Bioštica

Bioštica

Biostica web1

Reportaža: Bioštica

Eh…. Ovako. Insan napravi planove, i raduje im se, al’ nije uvijek do njega. Ima i viša sila, Bog il’ sudbina, pa ne bude kako je planir’o. Džaba mušičarenje, džaba nova oprema, džaba sve. Pogrešan korak i ode koljeno, prikova me za štaku. Krajiške vode, ostadoh vas željan i ove godine.
Al’ zato, par sedmica kasnije, koljeno se malo popravi, a Azur reče:
Ima rijeka.
Ima.
Ima grad, čaršija.
Ima.
Grad se zove Olovo, rijeka Bioštica, nije plaho daleko od Tuzle i tu je sve kako i valja. Internet kaže, a internetu je uglavnom vjerovati, da Bioštica izvire ispod planine Devetak, kod sela Knežine. Ja pod Devetakom nisam bio, a ni u Knežinama, pa ne znam, jel’ to istina, al’ što ne bi bilo.
Bio sam u Olovu. Na internetu našao par oskudnih informacija o lokalnom ribolovnom udruženju, kontaktirao ljude, oni mi dali informacije i zaželjeli sreću i nafaku.

Biostica web

Dan poslije, s dvojicom prijatelja, gledao sam u zeleni vir, lokalno Olovsko izletište, udaljeno jedno dva kilometra od grada i raspakivao opremu.

Do vode
U tom se pojavio i nekakav Dragan, pošao čovjek u gljive i velikodušno se ponudio da nas odvede do terena, interesantnih za mušičarenje, nekoliko kilometara iznad. Fala mu đe čuo i ne čuo. Poziv prihvaćen, oprema navučena, štap sklopljen, i polako za Draganom u kanjon Bioštice.
Pored znakova koji sugerišu prisustvo eksplozivnih sredstava u blizini, pa kroz tunel, davno korišćen pri transportu olova iz lokalnog rudnika, pored istoimenog grada i eto nas.

mine webtunel web1tunel web
Gdje?
Pa u kanjonu Bioštice.
Ovo?
Jah….
Pa đe’ voda?
Pa dol’.
Ej?
Jah…..
Doduše, čuje se huk u dubini, al valja se spustiti dole, i to s ovakvim koljenom. I divokoza u pristojnoj formi bi se zabrinula, a kamo li oličenje trapavosti, kao što sam ja. Al’ što se mora nije ni teško. Uz opasan rizik od odrona neke od stijena i većih kamenica, pod kojima sigurno šargan vreba, il’ kakav poskok ljutiti čeka na opreznog mušičara, spustismo se do same vode.

kanjon web

A ona čista k’o suza, bistra i prelijepa. Kažu, cijeli njen tok, 27km, je kroz nenaseljena područja. Nije ni čudo što je čista, i što po obalama ne vidjesmo ni jedne jedine plastične kese, niti ”školjke” od kakvog ”zastavinog” proizvoda iz prošlog vijeka.
Eh sad…..
Ova dvojica od ribarske opreme imaju dobru volju da me vazdan prate i provociraju, s tim što Azur ima ribarskih sklonosti, pa je u stanju i uživiti se u moj svijet. Čak se i na nekakvo drvo popeo, i odozgo mi pokazuje na kamen koji viri iz vode i iza kojeg se krije pastrmka. Nakon što sam joj ponudio jedno 50 tak zabačaja i najmanje 4 – 5 različitih mušica, shvatio sam da mi je posao uzaludan, i da je red da se pobrinemo oko ručka.

Digital StillCamera
Goran na Bioštici

O stanju na vodi
Ponovo uzbrdo, pa stazom kroz tunel i pored minskog polja, sve do izletišta. Tu srećemo predsjednika ribarskog udruženja, koje gazduje rijekom, pa i s njim koju prozborismo.
Tuga i žalost, k’o većina priča bosanskih. Metode ribolova su uglavnom storom iliti zavjesom. To je najefikasnije, a i sve ostale se koriste, mada, ruku na srce, ribolov strujom ili eksplozivom nije zabilježen u poslednje vrijeme. Ribočuvar ima, ako vas vidi možete i dozvolu kupiti, a ako vas ne vidi, a vama se baš plaća, možete skoknuti do jedne od dvije lokalne knjižare u Olovu (Arka se zove, čini mi se), i tamo pokušati kupiti dozvolu. Meni nije uspjelo, jer momčina uposlena u knjižari nije znao da on to uopšte prodaje, pa je morao zvati gazdu, da ga pita. Gazda je naravno odsutan, dolazi tek sutra, pa smo ponovo upućeni na ribočuvara. Njega vidjeli nismo, tako da ostadoh dužan jednodnevnu ribarsku dozvolu.
Riblji fond je potanak, narod uglavnom lovi kako hoće, udruženje pokušava, al’ promijeniti svijest naroda nije ni lako ni bezopasno. El presidente kaže, da, otkako se počeo baviti ovim udruženjem, ne govori s najmanje 20 ljudi, s blagom tendencijom rasta pomenute numere. Ko more narodu rastumačiti da ribi trebaju godine da odraste, da su vile alat za kupljenje sijena, a ne ribolovni pribor u doba mrijesta u potočićima u okolini, i da je šteta od gaženja po istim potočićima u doba pomenutog mrijesta od neprocijenjive štete po riblji fond. O pregrađivanju vodotoka kojekakvim, od šiblja pletenim napravama da ne govorimo. Al’ narod je tako navikao, čak ni ondašnja milicija, nije mogla bitno promijeniti situaciju. Ovi današnji neće pogotovo. Druge su tu metode potrebne, edukacija, informisanje itd…., a za to trebaju pare, kojih naravno nema. Šteta!
U Olovo na ručak, pa nazad.

Ponovo do vode
Opet “kroz pustinju i prašumu” kanjona Orlja (men-se-čini da se tako zove, isto k’o i ribarsko udruženje). Otišli smo podaleko, iznad tunela, i već se zabrinuli, kako ćemo sići do vode, jer je prilaz skoro, pa nemoguć. Nakon jedno pola sata probijanja kroz prašumsko – žbunasti dio staze, skoro potpuno zarastao, nađosmo nekakvo mjesto relativno prohodno, i opet siđosmo u kanjon.

Biostica web4

Digital StillCamera
Digital StillCamera

Biostica web3

Ribolovna situacija nije bila nimalo povoljnija po mene, što znači da ribe ni vidio nisam, a kamoli ulovio. Al’ tješim se da je vruće, da je nizak vodostaj, da smo preglasni … Šunjam se uz vodu kao indijanac, krijem se iza kamenja, osmatram, ili samo sjedim na kamenicama i uživam. Svaki pogled na ovu ljepotu je neopisiv doživljaj, pa ću izostaviti kuđenje pomenutog ribarskog udruženja zbog neprohodnosti staza i ograničene mogućnosti silaska do vode. Ko zna, da su aktivniji možda bi ova ljepota već odavno bila nagrđena.
Ovako Rijeka brani sama sebe, koliko može.

Digital StillCamera
Bioštica
Biostica web2
Bioštica

Šta na kraju reći. Iako nisam ulovio nijednu ribu uživao sam u ribolovu mušicom, mada je bilo naporno. Bistro!

Tekst: Goran Đulabić
Foto: Goran Đulabić, Azur Saletović

1 Comment on “Bioštica

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*