Albionske priče: Od stare Grčke do moderne Španije (Mušičar broj 11.)

Od stare Grčke do moderne Španije (Mušičar 11.)

Kad je pisanje o mušičarenju pravo, kad je vrijedno papira na kom je štampano, a kad nije? Reklo bi se lako pitanje, sa očiglednim odgovorom. Ali koliko mušičara toliko ukusa u štivu. Jedni vole da je malo književno, drugi strogo ribolovno, treći hoće da pročitaju o nečem novom, šesti da im se potvrdi ono što misle…

Neko traži kitnjasto, neko hoće šturo, neko dozu humora, nekog humor umara. Pa onda mušice, što je jednom mušica drugom je smijurija, trećemu se gadi… Svako voli vidjeti reportažu sa “svoje” vode, a neko i sa daleke, poneko pak sa svake. Pa naučni radovi o ribama i vodi – neke ubi dosada, dok drugima godi. Tek ribe!; neki su za izazov svake ribe, drugi mušičarenjem smatraju samo uzvodno, suvom na plemenitu potočnu. Ili, eventualno, lososa. I tako, ukusi su različiti i takvi i treba da budu. A ima li išta što bi svima godilo?

Možda istorija, ili ako hoćete, povijest mušičarenja?

Povratak Albionskih priča

Ove nove Albionske priče baviće se baš tom istorijom. Na kraju krajeva, stari je Albion mjesto gdje su se prve knjige o mušičarenju štampale i gdje se moderno mušičarenje rodilo i prohodalo prije nekih stotinjak godina, 30 – 40 tamo ovamo.

Znamo za Elijanov kratki opis lova tačkaste ribe, mamcem od perja na izgubljenoj (i nađenoj?) grčkoj rječici. Pa onda znamo za Damu Julianu, Isaaka Waltona i Charlesa Cottona. Istina, to što su oni pisali je relativno malo u obimu, ali šta su u stvari rekli i u čemu je značaj? Šta se još dešavalo u tih milenijum i po? Pa od Waltona do Halforda? Halford, naravno, zaslužuje priču za sebe. Koje knjige je pisao? Zar je zaista jedan čovjek napravio revoluciju, uveo entomologiju u mušičarenje i smislio praktično sve klasične suve imitacije, pa ih uz to stavio u knjige i ilustrovao? Na kojim je vodama razvijao svoje znanje i sa kime?

Kako Halford za suvu mušicu, tako Skues za nimfu. Samo što je Skues bio i pravi književnik, ali ga nije interesovalo pisanje o ničemu osim mušičarenja. U stvari ga je malo šta uopšte interesovalo osim mušičarenja. Znamo svi da je Skues dolazio na Plivu, mušičario, sreo domaće ljude i o tome pisao. Ali šta je pisao? Jesu li mu Bosanci izgledali kao divljaci ili kao plemeniti ili kao plemeniti divljaci? A kad je nimfarenje prohodalo, poslije drugog rata, onda ga je Sawyer naučio da trči. Pa ćemo se i njemu posvetiti.

I tako rijeka mušičarske istorije teče od nekih sitnih izvorića u maglovitim vrhovima antike, i veselo vijuga oko ovog ili onog šumarka, žubori i čavrlja sama sa sobom. Definišu je neke manje ili veće ade, krije su u njoj i poneka opasna sedra i tu i tamo ukaže se prizor savršene ljepote. I dok zurimo u tu ljeptu, rijeka sa prigušenim kikotom bježi pored nas, bježi u budućnost gdje mi vidimo samo blještavilo i trepćemo u neznanju, kao djeca.

A istorija mušičarenja na Gran Canariji je počela u drugom broju Mušičara i moglo bi joj se lako desiti da se u ovom broju završi. I to sve bez malog Saše.

Chira i Ayagaures

Poranim na Chiru, krenem po mraku malo iza 6. U Fatagi, mjestu od desetak kuća na nešto više od pola puta stanem da naspem gorivo i tu negdje oko deset do sedam otvara se i kafić uz pumpu. Mjesto je u planini na pola puta od nedođije do ničega, a kafić prima kreditne kartice i ima WiFi. Naručim kafu. Točilac sa pumpe ne naručuje ništa, njemu konobarica već zna šta da posluži – kafu i pola velike čaše džina. Dobro jutro, majstore. Na Chiri hladna voda, baš slabo radi, šarani legli, pa sam od mahanja odustao. I dok sam bogohulio varalicom, zove me neko sa ceste. Keith (kif – f se izgovara sa jezikom među zubima) je vlasnik firme Canary Carp Crew koja u saradnji sa Agustínom dovodi šaranaše na Chiru. Na njegovom websajtu (www.canarycarpcrew.net) sam vidio neko malo jezero puno koi šarana pa sam mu se javio da mi kaže gdje je to, a on se ponudio da me odvede tamo, onako prijateljski. Keith i mušterije nisu nikad vidjeli mušičarenje, a ja ne budi lijen, popnem se do auta, donesem mahač, navežem gumenu bijelu glistu sa zlatnom glavom i pokažem im kako se maše, barem onako kako ja znam. I ulovim desetog basa. Keith mi je rekao da se na Chiri, za razliku od Engleske, šarani dižu na površinu kad je oblačno, a leže na dnu kad je sunčano, što je, eto, i moje iskustvo potvrdilo.

U povratku odlučim posjetiti jezero Ayagaures i skrenem po putokazu, baš u Fatagi. Ayagaures je selo uz koje je sistem od dva jezera – gornje i donje i na glasu su po krupnom basu. Sad mi je drago što sam i to prošao, ali tokom vožnje sam psovao na sav glas. Put neasvaltiran, ne mnogo širi od auta, bez ograde, prilijepio se uz litice kanjona, a kanjona koliko hoćeš. Mimoišao sam se sa jednim jedinim mauntin bajkerom. I u tim vrletima bez igdje ičega, dva dana jahanja od ceste, poneka usamljena kuća. Dođem do jezera, već pada mrak, na brani me dočeka patka. Od Ayagauresa do mora idu tri lijepa asvaltirana puta.

Charca de Maspalomas

Mjesto u kojem smo odsjeli je bilo tik uz prirodni rezervat Dunas de Maspalomas – Dine Maspalomas. Radi se o prostranstvu žutog pijeska od nekih 4 km². Na jugu pijesak formira veliku plažu, na istoku se nalazi bara Charca de Maspalomas i po rubovima je nisko raslinje i poneka palma. Na rubu iznad bare se nalazi mjesto sa devama, jahanje u karavanu vam mila ženica i Luka toplo preporučuju, a naročito na Manolu. Dine su zaštićeni prirodni rezervat, 1989. je srušen hotel koji je bio na dinama i uklonjeni su svi putevi. Zaštita se uzima ozbiljno, a Charca je zbog ptica zabranjena zona. Jedino se može prići istočnim rubom gdje je ograda i popločano šetaliste. Puna je ribe, devet morskih, jedna slatkovodna plus jegulje.

Dakle, blizu su nam bile dine, a još bliže bara, pa smo se tu malo šetali. Bara se nekad periodično spajala sa morem, dobijala i morsku vodu i kišnicu kroz bujicu, a sad ne dobija ni jedno ni drugo. Valjda ima neke izvore pod vodom. A u vodi puno ribe. Pitam Agustína i on kaže da se vjerovatno ne smije pecati. Keith kaže ”Ma probaj, pravi se blesav”. Nigdje ne piše da je zabranjeno, niko ne peca…

Zora sviće, svud tišina; snene ljubim ženu, sina; sunce s’ krije iza dina; ’vamo more tam’ planina… Vežem manjeg gumenog Berkley crva i mašem, a ribe bježe.

U polumraku ih nazirem i vidim tu su, uz obalu, ali kako zamahnem tako se odmaknu. Nema baš mjesta za mahanje, ne mogu daleko i fali mi jedno metar i po. Ribe malko prilaze, ja malko produžujem, još pola metra, jos 30 centimetara, jos deset, ček, ček, jedan se odvojio, prilazi, uze, he-hej! Voda u Charci je slana, moja prva morska riba na mušicu. Lijepa riba za oko, cipol. Već trče džogeri, učestali, uslikam svoju ribu, vratim je, brzo nazad u hotel.

Jezero za zabavu

U dogovoreno vrijeme pokupim Keitha pa neasvaltiranim putem do jezerca. Mala brana, malo jezero i, kako nije bilo kiše, voda jako mala. Keith ponio kruha i mali direktaš. Kaže, ”Kladim se da ću ih uloviti dvjesto.” Baci malo kruha na površinu, “Pazi sad, kad proključa!” Pazim ja, pazi on, ključeva nigdje. Keith ne može da vjeruje.

Jezerce je puno koi šarana, nikad se nije desilo da nisu odmah nagrnuli na kruh. Ja obiđem jezerce, trebalo mi je minut i po. Teoretišem – možda su pocrkali, možda je bilo presušilo, možda ih je neko odnio zbog niske vode. Sigurno je to. Keith zabaci i poslije dvije sekunde plovak zaigra i potonu. Riba se nije zakačila, ali barem znači da je tu. Ja bacim malo kruha u hladovinu tik uz branu i ključanje polako krenu. Keith krenuo da lovi, ušao u ritam, svakih pola minuta riba. Ja bacam englesku mušicu za šarane, imitacija psećeg kolačića od jelenjske dlake. Ribe kidišu, ali ih ne kačim. Prevelika mušica. Pređem na gumenog Berkley crva i to već radi. Dodajem i ja sad ribice od uglja, zlata i mrkve u čuvaricu. Egg fly, malo veća mušica, bijela, polako tone, uze malo veći, kontra kao sivonja, puče najlon. Pređem na suvu, klinkhamer, radi i to.

Onda navučem na tijelo klinkhamera komad zelenog gumenog crva, još bolje. Na brzinu Keithu pokažem kako da zabacuje i ubrzo prestane kačiti žbunje pri zabacu iza, ali nije dovoljno brz na kontri, ne vidi najbolje mušicu. Zamijenim zeleni komad gume bijelim i Keith ostvari svoj prvi mušičarski ulov, a malo zatim izrazi želju za plivajućom mušicom. Ja sam bio skeptičan da će daddy raditi, ali mu ga navežem i tek tad krenu fešta. Ja sam još malo uzeo mahač pred kraj. Nalovili smo bruku ribe, većinom vrlo sitne, nekoliko malo većih i sve ih vratili. Jezero za zabavu nema imena, Keith ga zove tako, Fun Lake – Jezero za zabavu.

Lomo Pereira

Na deset minuta vožnje od mora, na malom brdu nedaleko od autoputa nalazi se malo i siromašno naselje Lomo Pereira. Nekoliko sklepanih baraka naginje se preko litice i gleda u jezero.

A litice su sa lijeve strane (koja je jedina dostupna jer je put ka desnoj zatvoren) takve da prilaz izgleda nemoguć. Nazrem kozju stazicu, pa u cik cak, pridrži se tu za kamen, pazi na kaktus, polako, polako i – ograda! Sa bodljikavom žicom na vrhu! Šta je sad ovo, nije se vidjelo odozgo, a ni Keith mi nije ništa takvo spominjao (“Aaa da, izvini jarane, zaboravio sam ti reći. Nadam se da su ti jaja na broju…”). Nađem rupu u ogradi i kraj vode sam. Sa druge strane u litici izvor i voda se bučno ruši u jezero. U jezeru voda zelenkasta, bistrija od Ćire. I u vodi ribe. Tilapije.

Poslije šarana tilapija je najbrojnija riba u uzgoju na svijetu. U Engleskoj se može kupiti u supermarketu i valjda je odlična za jelo. Ima je mnogo vrsta, a koje sam lovio ne znam. Znam samo da su za mušicu dušu dale. Jezero ih je bilo puno, svuda omanja jata, u svakom jatu nekoliko tamnih riba i jedna ili dvije zlatne boje. I mada su im usta ogromna u njima nema zuba, nisu predatori već svežderi, a pretežno se hrane algama. Počnem sa Berkely crvom i negdje pri trećem zabacu zakačim ribu. Sve su bile negdje tu oko kilograma i vrlo borbene. Na Sojerovu bubu izvadim ribu iz dubine. Pređem na suve, crnog puža (crno ofarbana jelenja dlaka) i bijelu ribicu od spužve.

Nisam brojao koliko sam ih ulovio. Tilapija me kao plijen oduševila. Dosta je oprezna i plaha tako da zabaci moraju biti podaleki. To što je jatna riba i što nije predator znaži da neće doći po mušicu, mora se pogoditi, a uzima polako i oprezno.

Dok sam šetao oko jezera, na jednom mjestu spazim ribu kako spava na dnu na jedno pola metra od obale. Bila je oblika morske babe, ali velika, oko kilogram i po, i gusto izrebrana crno-bijela. Nakon par pogodaka Sojerovom bubom u glavu, probudila se i otplivala u dubinu. Tamo gdje joj je mjesto. A poljska poslovica kaže da i prošlost ima svoje mjesto i to mjesto je u prošlosti. Gdje ćemo i mi u idućem broju – istorija mušičarenja od početaka do pred Halforda i malo mušičarenja u Engleskoj.

 

 

Tekst i foto: Ćisek