Zlatovčica – Putopis

Salvelinus Alpinus slika web

Putopis o ribolovu u slici i riječi

Planinska ili gorska pastrmka, izvorska pastrmka, zlatovčica, samo su neki od lokalnih, narodnih imena za ovu vrstu plemenite ribe. U narodnim imenima u čitavom svijetu, a i kod nas,  se potkrala jedna greška.

Naime, ova vrsta nije pastrmska vrsta, već vrsta sama za sebe baš kao i druge  salmonske vrste, lax, lipljan, mladica, kalifornijska pastrmka i sl.


Za razliku od pastrmki koje imaju crvene tačke na bijeloj podlozi, zlatovčica (za dalje ću koristiti  naš narodni naziv zlatovčica) ima svijetle tačke na tamnoj podlozi.

  Salvelinus Alpinus – Zlatovčica

zlatovcica web

Živi ekskluzivno u hladnim vodama u predjelima sjevernog polarnog kruga. Kao raritet može se naći u evropskim  Alpama i na Britanskom ostrvu kao ostatak Zadnjeg Ledenog Doba. Kao i potočna pastrmka, zlatovčica ima tri osnovne forme: potočnu, jezersku i morsku.

Za života u potoku ili rijeci gdje se mrijesti i razmnožava ne dostiže neku kozumnu veličinu. Većinom su to ribe 10 – 20 – 30cm. Ako im uslovi dozvoljavaju, ako matična rijeka ima spoj sa jezerom ili morem, nakon što dožive preobrazbu koju je najbliže opisati kao prelaz iz djetinjastva u odrasli stadij, a to može u ekstremnim slučajevima visoko na sjeveru biti i poslije 3 – 7 – 15 – 20 g. života, sve zavisno od vodotoka u kojem žive, odlaze u jezero ili more i tu mjenjaju formu postajući jezerska ili morska zlatovčica. Tek u jezeru ili moru gdje je prehrana bogatija počinju da rastu i dobijaju na težini. Morske forme u nekim djelovima Kanade i USA mogu dostići impozantnu težinu od oko 10kg. U većini slučajeva se radi o ribama veličine 1 – 1,5kg. Tek rijetko, kao naprimjer na Grenlandu dostižu težinu i do 4 – 5kg. U Norveškoj i Švedskoj se moze naći u mnogobrojnim jezerima u većinom nepristupačnim predjelima gorskog sjevernog  kraja u području polarnog kruga. Meso im može biti karmin crveno, što se smatra izuzetno kvalitetnim, pa do potpuno bjelog, baš kao kod lipljana, sve u ovisnosti kakvu ishranu imaju na raspolaganju dok su u jezeru ili moru. Predivnu crvenu boju mesa dobiju jedući sitne račiće.

Zlatovčica je popularna i cjenjena  sportska riba  koja se lovi ciljano.

Zlatovčicu sam lovio u nekoliko navrata u takozvanim P&T (put&take) jezerima, gdje se riba ubacuje iz ribnjaka. Bili su to impozantni primjerci od 2 – 3kg, sa predivnom crvenkastom bojom trbuha. Bilo je lijepo imati je na štapu, boriti se s njom znajući da si okačio jednu rijetku vrstu. Bilo je to prije više od desetak godina, i od tad me stalno progonila misao o lovu na ovu izuzetnu ribu u njenom prirodnom elementu, u polarnom krugu sjeverne Skandinavije.
Sezona 2010. je bila i moja jubilarna pedeseta godina  kako se bavim sportskim ribolovom i htio sam taj jubilej obilježiti nečim izuzetnim, nekim drugačijim putovanjem nego što običajem. Odlučio sam se da juli mjesec 2010. posvetim potrazi za ovom vrstom ribe u njenom prirodnom staništu, na krovu  Evrope, Norveškoj, Švedskoj i Finskoj. Cilj mi je bio da u okviru mjesec dana pronađem i ulovim sve tri forme ove rijetke vrste, potočnu, jezersku i morsku. Odluka je pala na Finmark, sjeverni dio Norveške koji po površini odgovara veličini  Bosne i gdje živi samo 73.000 stanovnika. Rijetko naseljeno područje, sa dugačkom morskom obalom ispresjecanom dubokim fjordovima i brdovita  unutrašnjost  sa bezbroj jezera, potoka i rijeka. Prije samog polaska sakupio sam par šturih informacija o mogućim lokacijama, ali ne baš previše zbog same draži putovanja i istraživanja. Želio sam da u kontaktu sa domaćim stanovništvom ili sam, na osnovu moje vlastite intuicije, otkrijem potoke i jezera u kojima se nalazi ova riba. Samo putovanje do vrha Norveške, do Finmarka , je trajalo više dana, jer sam usput lovio na više odranije već poznatih lokacija. Poslije gotovo 2.600 pređenih kilometara i već duboko iza linije polarnog kruga, našao sam se u području gdje se mogao očekivati ulov. U svakom slučaju, u razgovoru sa domaćinima sam saznao da u jezerima u unutrašnjosti ima zlatovčice, samo je treba pronaći i naravno uloviti. Pošto sam spreman za duga putovanja sa svom mogućom opremom koja mi je neophodna za duža izbivanja van civilizacije, uputim se jednim sporednim asfaltnim putem u unutrašnjost.

Već nakon par desetaka kilometara bio sam na nekih 500 – 600m nadmorske visine na nekom od platoa. Put je bio dobar i vrlo slabo prometan. Čovjek bi mogao raspremiti trpezu nasred ceste, napraviti ručak, popiti pivu i kafu dok ne naiđe kakvo slučajno auto. Pogled se pružao u nedogled. Brdo za brdom, dolina za dolinom. Jezera su se nizala jedno za drugim sa obe strane puta počesto povezana  potocima. Na jednom malo zaklonjenijem stajalištu parkiram auto, a niz strminu, kroz rijetku brezovu šumu vidim dio manjeg jezera i odsjaj vode na mirnoj površini. I tad ugledam karakterističan krug na vodi. Riba se javlja. Pokupila je nešto sa površine. Iako sam kuhao kafu pogled mi je bio prikovan na jezero u iščekivanju da se riba ponovno javi. I javila se! Ponovno na istom mjestu. To je već dobar znak, jer zlatovčica vrlo rijetko kupi sa površine. Treba biti stvarno dobar zalogaj da je natjera da sa dubine izroni do površine, da upotrebi tako dragocjenu energiju da bi dobila sićušan zalogaj. Nisam se žurio. Popio sam kafu polako  uz dvije  dobre cigarete. Očekivao sam da će se pored ove već viđene, javiti i neke druge zlatovčice, da će otkriti svoje loge, ali avaj, javljala se samo ova jedna. Po mojoj procjeni sa daljine od stotinjak metara, bio je to dobar komad, barem oko kilograma težine. Obučem weders, fiksiram štap, naočari i polako se spustim kroz rijetku šumicu do vode. Tu sjednem na obalu očekujući ponovno javljanje, ali ništa. Ništa se nije desilo u sljedećih 15 minuta. Odlučim da pokušam naslijepo, da plasiram suhu muhu na površinu vode tamo gdje sam predpostavljao da se riba diže. Predugo je trajalo to čekanje, a nikakva znaka niti pomaka. Mrtvo more.

zlatovcica uz tekst o ribama

Samo jezero nije bilo toliko veliko, možda nekih stotinjak metara u dužini i kojih pedesetak u širini. Sa gornje strane, u dva curka, u jezero je uticao potok u završnici preskačući preko oblutaka, a na izlazu se sužavao na nekih desetak metara, da bi se nako kojih pedeset metara toka obrušio vodopadom u dubinu koju sam samo slutio, ali vrlo jasno čuo. Obala je nepristupačna, obrasla drvećem, a sa suprotne strane močvarno sa kratkom travom, koja je virile iz vode, tek kojih desetak centimetara, toliko da ti onemogući zabačaj, da te iritira. Mogao sam ja rolati, polurolati, ali to nije bilo dovoljno da mušicu plasiram gotovo na sredinu gdje bi riba trebala da se nalazi. Obiđem čitavo jezero kroz raskvašenu i mekanu obalu provlačeći se ispod granja I kupina i iziđem na ulaz potoka u jezero koji je imao koliko-toliko čistog prostora za nekakav skraćeni zadnji zamah. U tom se i riba javila. Vidio sam je vrlo jasno, jer je gotovo cijela izletila iz vode. Stomak joj se crvenio kao ženin karmin. Srce kuca tika-taka. Na dohvat ruke mi je moja prva divlja jezerka zlatovčica boljeg formata. Riba se javljala vrlo rijetko što navodi na zaključak da je treba loviti nimfom ili strimerom, a ne suhom muhom, jer je šansa vrlo mala da se digne na površinu. Ali nisam htio odustajati od taktike suhe muhe kapricirajuci samom sebi i logici. Zar sam prešao više od dvije hiljade i petsto kilometra pa da ovu ljepoticu lovim na strimer? Ne, ne i ne!  U međuvremenu su i druge ribe otkrile svoje pozicije te sam sa više entuzijazma nastavio svoju igru. To poslijepodne nije dalo nikakav rezultat sem jedne manje potočare. Odlučim se za pauzu. Vratim se do auta, pripremim večeru, namjestim krevet za spavanje i ponovno se spustim na isto mjesto. Sad je sunce već bilo duboko iza brda, ali još uvijek na obzorju, mada je bila prošla ponoć. Ovdje sunce i ne zalazi. Priđe obzorju, dotakne vrhove brda i počne se opet dizati. Ovdje nema noći.
Pola dva je poslije ponoći, a ja već čitav sat nabacujem moju suhu muhu niz blagi curak koji utiče u jezero sve u nadi da će se  ona nakarminjena ljepotica dići i pokupiti je. Znam ja da je hiljadu razloga zašto se ne diže, ali trebalo bi biti barem jedan da naskoči, moja mušica. Odlučim da zauzmem što niži profil, da sjednem na obližnji kamen i polagano, kao u usporenom filmu zabacujem sa dugim pauzama između zabačaja. U jednom momentu, kad sam već gotovo zašpanao štap da podignem muhu sa vode, nestade moje mušice u krugu koji mi se učini u tom momentu kao da je prsten od zlata, kao da je začaran, i da će iz njega izići gorska vila sa plavom dugom kosom ogrnuta plavkastom izmaglicom da mi kaže , – ”Dobro veče Viba, idemo na žurku”. Kad mi je izvukla svu špagu i pojavio se čvor sa backingom, zastala je. Tu pauzu sam iskoristio i postavio moju kameru na jedan kamen da to sve filmski zabilježim.  Napravio sam 7 kopija, zlu ne trebalo, raspoređenih u raznorazne kompjutere, ako se desi Kataklizma, Cunami, Amargedon, Potop, da ostane zabilježeno za moje unuke, kako Viba vadi svoju prvu divlju zlatovčicu stojeći sam na svijetu, dvije i po hiljade kilometrara daleko od svoje fotelje i daljinskog. Nakon 5 -10 min sam otplesao svoj indijanski ples u onom brljavku, izgovorio molitvu, ”Drz`te se ribe, stigao je Viba”, dok je moja zlatovčica visila na obližnjoj brezi čekajući da idemo na večeru.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ručak

Pošto sam već ulovio potočnu, pa zatim jezersku formu zlatovčice, preostalo mi je da pronađem morsku. Imao sam pred sobom dosta vremena i nisam se htio zamarati previše tom mišlju. Znao sam da ću u narednih 5.000km koje me očekuju već naletiti na nešto.

Spustio sam se par stotina kilometara niz Tanu, ogromnu rijeku koja leži na granici Finske i Norveške i koja me je podsjetila svojom veličinom na našu Savu. Tana je jedna od najpoznatijih rijeka za lov laxa, ali to je već sve rasprodato i nisam imao šanse da dobijem dozvolu za ribolov. Nije mi bilo ni posebno žao, jer sam se osjećao tako mali spram Tanom i njenom moćnom vodom. Tražio sam nešto konkretnije, neku manju rijeku u koju ću zagaziti kao čovjek i loviti po brzacima. Nekih 300km zapadnije nađem  jednu manju rijeku, neka ostane bezimena, koja mi se svidjela i koju sam želio probati. Da bi dobio dozvolu za ribolov trebao sam proći jednu proceduru. Od prijave na listu čekanja, pa do dezinfekcije opreme. Naime, svi koji dolaze u Finmark dužni su izvrsiti dezinfekciju sve ribarske opreme zbog mogućeg prenosa parazita iz drugih vodotokova. To je jedna zaštitna mjera koju je uvela Norveška u cilju održanja svojih voda čistim.  U pet sati poslijepodne na mjestu okupljanja sastaju se svi ribari koji su se do tad prijavili na listu, a nekad ih može biti i više od stotinu, da bi sačekali izvlačenje svog imena i dobili eventualno šansu da love sljedećih 24 sata. Rijeka je podjeljena u 4 zone dužine nekih 40 km i dnevno može da lovi nekih 50 ribara. Takav izbor omogućava nesmetan ribolov i uživanje za sve posjetioce. Nisu svi sreće da budu izvuceni i moraju čekati sljedeci dan. Ja sam bio sretan da budem izvučen dva dana za redom. Rijeka je tipična rijeka malog laxa. Najčešći ulov su od 1 – 3kg. Naravno ima i primjeraka do 15kg, ali to je rijetkost. Ja sam bio te sreće da imam jednog manjeg laxa na štapu, ali tek kojih pola minute. Dok sam izvadio kameru želeći napraviti snimak moj ručak se otkačio. Pored ovog jedinog laxa, imao sam par potočara, onih oko pola kile i najmanje 25 – 30 dvogodišnjih malih laxova ne većih od 15 – 20cm. Trećeg dana boravka pored ove divne vode saznao sam da u nju ulazi i morska zlatovčica, ali vrlo kasno, pred samo zatvaranje sezone, gotovo u vrijeme kad počnu snjegovi, a toliko dugo nisam želio čekati. I zato sam se odlučio, put pod noge i piči na najsjeverniji dio Evrope, na zadnju stopu evropskog kopna koji se moze doseći nogom, na krov Evrope.
Za taj poduhvat sam iskoristio naredna tri dana. Polako i na tanane, da sve upamtim, da mi se oni pejsaži urežu u sjećanje i da ih pamtim dugo, dugo…
A ima se i šta vidjeti i doživjeti. Ne postoji fotografija niti bilo koji filmski zapis koji može dočarati tu ljepotu, tu golu ljepotu u nedogled širokog prostora bez ijednog značajnijeg drveta  sem patuljastih breza i niska grmovita raslinja. Čovjek mora biti tu, na licu mjesta, da čulima osjeti vjetar, sunce, da čuje krik ptice ili šum valova,  da rukom dodirne golet, nebo i vodu.  Nakon desetak kolimetara pješačenja po kamenjaru, uzbrdo, nizbrdo ukaže se more. Spustim se većom strminom prema obali udahnem duboko svjež morski zrak. Zaburim dlan u to hladno more i zagledam se durbinski prema sjeveru gdje bi trebao na par hiljada kilometara da leži  Sjeverni Pol.

Nordkapp 71*11'08"

Nordkapp 71*11’08“

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Po povratku sa vrha Evrope posjetio sam  jednu trgovinu u jednom ogromnom šatoru koju drži jedan sami, pripadnik domorodačkog stanovništva prije doseljenja bjelaca u te krajeve. Ja ih zovem evropski indijanci. Nema ih mnogo, tek nekih 15.000 duša i žive raštrkani u četiri države, Norveškoj, Švedskoj, Finskoj i Rusiji. Raniji nomadski život su zamjenili stalnim boravištima, a u razgovoru s jednim od njih, koji radi na jednoj lokalnoj radio stanici, kao spiker i novinar, mogao sam naslutiti žal za vremenima kad su njihovi roditelji živjeli slobodno kao nomadi i kretali se sa stadima irvasa. Stara dobra vremena.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

 

U potrazi za morskom zlatovčicom

Sljedeće što sam imao u planu je uloviti morsku formu zlatovčice. Nakon par dana zaustavim se pored jedne rijeke i mještani mi rekoše da je upravo sad vrijeme da morska zlatovčica ulazi na mrijest. Tu šansu nisam htio propustiti. Prvi dio rijeke je bio dužine nekih 2km i rijeka je isticala iz jednog impozantnog jezera dužine nekih 3km, širine oko 1km u obliku banane. Na vrhu jezera je u više krakova uticala rijeka protežući se dugačkom uskom dolinom svih 15km do podnožja platoa gdje se voda slijevala niz manji, tek 4 – 5m visokim vodopadom. To je bila i gornja granica do koje je riba mogla da dođe. Dalje nije mogla zbog visine vodopada. Ovaj dio unutrašnjosti je poznat po tome što ovdje ima medvjeda, vukova i jedna vrsta nama nepoznatog mesoždera koji se zove jerv. Mještani kažu vrlo krvoločan I opasan. Meni liči da jazavca.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Osvježenje

Prvu morsku zlatovčicu, takozvani blank, sam ulovio na donjem djelu rijeke na samom izlazu gdje voda ističe iz velikog jezera I gdje počinje matica. Ribe nisu velike, tek kojih 30 – 40cm, ali i takve su dovoljne da osjetiš njihovu snagu i kondiciju na mom Sage štapu. Koristio sam jači štap  #8 zato što u rijeci ima laxa i do 15kg, te nisam htio rizikovati da lovim sa slabijim štapom.  U četiri dana sam ulovio svih 30 – 35 komada ribe od kojih je jedan dio završio u tavi. Mještani kažu da je populacija brojna i zdrava i da je sasvim pristojno išćejfiti nekoliko riba na tavi.

OLYMPUS DIGITAL CAMERA

Ulovljena zlatovčica

Kad sve prođe, kad se strasti smire, kad u miru i tišini u ove zimske dane  pijuckaš kuhano vino kraj kamina, dovoljno je samo na tren da zatvoriš oči i  ponovno svim čulima osjetiš ono što si doživio , onaj vjetar što propiruje sa planine, onaj šum bjele vode koja se slijeva preko kamenja, ono plavo nebo što se stopilo na horizontu sa morskom pučinom, ono ponoćno sunce što ne ide na počinak, svu onu tišinu i mir ogromnog  prostrantva …uzdahneš duboko i pomisliš, kad ce sljedeće ljeto, sljedeći godišnji da dižem sidro i da putujem ponovno, da se borim sa hiljadama kilometara, da prelazim mostove, da se provlačim kroz tunele, da se ukrcavam i iskrcavam na trajekte, da izgubim kompas na planinskim platoima, da trpim glad, kišu, sunce, komarce, da strepim od medvjeda i vukova, da uživam u susretima sa jelenima i losovima, da legnem na onu mahovinu i gledam u nebo iznad sebe koje nema kraja.

trenutak predaha i uredjenja slika

trenutak predaha i uredjenja slika

”Drž`te  se ribe, Viba dolazi ponovno” !

Ovaj putopis je dio mojih avantura i posvećen je mom jubileju, pedeset godina bavljenja sportskim ribolovom.

Viba Osman Ope Bejtović

 

 

 

 

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*