebno predstaviti ovu rijeku nad rijekama. Ovom prilikom samo par ključnih informacija, tek toliko da vam zagolicam maštu.
Od izvora do ušća Sana je nastanjena mladicom. U prvih tridesetak kilometara toka dominantne vrste su lipljen i pastrmka uz ponešto klena i već spomenutu mladicu. Nizvodno od Ključa, gdje se korito širi mjestimično i preko 40 metara, sa obiljem dubokih virova, salmonidnim vrstama priključuju se sve gušća jata izuzetno krupnih škobalja, a od Sokolova, mrena i plotica. Nizvodno od ušća Sanice i Dabra, a naročito od Sanskog Mosta, Sana poprima karakteristike velike rijeke sa sve češćim prisustvom štuke, soma, šarana, smuđa, bucova i deverike. Što idemo nizvodnije, jata bijele ribe su sve veća, ali je prosječna težina sve manja. Nizvodno od Prijedora Sana je i dalje prebogata svekolikom ribom, ali to već nije ona savršena voda o kojoj cijelo vrijeme pričamo.
Sana je tipičan primjer dobro očuvane male vode, koja daje velike ribe. Vađene su tu mladice i preko 30 kg, škobalji i plotice teži od tri kile su svakodnevna pojava, a svakako da jednu od najvećih atrakcija predstavljaju krupni sanski lipljeni, kojih ima u svakom viru i predstavljaju veliki izazov za svakog rasnog mušičara.

Nadam se da sam ovim kazivanjem barem na čas otvorio okno na vašim snovima i pustio ih da vas nagovore da ove godine krenete u avanturu potrage za vodom vašeg života. Da li će to biti Lim, Sana ili možda Tamiš, zavisiće samo od vas i vaše volje da budete istinski ribolovac.

Februar, 2007. godine
RANKO TRAVAR

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*