I uhvati ja nju

I uhvati ja nju

Morska pastrmka Goran web

Priča: I uhvati ja nju

Ima čovjek, u Danskoj živi.  Prije rata, 6 godina uzastopno bio prvak Jugoslavije u varaličarenju. Tako kaže legenda, a jel’ tačno, ja ne znam.  E taj isti čovjek je došao u Dansku, oćeralo ga od kuće k’o i mnoge, pa se skrasio u Danskoj, negdje na Jylland-u, na području između 3 rijeke, fjorda itd … Idealno za lov na morsku pastrmku, a i lipljena, kojeg u Danskoj ima jedino tu. I lovi on, tako godinama.  Ista legenda kaže da za ovih, ihaha godina, nikad nije u rijeci ulovio morsku pastrmku.  Znači, nije da ne zna, ne more, ne znati. A ja………….

Šest godina.
Nije malo.
A opet….. ima moj drug ”Lax”, on je jedne godine, za mjesec avgust uhvatio 40-ak komada (ovo govorim o ribama u mjeri). Izašo na naslovnici, jednih švedskih novina, pratilo ga svu noć po rijeci, sve sa kamerama da vide kako on to …
Virtuoz kažu!
Pa i jest, nema govora.
Obeć’o sam mu bacanje u vodu, ako i ove godine ponovi uspjeh.
Iz čiste ljubomore, nepatvorene…..
Ovo pišem samo zato, što želim reći, kako je ta morska pastrmka (Salmo trutta) igrač, nimalo naivan, a opet, pravila nema. Nekog valjda hoće, nekog neće.
Isto k’o žene. Za nekim luduju, a neke ni ne gledaju.

Ja sam ovim štapom, ”mušičarom” počeo mahati ljeta gospodnjeg dvijehiljadesšestog. Bivši prijatelj mi kupio jeftini štap, hajde kaže da probamo. I mi probamo. Njemu se nije svidjelo, a ja…….
Pomahnito načisto!
Cijelu tu godinu sam proveo kraj vode, mahao do iznemoglosti, učio, trudio se, al’ bez ikakvog rezultata.

Tako bi i slijedeću. Tek 2008. uhvatim pastrmku u ovom ljetnom periodu, kad ulazi u rijeke, i kad se ne hrani uopšte.
Znam da sam zabacio špagu, štap stavio između nogu, i potražio cigarete u džepovima.
Dok sam ih pronašao, izvadio, zapalio, prošlo je vremena dovoljno dugo, da muha potone skoro sasvim na dno.
Pri prvom potezanju, uze pastrmka.
Sjećam se da sam molio Boga da ne spadne sa udice, (nije Bog, nego riba) i nije što mi je trebala, nego što sam se bojao da mi niko neće povjerovati da sam je ulovio…
I ne spade!
Od tad je prošlo evo 3 godine, lovio sam na puno različitih voda, sticao iskustvo, nervirao se, radovao, svašta nešto …
Ali pastrmke u „mojoj“ rijeci više uhvatio nisam.
Mislim, one prave ….
Februarsko – martovsko – aprilske „beše“ se ne računaju, to su ribe koje se svakako vraćaju, kondicija im je, po Fultonovoj formuli ispod jedan, to se vraća.
Frustracija je rasla, mana se nalazila rijeci, klimi, vodi, ribolovačkoj upravi, ribarima, sebi….
Sve džaba, ulova nema pa nema.
Ove godine uslovi idealni, vodostaj dobar, česte padavine, riba počela ulaziti još prije ihaha vremena.
Al ulova nema.
Mislim nema ga kod mene, drugi love.
Doduše ne svi i ne onoliko kako to obično biva, ali love.
Ovaj jedan, 9 komada već ulovio, Lax…… sigurno puno, on ni ne broji. (Plivat ćeš ti plivat meni, obeć’o sam ti!)
Ove godine lovimo na jednom od najnepristupačnijih mjesta na ovom dijelu rijeke. Čudni smo mi ribari. Neko prvi uhvati ribu na nekom mjestu, i mi svi ostali, ko začarani tu dolazimo, nadajući se uspjehu.
Ima ga naravno, i bilo bi ga i na drugim mjestima, ali jok.
Skupljamo se na jednom drvenom mostu, buljimo u to jedno jedino mjesto sa kojeg se tu može loviti, pametujemo, pričamo …..
Al’ samo jedan lovi, ostali…….. gledaju. Onako džentlmenski……
Viđoh Mehmeta juče, pri samom dolasku na most. Lovi i on!
Polako raspakujem opremu, obučem čizme, zapalim cigaru na mostiću.
Eto i njega, dosadilo mu valjda, šta li.
Daje mi nekakvu muhu, kaže na ovu sam ove sezone uhvatio 3 ribe.
Gledam je, ništa naročito, strimer on obojene dlake nutrije, al’ kažem hvala, kontam, napravit ću 2-3 ovakve večeras, nek ima u kutiji.
Odemo obojica na mjesto za lov, provukli se kroz šašu, pa kroz ovaj močvarni dio, sve do vode.
On neće loviti, stoji iza mene i daje mi savjete. Bacam tu njegovu muhu, onako kako me on navodi, na način na koji on kaže, al’ ništa. Kao i obično. Napravim korak naprijed, pa zabacim, pa opet i sve tako dok ne pređem 10-ak metara.
Mehmet kaže, da ide kući, sestra mu došla na kafu.
Samo što je otišao, ja se vratim na ”prvobitni položaj”, skinem njegovu muhu, šteta je da se zakači za granje, pa da je izgubim, zaboravit ću „urnek“ pa je bolje da bude u kutiji.
Stavljam nekog wolly bugger-a, maslinasto zelenog, napravljenog to jutro. Bolje da njega otkinem nego ovu Mehmetovu.
Bacam ga u brzak, muha lagano tone, da završi u mirnom dijelu, iznad vodene trave. Malo vrhom štapa „zatitram“, tek da joj dam malo živosti, izvučem, pa ponovo zabacim.
I tako nekoliko puta.
Odjednom iz trave bljesnu riba. Iz okreta, zgrabi muhu, i krenu…….
Štap se savi, zakačila se!
Voda je niska, zarasla, vodena trava, lokvanji, trska koja se nadvila nad vodu, kamenje u vodi.
Valja to sve izmanevrisati, a još sa predvezom 0.17mm. Nakon desetak minuta, ženka, 67cm 3,5kg je ležala na obali.
Šta bi posten čo’jk mogo reći nego…
’Fala nježniku….

Nadam se da do sledeće neću čekati tako dugo……….

 

Goran Đulabić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*