Ekologija na vodama

Ekologija na vodama

SAMSUNG DIGIMAX 360Ekologija na vodama:
Moja razmišljanja o »malo manje« važnim stvarima

(zasad je ekologija kod nekih još uvek manje važna stvar)

Priroda milionima godina brine za ravnotežu. Rast i odumiranje biljaka i životinja događa se po nepisanim zakonima, tako da je ravnoteža u prirodi celo vreme potpuna. 

Biljke i životinje koje se nisu prilagodile nepisanim zakonima prirode, su izumrle.

Na žalost u tu je ravnotežu posegnuo čovek sa svojimi bezumnimi zahvatima, intervencijama, obesnošću i tehničnim napretkom. Odnose u prirodi je prilagođavao svojim prohtevima i potrebama do te mere da je tu ravnotežu, koja je bila do tad bez mane, narušio. Danas je ta ravnoteža narušena do te mere, da su se neke neželjene vrste nenormalno razmnožile, jer nemaju više prirodnih neprijatelja, dok su druge vrste potpuno izumrle.

Čovečanstvo je uhvaćeno u začaran krug spašavanja jedne ugrožene vrste na račun i istrebljivanja druge. Najočitiji i najsvežiji primer, koji se tiče i neposredno nas mušičara su kormorani, koji su se pojavili na svim vodama u Evropi u nenormalnom broju iz prostog razloga, jer nemaju više prirodnog neprijatelja, koji bi smanjivao njihov broj. Velikih grabljivica, njihovih neprijatelja, skoro da i nema više. Ali kormorani nisu jedini UZROK zbog sve manjeg broja riba u našim vodama.

SAMSUNG DIGIMAX 360

Upotreba hemijskih sredstava

Glavni razlog možemo potražiti u nerazumnim i nepromišljenim zahvatima čoveka u prirodi. Razlog je što čovek želi prirodu prilagodi svojim potrebama i željama. Obrađivanje poljoprivrednih površina i želja za što većim prinosom (različitih kultura), je zahtjevalo kroz desetleća sve više i više veštačkih popravki u prirodi. Baš zato se potrošilo na milione tona različitih hemikalija, da o novcu potrošenom na genske promene postojećih biljaka i ne govorim. Sve više i više hemikalija, odnosno njihovih jedinjenja, kojih je prije bilo malo u tlu ili ih uopšte nije bilo, su se godinama taložile u zemlju u enormnim količinama. Raznorazna sredstva, od onih za sprečavanje rasta korova do onih za brži rast biljaka i uništavanje njihovih štetočina, su polako prodirali sve dublje i punile pore zemlje. Odatle ih je prva veća kiša, svaki put, isprala u najbliži potok, a iz njega u najbližu reku. Godinama su se polako taložili na nepropustnom dnu. Dalje u dubinu nisu mogli, pa su tu ostali, jer ih voda nije mogla poneti sa sobom. Kroz godine industrijalizacije i moderne poljoprivrede je njihova koncentracija samo rasla. Otrovi, odnosno njihovi produkti, već nekoliko desetleća, nedvojbeno deluju u vodenom ekosistemu. Posledice tog delovanja su vidne tek u poslednje vreme.

SAMSUNG DIGIMAX 360

Ribolovci i zeleni (borci za čistu prirodu) već dugo ne zatvaraju oči i ne žive u iluziji, da te supstance ne utiču na žive organizme. Ne mislimo samo na ribe u vodenom ekosistemu, već na sva živa bića. Baš bi zato morali, ako niko drugi neće, mi mušičari, i to svakim danom, upozoravati i ostale stanovnike našega planeta (JER AKO NEMAŠ ISPRED NOSA RADIJE NE VIDIŠ). Ne mogu se više sugerirati masama priče, da su se ti otrovi, sa dolaskom u vodu, razvodnili i postali time okolini i samom vodenom ekosistemu manje štetni. Mi ribiči smo svesni otpadnih voda, koje dotiču neposredno kroz otvore odvodnih cevi u reku i vide se. Zato što se vide ne znači da su i najopasnije. Te vidne »kloake« je bar moguće sanirati; ali one otrove, koji su se neprimetno taložili godinama u samu bit vodotoka, ćemo teško sanirati.

Mislim da je baš to najveći uzrok i krivac za sve manji broj riba u našim potocima i rekama.

Brane i branice

Jasno je da nisu ti otrovi i jedini krivci za postojeće današnje stanje! Ovome su pripomogli i naši zahvati u vodotoke. Sa regulacijom poplavnih površina, potoka, reka, baš tamo gde su se ribe najčešće mrestile, sami smo pripomogli uništavanju njihovih prirodnih mesta za razmnožavanje. Ujedno smo ih pretvorili u bujične kanale, koji sav višak vode brzo odnesu sa sobom, a u vreme visokih voda sve živo, baš zbog toga razloga, nestane iz njih. U zapadnim zemljama su već neko vreme toga svesni i počeli su takve kanale revitalizirati, praviti prvobitne oblike, a visok, poplavni vodostaj saniraju na druge načine. Kroz desetleća smo gradili hidrocentrale i postavljali razne druge brane i prepreke na njihovom hiljadugodišnjem putu prema mrestilištima. Time smo nehotice izolirali kratke delove vodenog ekosistema i razdelili ga na komadiće. Fragmentirali smo ga. Nehotice smo napravili jedan od većih kikseva za opstanak ribljih vrsta. Da objasnim: Ako bi stvar pogledali iz čovečje perspektive i iz perspektive ljudske zajednice, nama najbliže objašnjenje leži u vezi između najbližih rođaka. Kao što znate nije samo moralno neprihvatljivo nego je rodoskrnavljenje čin sa ozbiljnim socijalnim posledicama. Takav čin je u većini država pravno sankcioniran. Teškoće ne prouzrokuje sama veza između takvih rodbinskih partnera nego razmnožavanje u takvoj vezi. Gensko srodni subjekti imaju vrlo slične genske mane. Kad se te greške udruže u novom biću (potomku), njihov zajednički uticaj je veoma jak, takav da to novo biće skoro nema šanse za opstanak. Sa takvim teškoćama se ne suočavaju u prirodi samo ljudi, već i životinje. Baš zato je razvijen sistem sprečavanja rodoskvrnuća skoro kod svih vrsta u prirodi. Kakve veze to ima sa ribama. Jedan od osnovnih zaštitnih mehanizama u prirodi, kod riba, je da incest spreče, a sprečavaju ga njihovom migracijom vodom. Tako vidimo da se za vreme parenja i mresta ogromne količine riba sele vodom u potrazi za novim partnerima. Sada zamislimo našu reku, koju smo u zadnjem stoleću pregradili sa nepropusnim branama za vodu, a kamoli propusnim za ribe. Nastali su fragmenti iz nekadašnje celine, nekadašnjeg zemljinog krvotoka kroz koga su se pokretali miloni jedinki u traganju za najboljim partnerom. Civilizacija, napredak i moderni infrastukturni objekti su te migracije sprečili, tako da ribe više ne mogu doći do novih nerodbinskih subjekata. Zato se, u izolovanim sredinama, povećao broj mešanja krvi između rođaka istog jata, a sa samim time su se i drastično povećale bolesti riba te sterilnost ikre. Ako se iz takve jedne osnove ipak razvije mlađ – potomstvo, to su obično sterilne ribe koje zaostaju u rastu. Njihov imuni sistem je zakržljao, podložne su bolestima i polako, kroz nekoliko generacija, nestanu iz vodotoka.

Problem je svakako i onaj, kojeg smo spomenuli kao primarni, ako ribe i uspiju odložiti oplođenu ikru na, kao što smo već utvrdili, zagađeno dno, tu će zbog dodira sa fekalijama i raznim drugim otrovnim materijama ona propasti i iz njih neće izaći novi život.

Sredstva za kontracepciju

Neplodnosti ili sterilnosti riba pridonosi puno još jedan činioc o kojem razmišljamo tek u poslednje vreme. Prisutan je već nekoliko desetleća, a zove se »kontracepcijska sredstva ». Upotrebljava ga većina mlađe populacije žena, a čitamo da se u uskoro može očekivati kontracepcija u pilulama za muškarce. Kolika količina te kontracepcije završi sa mokraćom u kanalizaciji, a preko nje u najbližu reku, možemo samo nagađati, naučnici još nisu ni pristupili tom problemu (bar ja nemam adekvatnih podataka). A problem sigurno postoji! Mislim, da to nije zanemarljivo. Iako u malim koncentracijama, kad se razredi u velikoj količini vode, ta sredstva za sprečavanje trudnoće imaju i utecaj na plodnost zrele ikre. Kod jednog ispitivanja na salmonidima, na reci Bistri, od strane Javnog Zavoda za Ribištvo iz Ljubljane je bilo ustanovljeno da je u nekim slučajevima neplodno čak 90 % ikre. A ti rezultati su i za nas obične smrtnike zapanjujući.

SAMSUNG DIGIMAX 360 SAMSUNG DIGIMAX 360 SAMSUNG DIGIMAX 360

Epilog

Verovatno ćemo istini pogledati u oči kad nam voda više ne bude tekla u grlo (suprotno od onoga narodnoga »voda teče u grlo »). Zadnje pretrage pokazuju da ni u našim vodovodnim cevima voda više nije kvaliteta, kao što bi morala biti. Iz vodovodnih cevi, zbog zagađenja naše okoline i podzemnih voda neće teći nijedna voda, pa ni ona najzagađenija, ako vrlo brzo nešto ne učinimo na tom području. Zato bi bilo potrebno, da svaki pojedinac iz naših redova, svesno krene odmah u akciju i proba osvestiti svoje najbliže, rodbinu, susede o ekološki čistoj okolini i odnosu prema vodi, a sa samim tim prirodi. Možda smo baš mi ribolovci najpozvaniji da počnemo sa akcijom za spasavanje nas, a ne samo riba. Potrebno bi bilo angažovati medije i stalnim opominjanjem na aktualne probleme u vezi ekologije i zaštite životne sredine, bi se pre ili kasnije počelo micati sa mrtve tačke. Time bi postigli, da svaki pojedinac sagleda vidi našu trenutnu stvarnost i da mu postane jasno da je voda ugrožena i da je već ovaj tren potrebno napraviti neki drastični preokret u našem ponašanju. Samo sa takvim neposrednim stavom i ponašanjem ćemo vodu sačuvati za nas i za buduća pokolenja. Samim tim čemo posredno doprineti i povećanju količine ribe u rekama.

Previše smo postali skeptični i zadovoljni sa trenutnim stanjem, uvereni da sami ne možemo ništa napraviti na tom području. Ali da se! Baš juče sam gledao na TV prilog o jednoj ženi , još jedanput, jednoj ženi (imena se neću setiti), koja je sačuvala reku Loaru (najdužu reku u Francuskoj) od postavljanja brana za elektrane na čitavom toku reke, a one koje su bile do tada sagrađene su bile na njenu i inicijativu njenih suradnika, srušene. To je velikim naprezanjem i zalaganjem uspelo jednoj ženi, koja je sakupila istomišljenike i koja je imala srce i volje da sačuva reku u prvobitnom stanju. Znači ako sami nećemo ništa napraviti nemojmo misliti da će se naći netko drugi ko će preuzeti odgovornot za ribe i njihovo brojčano stanje. Možda zakupnici voda, ali onda od našeg mušičarenja, osim za masne pare neće ostati puno. Prvi najavljivači takvog mušičarenja se već pokazuju i na našim prostorima.

Ima tu još puno toga o čemu bi se dalo razmišljati. Gomile smeća uz naše najlepše reke ili umetanje alohtonih vrsta riba u naše vode, ali pustimo to za još koji naredni broj Mušičara, a dotad razmislite o stanju u vašoj neposrednoj blizini, na vašoj naomiljenijoj vodi, i šta biste vi sami mogli učiniti za bolje sutra te vode.

Ps.: Mislim da bi se EKOLOGIJA kao predmet, morala već danas uvesti u osnovne škole!

Samo na takav način bi podučili našu decu šta je dobro za nas i za budućnost zemlje.

 

Vladimir Mikec – Miki
foto: Andrej Lupinc

Loading

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*