Tradicionalne banjalučke mušice VII

Tradicionalne banjalučke mušice VII

Kanjon Vrbasa u Tijesnom-1932god web

Feljton: Tradicionalne banjalučke mušice VII 

L A M P A R E
Noćne mušice

U knjizi “Favorite Flies an Their History”, Mary Orvis Marbury je napisala: “To create history one should be a general, an inventor or an explorer but to those of us….“- prevod “- Da neko stvara istoriju trebao bi biti general, pronalazač ili istraživač, ali nama koji nismo imali sreće da učestvujemo u njenom stvaranju, ostavljena je skromna mogućnost da zabilježimo ono što su drugi postigli”.-

Tako je i moja malenkost imala priliku da, kao momčić, mušičari u vrijeme Abdulaha Crnkića, Jove Kneževića, Mujice Hadžića, Ljubomira Vučića, Omera Tekača, Jove Vrtunića i mnogih drugih majstora “Bosanskog Mahača” ili njihove “Ljeskove Šprulje” kako su neki od njih, od milja, zvali njihove dugačke ljeskove štapove. U proljeće bi “uzbrali”, mladice ljeske u okolnim bosanskim šumama što su okruživale i njih i rijeke, na kojima su oni lovili. Ove ljude spominjem, jer sam ih lično sretao na vodi i ponekad izmjenio sa njima po koju riječ. Ne treba smetnuti sa uma niti zaboraviti i mnoge druge koji su lovili sa njima ili prije njih i svoje naslijeđeno znanje i mušičarsko iskustvo mudro prenosili sa koljena na koljeno, još iz davnih vremena i mušičara. Njihov talenat i sposobnost stvaranja umjetnih mušica je doprinjeo da se i danas, vijekovima poslije njih, koriste i prave neke njihove izvedbe umjetnih mušica.Treba napomenuti da su još uvijek u upotrebi neki stari recepti izrade, ali naravno sa modernim i kvalitetnijim materijalima, nego što su oni imali. Njihovom zaslugom i danas su se u Bosni zadržala imena nekih mušica koja su im oni davali, vrlo mudro i pametno, praktično uklapajući u nazive mušica materijale ili perje koji su koristili prilikom njihova stvaranja. Koliko duboko i daleko u prošlost idu ovi nazivi, ne znam, ali sigurno mogu kazati da su neka imena mušica veoma stara i autohtona, samo za Bosansku Krajinu.

Teško je danas naći i sresti mušičara na rijekama Bosanske Krajine, a da nije čuo za Sovjaka, Ćuka, Tetreba, Jarebicu, Patka i druge slične nazive mušica koje su bile i ostale sinonim uspješnog ribolova na pastrmku i lipena od sredine mjeseca maja, pa sve do sredine jula. Potvrđena je i kasnija upotreba ovih mušica, posebno u ljetno doba, u kasne večernje sate, a njihova efikasnost se ogledala u činjenici da su se ove mušice koristile za noćni lov i prilikom zatvaranja sezone ribolova, krajem mjeseca septembra.

5.1 Nocne proljetne-Tetreb web
Noćne proljetne – Tetreb

Pisac ovih redova je veoma rijetko upotpunjavao noćni ribolov. Prilikom jednog završetka sezone, krajem mjeseca septembra na Plivi, lično se uvjerio kolika je efikasnost ovih mušica u kasne jesenje noćne sate. Tada mi je postalo jasno koliko je noćni ribolov opasan za opstanak ribljeg fonda, posebno pastrmke. Može se porediti sa lovom lipena na podvodne mušice sa lajnerom – utegom. Ove mušice su veoma efikasne, što je vjerovatno doprinijelo da se njihova slava održala do današnjih dana, dajući im time besmrtnost i uvrstila ih u red najefikasnijih Tradicionalnih mušica ovog podneblja.

Karakter Noćnih Mušica: 

Sigurno je za potvrditi da naši prethodnici nisu poznavali ni život ni nazive insekata kao što mi (bar neki od nas) to danas poznajemo. Oni nisu imali prilike da pročitaju da jedna ogromna većina Caddisa koristi noć da se ispuza iz dubina riječnog korita da bi se na obalskom rastinju, sačinjenom od vrbaka, šaše, rakita i trave, odmarale čekajući predvečerje slijedećeg dana da obnove ono zbog čega su se, pod zaštitom noći, izmigoljile sa dna rijeke. Čudna stvorenja koja čitav život provode u vodi, a pare se izvan vode u želji da obnove nastavak prirodno naslijeđenog opstanka vrste. Znali ili ne o ovim noćnim izletima prirodnih insekata pretpostaviti je da je neko od njih u davnoj prošlosti morao ostati kraj rijeke do u “sitne” ponoćne sate i slušati glasne i moćne izlove pastrmke i lipena. Pretpostaviti je, da je sa tim nepoznatim noćobdijom započelo postepeno stvaranje istorije noćnog ribolova i imitacija insekata koje su nalazili u želucima uhvaćenih, uglavnom, kapitalnih riba. Poznato je da se krupna riba najčešće lovi i ulovi baš u kasne noćne sate. Pa nije ni čudo što je ovaj način mušičarenja, nekoliko decenija, pa možda i vijekova ranije, zaživio i postao tradicionalni način ribolova na nekim bosanskim rijekama.

Vremenom je počela da se rađa nova generacija mušica koje su imale nekoliko specifičnosti (a-d-e) koje, do današnjeg dana, nisam vidio da se koriste i još nisu korištene u izradi modernih mušica. To su:

a) – Sve su bile motane na veoma krupnim udicama; br. 6 ili br. 7

b) – Sve su bile bogatih (debelih) trupova sa vrlo rijetkom prošarom ili bez nje,

c) – Za krila mušica su korištena uglavnom mekana pera sa stomaka ptica (sova, sova ušara, ćuk, tetreb, vrana, itd.)

d) – Krila su im bila vezana dvostruko, sa povratnom lupom ili omčom, da bi se osigurala stabilnost i kompaktnost krila,

e) – Podvez mušica od konjske dlake je bio podmotan ispod trupa, a većina podveza je na kraju imala omču koja je bila u funkciji brzog i lakog mijenjanja mušice,

f) – Sve su bile “podvodne”, to je bio naziv koji je njihovom žargonu označavao današnju Mokru (Wet) mušicu.

g) – Zbog čestog okupljanja i nemirnog leta oko noćnih lampi – svijetiljki, koje su bile postavljane na ćuprijama – mostovima dobile su i popularni naziv – LAMPARE-.

h) – Sve mušice koje su se koristile za noćni ribolov su imale tačne nazive uz koje je, od davnina, bila ustrojena i usvojena tačna receptura njihove izrade i kroz određeni period godina, koje su prošle ovi recepti, oni su se strogo poštivali prilikom motanja ovih mušica .

i) – Većina mušica su bile povezane u strukove (osijela) koje su njihovi vlasnici držali u novčanicima, u džepovima svojih kaputa.

Kao što sam u nekoliko navrata dosad napomenuo u svojim feljtonima, dolaskom novih i mlađih vezača mušica i mušičara originalne recepture postepeno iščezavaju, ali su, da greška bude još veća, nazivi ostajali isti. Danas je veoma teško naći originalnu izvedbu Noćnih mušica – Lampara, jer većina mušičara ima “svoju recepturu” za njihovu izradu.

5.2 Nocne proljetne-Cuk web
Noćne proljetne – Ćuk
6.4 Nocne jesenjske-Mladi Sovjak web
Noćne jesenjske – Mladi Sovjak

6.2 Nocne jesenjske-Sovjak web

Nocne jesenjske – SovjakU prilog ovome navest ću primjer mušice poznate po imenu “Sovjak” ili kratko “Sova” sa naglaskom na zadnjem slovu čije se izvorna izrada sastojala od četiri osnovne komponente i to:

1. – Zadebljani trup od narandžaste vune ili žive svile,

2. – Rijetka prošara od svijetlo braon (na boju cigle) vune ili svile,

3. – Tamnije mekano pero sa stomaka sove ušare – jejine,

4. – Udica na kojoj se motala ova mušica je bila br. 6 ili br. 7.

Ova “pravila” koja sam naveo nisu nigdje napisana, ali su se u prošlosti strogo poštivala i prenosila sa koljena na koljeno, sa generacije na generaciju. Trupovi su u početku bili motani vunom dok je kasnije, za izradu trupova, korišćena “Živa svila” tj. svila koju su domaćice koristile za vezenje i ukrašavanje jastuka, stolnjaka, ili ostalih živopisnih tkanina kojima su bile ukrašavane sobe i kuhinje. Te tkanine su obično bile postavljane na zidove ili sećije. U vremenu do kraja sedamdesetih ova receptura se uglavnom poštivala, dok je izrada današnjeg sovjaka zadržala samo njegovo ime i trup od narandžaste boje. Sve ostalo je izmjenjeno, počev od materijala koji se koristi za izradu trupa (uglavnom poliester), pa do udice koja se sve više približava (čini mi se) br.12. Kad bi, kojim slučajem, mogao doći nepoznati autor ove mušice iz prošlosti, mislim da bi u potpunoj bio u nedoumici, ako bi trebao da prepozna svoju kreaciju, između toliko različitih varijanti današnjeg “Sovjaka”. Ne kažem da mašta i nove kreacije nisu dobro došle, ali mi je žao što postepeno nestaju i počinju da se gube, ove naše, izvorne mušice, koje se ovdje na zapadu vrlo revnosno čuvaju.

Koje su to naše izvorne, bosanske mušice koje su naši prethodnici, ali i moja generacija mnogo koristili u vrijeme noćnog ribolova, jer su bile veoma uspješne, što im je pomoglo da se održe do današnjih dana??

Započeo bih sa navodom iz knjige Slavka Čambera “Mušice – Varalice” u kojem kaže:

-“Da, u Bosni postoji tzv. Noćno mušičarenje koje je vjekovima zastupljeno na ovim prostorima, a o kojem se malo zna. Takođe, postoje (moja dopuna) Noćne mušice, tzv. Lampare o čemu će biti govora u ovoj knjizi. Po mojim saznanjima takav način mušičarenja ne postoji više nigdje u svijetu, a u Bosni je Tradicionalan”.

Ja bih tome dodao da i danas postoje mnogi živi svjedoci noćnog ribolova, među kojima bih napomenuo neke vrsne banjalučke mušičare; Midhata Jahića, Gorana Vukovića i Mithata Ovčinu – zvanog Krejica, od koga sam dobio originalne kreacije njegovih noćnih mušica. Na moju žalost, još nisam uspio pribaviti Goranove kreacije. I Goran i Krejica su bili i ostali vrsni vezači i inovatori na polju održavanja i usavršavanja banjalučke škole Tradicionalnog vezanja mušica.

Za početak evo nekoliko originalnih mušica starih vezača; Abudlaha Crnkića, Ljube Vučića i Mujice Hadžića. Mujičine mušice mi je podario prijatelj, vrsni vezač i mušičar iz Banja Luke, Goran Mirković, koji još uvijek uspješno veže mušice i mušičari po rijekama, na kojima smo zajedno lovili. Starina Ljubo Vučić iz Gornjeg Ribnika mi je podario nekoliko svojih lovnih mušica, a imitaciju sa konjskom dlakom sam napravio po uzoru i sjećanju na Abdulahove mušice. Značaj ovih mušica je u njihovoj istorijskoj potvrdi da je tradicija vezanja mušica u Bosni i Hercegovini veoma stara i jedinstvena, baš zbog njene izolovanosti. Niko, baš niko, ne može tvrditi da su bosanske mušice postale imitacijom iz stručne literature ili knjiga koje nisu bile dostupne ondašnjim vezačima mušica sa Plive, Sane, Une, Ribnika ili Sanice. Razvoj izgleda i recepata izrade njihovih mušica je tekao postepeno i isključivo po iskustvu pojedinih vezača, koji su stečeno znanje i iskustvo prenosili na mlađe ribolovce i vezače.

Zbog siromaštva nižih slojeva bosanskohercegovačkog stanovništva riba je bila vrlo jeftin izvor ishrane, te je zbog toga oduvijek bila meta stanovništva koji su živjeli pored rijeka. Bilo je samo potrebno da se ulovi. Bosanske rijeke su bile vrlo čiste, nezagađene, hladne i bistre. To je bio osnovni preduslov da su bile bogate pastrmkom, lipenom, mladicom i drugim vrstama riba, kao što su škobalj, klen, plotica i dr. Šumsko bogatstvo je bilo izvor jeftinih ljeskovih štapova, a repovi bosanskih konjića vrlo primamljiv izvor “forfaha” ili “osijela”.Trebalo je samo malo mašte, a ona našem čovjeku nikad nije nedostajala. Koliko se sjećam iz njihovih pripovjedanja, najveći problem su im bile udice, ali je u to vrijeme bilo viještih kovača koji su za njihove potrebe kovali udice, tj.pravili tzv. “kovanice”. One su služile svojoj svrsi. Nisu imale rupe. Rupa nije ni rebala, jer su se dosjetili i vezali udicu sa nitima od konjskog repa, a zatim preko uvezane udice bi motali mušicu. Tada je bilo ribe, u izobilju. Nisu trebala razna tehnološka dostignuća današnje industrije, kojekavi pomoćni alati, pinceta, bobine, i druga pomagala koja koriste današnji moderni motači mušica.

Ako se pobliže pogledaju prikazani primjerci autohtonih i originalnih mušica starih autora može se primjetiti jednostavnost izrade, bez ulickavanja i proporcionalnog vezanja nogica, krila, glave i repa. Većina njihovih mušica nija imala repa (bar se ne sjećam), a nekoliko ovih primjeraka to i potvrđuje. Ovim ne tvrdim da se nove mušice trebaju praviti po uzoru na njihove. Mislim da bi našim vodama trebalo vratiti nekadašnji imidž rijeka punih ribe (Ribnik), pa bi onda bilo lakše uhvatiti ribu koja nije veliki probirač i kojoj nije bilo potrebno namotati 100-njak primjeraka različitih mušica, da bi se zadovoljio njen ukus. Možda će neko ko čita ove redove pomisliti da pretjerujem u pominjanju starih majstora, veterana mnogih borbi, pobjeda i poraza sa ribom i ribolovom. Ja samo skromno želim da ih spomenem, da ne ostanu zaboravljeni i sklonjeni u stranu. Želja mi je da se poštuju i cijene, jer na koncu, da nije bilo njih i njima sličnih, mnoge mušice bi bile izgubljene, nestale i zaboravljene. Neke možda i jesu. Društvo mušičara treba da ih spominje i pamti kao i one koji su nam za života ostavili nešto od svog znanja u naslijeđe i koji su uspjeli da napišu knjigu o mušicama kao što su gosp. Jovan M. Petrović i Mladen Merkaš, te najnovije knjige poznatog tandema Panić – Grubić.

Novi talas: 

Kao što sam već nekoliko puta napomenuo Banja Luka je oduvijek gajila tradiciju izrade umjetnih mušica, ali ne samo mušica nego i drugih umjetnih mamaca i pribora. Ovdje mogu napomenuti samo nekoliko. Poznato “Banjalučko kolo”, spužvani peš, copf, “metak”(specijalno izliveno olovo koje se stavlja u usta peša), a i danas vidim voblere i mnoge druge druge inovacije, među kojima je nepoznat broj umjetnih mušica, čiji su autori svojom maštom doprinijeli današnjem razvoju izrade umjetnih mušica. Maštovitost i visprenost mlađe generacije mušičara (između1970. – 1992.) stvara novu generaciju mušica koje su postale tradicionalne i danas se naširoko koriste. Ovih dvadesetak godina novog talasa rađa mlađu generaciju motača umjetnih mušica; Rešada Kobašlića, Gorana Vukovića, Mithata Jahića, Gorana Mirkovića, Mithata Ovčinu, Nikolu Andrijevića, Rešada Imamovića, Mirka Kragulja, Ekrema Grahovića te autora ovih redova Mersada Rajića i još nekoliko drugih, vrsnih motača, koji su svojim radovima ostavili trajni pečat izrade mušica.

Između nabrojanih imena onih koji su većinom motali mušice za dnevni ribolov, njih nekoliko se izdvojilo time što su se opredjelili i za izradu noćnih mušica i lovu na iste. Kao što su bili dobri za izradu dnevnih, tako su bili dobri i za izradu noćnih mušica. Njihovi učitelji su bili, oni gore nabrojani veterani, s malo razlikom što je nova generacija započela inovacije originalnih mušica. Postalo je jasno da se gube stari recepti, a rađaju novi. Mijenjaju se uglavnom materijali za izradu trupova i prošare. Dolaze nove udice i podvezi. Osijelo zamijenjuje silk. Ljeskov mahač gubi trku sa modernim štapovima sa rolama i vaser kuglom. Ona je praktičnija i lakša za upotrebu, jer se mušica(e) može baciti dalje nego sa ograničenom dužinom špage na ljeskovcu, dok ostalo ostaje isto. Pod ostalo mislim; način i vrijeme odlaska u ribolov. Po nekima, najbolja kombinacija za odlazak na noćni ribolov je bila vedra i topla noć sa jakom mjesečinom punog mjeseca i samo povremenom naoblakom sitnih oblaka koje su nazivali „ovčice“. Lično sam se uvjerio u istinitost ovakve “hore” tj. uslova ribolova koje sam opisao.
Danas, je ovaj način ribolova srećom zabranjen, osim možda u nekim tajnovito skrivenim kanjonima rijeka Janj, Dabar ili njima sličnim rijekama kojima Bosna obiluje, a koje su teško dostupne čuvarskoj službi.

Na nekoliko primjeraka koje je specijalno za ovu prigodu uradio vrsni banjalučki mušičar Mithat Ovčina – Krejica vidjet će se bitne razlike u kreiranju Noćnih mušice ove generacije. Možda je neophodno napomenuti da je u Šipovu postojala čitava plejada ljubitelja noćnog ribolova, čiji su izlasci na rijeke Plivu i Janj bili uglavnom vezani za noćni ribolov. Nekoliko banjalučkih ribolovaca bilo je odano i privrženo ovom načinu ribolova, te su njihovi odlasci na ove rijeke bili česti i usko vezani za noćni lov. Ovdje bih između ostalih izdvojio i spomenuo Acu Kovačevića, Zlatana Ibrahimbegovića, Nikolu Andrijevića, Bucu Imamovića, Mirka Kragulja, … Oni su bili zagovornici i ljubitelji dugih noćnih izleta po našim bosanskim rijekama.

U sjećanjima je ostalo zabilježeno da na nekim rijekama nije bilo noćnog ribolova. Proljetni izlasci na rijeke su se uglavnom završavali odmah poslije prestanka predvečernjeg lova. Ja i moj brat Muhamed, u vrijeme naših prvih odlazaka na rijeke Sanicu i Sanu krajem 60-tih i početkom 70-tih godina, smo primjetili da većina domaćih ribolovaca odlazi sa rijeke po završetku predvečernjeg lova. Poučeni iskustvom sa rijeke Plive mi smo odlučili ostati na vodi i poslije završetka ovog intenzivnog lova. Pola sata nakon “mrtvog zatišja”, negdje oko 22h, započeli bi glasni i bučni izlovi krupnih lipenova i pastrmki, tako da bismo u kratkom vremenskom periodu ulovili nekoliko značajnijih primjeraka ovih riba. Većina domaćih ribolovaca nam nije vjerovala da se riba javlja u kasne sate, jer su mislili da se mušice ne roje u mrklini noći i da riba ne vidi mušicu po noći. Brzo smo ih razuvjerili u njihovom mišljenju. Potrebno je napomenuti da je postojala mala razlika u motanju i recepturi izrade Lampara za proljetni noćni ribolov, od onog koji se obavljao u jesen. Ta razlika se vidi na primjerima dvije, u to vrijeme popularne mušice; Kokoška i Sovjak.

Na ovim primjercima mušice koju su popularno zvali Kokoška vidi se bitna razlika u proljetnoj varijanti ove mušice u zatamnjenom krilu i nešto tamnijoj boji trupa, dok je boja trupa i boja krila u jesenjskoj varijanti nešto svjetlija, a takođe se jasno vidi da je prošara nešto izraženija od prošare u proljetnoj varijanti ove mušice. Sve ove mušice je uradio, moj prijatelj i vrsni mušičar Mithat Ovčina – Krejica na čemu mu se ovom prilikom mnogo zahvaljujem.

6.3 Nocne jesenjske-Kokoska web
Noćne jesenjske – Kokoška
5.5 Nocne proljetne - Kokoska web
Noćne proljetne – Kokoška

U daljem prikazu njegovih mušica mogu se vidjeti izvedbe noćnog Sovjaka, moćne i popularne bosanske mušice, koja traje sve do današnjih dana. Prilikom moje posljedne posjete rodnom gradu imao sam prilike da vidim radove nekih novih izrađivača mušica koji nastavljaju našu tradiciju. U prvom redu spomenuo bih Bojana Vencelja i Milana Mirkovića iz Banja Luke, te Milu Kerkeza iz Laktaša. O ovim motačima mušica će biti govora u kasnijem nastavku feljtona, koji govori o očuvanju tradicije Bosanskih Tradicionalnih mušica. Na slici se vidi jesenjska varijanta naše vrlo popularne i veoma lovne mušice Sovjak. Ona je zauzimala obavezno mjesto u kolekciji proljetnih mušica. Noćna varijanta ove mušice je bila rađena na udicama broj 6 – 8 dok je kasnije, obična proljetna, ali predvečernja varijanta, bila rađena na udicama broj 10 – 12. I ovdje se jasno vide bitne razlike između proljetne i jesenjske varijante, kako u boji trupova, tako i u boji krila za ovu mušicu.

Mujica Hadzic web
Mujica Hadžić
Nekadasnje vezanje krila - Mujica Hadzic web
Nekadašnje vezanje krila – Mujica Hadžić

Ljubo Vucic web

Ljubo VučićAbdulah Crnkic web

Abdulah Crnkić

Za kraj 

Na kraju ovog malog sjećanja na popularne Lampare iz Bosanske Krajine da pokušam napraviti mali rezime njihove popularnosti. Nema boljeg recepta za uspjeh nečega nego učiti iz iskustva drugih, koji su se pokazali i dokazali kao vrsni mušičari i ribolovci. Drago mi je bilo što sam imao prilike da se susrećem sa njima i ribarim po rijekama i vodama, po kojima su hodili naši prethodnici, čije se iskustvo i majstorstvo prenijelo na mlađe generacije sve do današnjih dana. Želim da uputim poruku mlađim mušičarima da neguju i čuvaju našu tradicionalnost, ne samo u pravljenju mušica, nego i u svemu drugom što daje bitnost i karakter našeg života i običaja. 5576_1092374318320_4445769_nTreba zahvaliti listu “Mušičar” koji nam je omogućio da se bar jedan dio naše tradicionalnosti pojavi i objavi i otrgne od zaborava.

U idućem nastavku: Nastanak i lov sa Podvodnim mušicama 

Autor: Mersad Rajić

Poseban Okvir 

U jednom pisanom dokumentu vrsnog banjalučkog sportskog ribolovca, mušičara i prirodoslovca, prof. Miroslava Horvata, našao sam potvrdu ovih sjećanja. On je prije nekih 60 – tak godina, prilikom jedne od brojnih posjeta rijeci Ribnik, ponovo susreo starog znanca i majstora ljeskovog mahača, Jovu Kneževića, sa kojim se upustio u neobavezan razgovor o ribolovu i mušicama. U tom članku prof. Horvat piše:

Iz starog kožnatog novčanika izvadio je smotano “osijelo” – podužu ribolovnu vrpcu – upredenu od dlaka iz konjskog repa – po svim zakonima AFTM-a koja je završavala sa metrom silka na kojem je bila vezana samo jedna udica, nešto krupnija, barem za dva-tri broja veća od mojih mušica. 

Gledajući kako otpetljava i “pegla” osijelo prof. Horvat ga je upitao zašto drži mušice u novčaniku, a ne na štapu. Jovo mu je mirno i iskreno odgovorio:

– Ne smijem, čim mene nema, dograbila bi se djeca štapa i otišla u kvar. 

I ovo je bio jedan od načina kako su naši prethodnici poštivali i čuvali riblji fond od izlovljavanja i krivolova.

Loading

1 Comment on “Tradicionalne banjalučke mušice VII

  1. Jako dobro obrađen dio naše istorije mušičarenja, i sam mušičarim danas na skoro svim BiH rijekama.Počeo sam sa nekih 13-14 godina na mom Vrbasu ispod kuće a prvim koracima u vezanju mušica me naučio Banjalučki ribar Debulhanić Rasim. Tad prije nekih tridesetak godina glavni izvor materijala je predstavljao majkin kokošinjac kao i kesa gdje je držala svilu za keranje kao i nit iz ženske štrample.Čestitam na članku i nadam se da ćemo moći čuti i pročitati još mnogo ovakvih i sličnih o našoj bogatoj istoriji mušičarenja.
    Bistro!

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*