Tradicionalne banjalučke mušice VI

Feljton: Tradicionalne banjalučke mušice VI nastavak
U potrazi za idealnom imitacijom
Naše Favorizirane mušice i njihova izrada

Kao što većina mušičara diljem svijeta kopira žive insekte sa njihovih rijeka, tako su i naši prethodnici kopirali mušice sa Bosanskih rijeka, a njihovi nasljednici su kopirali njihove imitacije i vremenom ih usavršavali učeći se iskustvom provedenim u posmatranju insekata.

Zato nije nimalo čudno što su mušice, koje ću prikazati u nastavku feljtona, imale veliki uspjeh na ovim rijekama, a njihove kreacije i recepti izrade kod većine mušičara, postali i ostali nezamjenjivi dio skoro nekoliko decenija. Zahvaljujući entuzijazmu i kreativnosti velikog broja banjalučkih mušičara izdvojilo se nekoliko mušica koje su bile i ostale nezamjenjive.

Jedna od najpopularniji mušica je bila imitacija Mayfly mušice koju smo jednostavno zvali „Žutozeleni Patak“, mušica koju je svaki ribolovac imao prilike da sretne na vodi. Zbog svoje veličine i nemirnog leta iznad vode, ova je mušica bila vrlo omiljena u ribljem jelovniku, ali je isto tako bila nezamjenjiva meta za imitiranje.

4. Žutozeleni patak

Rep: – Rep od niti žutog pera divljeg patka,

Trup: – Blijedožuta svila,

Rebra: – Jednostavna, rijetka prošara, sa flat braon svilom,

Nogice: – Svijetložuti horoz,

Krilo: – Žućkastozeleno farbano pero iz stomaka divljeg patka,

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Bila je dobra za dnevni ribolov od 11h – 15h, krajem maja, juni i početak jula,

Udica: – Mustad br.10 ali može i br.12.

U prošlosti, sam često postavljao sam sebi jednostavno pitanje; kako su oni vezali gotove mušice, jer tadašnje udice nisu imale rupicu, bile su zatrpane vunom, krznom ili perjem, a umjesto silka oni su koristili upletenu konjsku dlaku? Drugo pitanje koje sam takođe postavio sam sebi je; kako su mijenjali mušice u slučajevima da nisu imali odgovarajuću imitaciju? Možda neko od vas ima odgovore i na ova pitanja. I o ovim činjenicama će biti riječi u idućem broju Mušičara. A sada da se vratimo opisu naših mušica i njihovim klasičnim nazivima.

Četvrta mušica u nizu klasičnih mušica, možda više popularnija od poznatog prethodnika je Žuti patak. Žuti rođak ove klasične mušice je bio nekako atraktivniji i uspješniji i postepeno je potiskivao upotrebu klasičnog patka, sve do pojave treće varijante nazvane Gorski ili Braon patak, zavisno od mjesta i rijeka na kojima se lovilo.

Braon ili Gorski patak je jedna od mojih favoriziranih mušica koja se pokazala veoma efikasnom na Vrbasu, Ugru, Ribniku, Sanici, a posebna efikasnost ove mušice se ispoljila tokom dana, na rijeci Sani, u sunčano junsko vrijeme. Bila je vrlo efikasna, i kao mokra, i kao suha mušica. Mnoge ribe su uhvaćene na ovu mušicu koju su naši stariji ribolovci pravili sa likanim trupom i braonkastom prošarom. Posebnu ubojitost ova mušica je pokazala ako se vezala prva na struku tj. do štapa. Ovako vezanu mušicu bilo je lako podignuti nekoliko cantimetara iznad vode i zatitrati sa njom imitirajući živog insekta koji poskakuje na vodi. Pastrmci je bilo veoma teško da odoli ovakvom izazovu. Pored toga što je bila efikasna i lovna mušica po danu, ona se takođe pokazala uspješnom u predvečernjem ribarenju, što joj je donosilo priličnu popularnost. Neću nikad zaboraviti moju prvu kreaciju ove mušice sa kojom sam, na rijeci Ribnik, u društvu mog brata Muhameda, Mirka Kragulja i Besima Tufekčića, demonstrirao lovnost ove mušice, a ribočuvar, koji nas je kradomice posmatrao, počastio nas je sa pivom, jer smo, osim dozvoljene norme, pustili mnoge uhvaćene ribe. On nije mogao vjerovati koliko se ribe može uhvatiti. Bio je to nezaboravan ribolovni dan na Ribniku.

5. Braon ili Gorski patak

Rep: – Rep od niti braon pera divljeg patka,

Trup: – Kremkasta svila,

Rebra: – Gusta prošara, sa flat braon svilom i onda cijeli trup lakirati nekoliko puta,

Nogice: – Tamnocrveni horoz,

Krilo: – Tamnobrao pero ispod krila sa stomaka divljeg patka (nema mnogo korisnih pera),

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Bila je dobra za dnevni ribolov od 11h – 15h, kraj maja, juni i juli,

Udica: – Mustad br.10 ali najbolje, br.12.

Moram sada i ovdje napomenuti nešto što me odavno muči, a trebalo je izgleda doći u Ameriku ili Kanadu, pa da se shvati vrijednost prošlosti i da se prihvati činjenica da se kultura jednog naroda odražava u očuvanju, njegovanju i poštivanju naslijeđenih tekovina i tradicija iz prošlosti. Koliko je ljubavi i poštivanja prema onome što je prošlo vidi se u njihovim muzejima, knjigama, starim zdanjima, alatima, priboru pa i čitavim naseljima iz prošlosti, u kojima se i danas, samo za turiste, prikazuju tekovine njihove prošlosti. Možda i ja sada, sa ovim feljtonom u listu Mušičar, pokušavam dati mali doprinos očuvanju barem jedne od naših tradicija.

6. Siva poskaka

Rep: – Nema repa,

Trup: – Sivkastosmeđa poliester svila, sa strane svjetlo zelene niti od vreće za krompir,

Rebra: – Gusto i paralelno motani braon i svijetložuti tanki konac,

Nogice: – Biljugavi svjetložuti grahorasti horoz,

Krilo: – Mekano sivkasto krilo sove ušare,

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Bila je dobra za dnevni ribolov od 11h – 15h, krajem maja, juni i juli, ali i vrlo uspješna kao mokra mušica u predvečernjem lovu.

Udica: – Mustad br.10 ali najbolje, br.12.

Slijedeća u nizu krupnih mušica koja je postala standardna i nezaobilazna mušica je tkzv. „Siva poskaka“. Početkom 70 – tih godina često, u noći, vraćajući se iz Šipova, Ključa ili Sanice, bivali smo svjedoci tupih udaraca mušica o šajbu našeg Fiće, a malene zelenkaste loptice bivale su nalijepljene svud oko prednjeg dijela auta, farova i pogotovu šoferšajbe. Ostaci sivkastih krila, mrtvih mušica, zelenkastih jaja ponukale su ideju o pravljenju slične mušice. Radilo se o ogromnim rojevima Caddis flies, ženki i mužjaka, koje su se rojile pred i u samu noć na obalama Vrbasa. Bilo je vrlo različitih pokušaja sve dok nisam, po uzoru na Garu, napravio PRVU mušicu koja je imala dvobojan trup. Posmatranjem trupa ženke ove Caddis mušice došao sam do zaključka da se ona mora praviti iz više boja, jer je gornja i donja strana trupa bila pepeljastosiva dok su stranice njenog trupa bile sumporasto zelene boje sa blijedo žutim rebrima. Tada sam došao sam na ideju, kao i kod Gare, da se gornja i donja strana trupa prave sa jednom bojom, a sredina trupa mušice je morala biti različite boje. Tako je došlo do izrade dvobojnog trupa, čija je izrada i kasnije unapređenje, uzimalo sve većeg maha. Gore urađena verzija je bila prva imitacija ženke Sive poskake i rađena je na udicama br.10 dok je mužjak ove mušice bio daleko manji, a trup mu je bio pravljen sa kombinacijom svjetlobraon svilom po stranama i tamno braon svilom sa gornje i donje strane. Ovaj način izrade trupova koje sam ja započeo zadržao se sve do današnjih dana.

7. Jarebica

Rep: – Nekoliko niti iz pera jarebice,

Trup: – Žutozelenkasta svila,

Rebra: – Braon konac ili svila,

Nogice: – Mekano pero iz stomaka jarebice,

Krilo: – Može se dodati krilo jerebice ali ne mora,

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Bila je dobra za dnevni ribolov od 11h – 15h, krajem maja, juni i juli, ali i vrlo uspješna kao mokra mušica u predvečernjem lovu,

Udica: – Mustad br.10 ali najbolje, br.12.

Gore namotana mušica pod nazivom Jarebica ili Jareb je bila rađena i uspješna kao mokra mušica, iako su neki vezači mušica pravili i suhu tj. ploveću varijantu ove mušice. Njena glavna karakteristika je u tome što je uglavnom koristila za nogice ili krila tamnije ili svjetlije perje sa stomaka jarebice.

Pored toga što su ove mušice pokazivale značajan uspjeh u vrijeme dnevnog ribolova u navedenim mjesecima, one su takođe bile pravljenje i kao Krupne ili Noćne mušice sa kojima se lovilo do duboko u noć. Domaći ribolovci, a i poneki od mojih prijatelja, su često ostajali i do ponoći u noćnom ribolovu koji je kasnije bio zabranjen. Nije se smjelo loviti poslije, čini mi se, 10 h uveče. Nisam siguran da li je postojala zvanična zabrana i kad je uvedena, jer nisam upotpunjavao ovaj način ribolova.

Na kraju ovog izlaganja i mojih sjećenja neophodno je da spomenem i čuvenog Tetreba koji je po izgledu i načinu pravljenja i izradom potsjećeo na Gorskog patka samo što je umjesto braon prošare korišten crni konac, a umjesto braon krila od divljeg patka, korišćeno je pero iz Tetreba gluhana, ptice koja je bila pod zaštitom države i nije se smjela ubijati i samim time je bilo teško nabaviti njeno pero. Kako je danas – ne znam.

8. Tetreb

Rep: – Nekoliko niti iz pera tetreba,

Trup: – Kremkasta svila,

Rebra: – Crni konac ili svila flat motan,

Nogice: – Tamno crveni ili crni horoz,

Krilo: – Krilo je od šatirano pero tetreba,

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Bila je dobra za dnevni ribolov od 11h – 15h, krajem maja, juni i juli, ali i vrlo uspješna u predvečernjem i noćnom lovu,

Udica: – Mustad br.10 ali najbolje, br.12.

Deveta mušica na mojoj listi nezaboravnih krupnih mušica je Vodeni cvat. Prvo što moram napomenuti je da je ova mušica nestala sa Vrbasa izgradnjom hidroelektrane Bočac i više se ne javlja.

9. Vodeni cvat

Rep: – Nekoliko niti iz pera galeba,

Trup: – Bijela svila,

Rebra: – Srebrena lameta, (kad se stave rebra onda se preko cijelog trupa sa prošarom pemota tanka trka najlon kese),

Nogice: – Potuno svijetli ili bijeli horoz,

Krilo: – Golubasto krilo iz galeba,

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Ovo je bila tipično augostovska mušica i rojila se padala samo na Vrbasu od 7h pa do mraka.

Udica: – Mustad br.10 ali najbolje, br.12.

Pojava ove mušice je uglavnom bila povezana sa rijekom Vrbas i to od polovine augusta pa sve dok su trajale augustovske vrućine. To je bio fenomen za sebe. Milijarde ovih mušica, koje su bile iste veličine i oblika kao krupne majske mušice, pojavile bi se iznad površine Vrbasa i kao snježne pahuljice nošene vjetrom, u talasima, nadlijetale rijeku. Udaljene nepun metar iznad površine vode ove bi mušice izmamile svu ribu na bogatu gozbu pa su se mogle vidjeti, pored pastrmke, lipena i mladice i druge ribe u lovu. Tu su još bile; mrena, klen, škobalj i plotica. Nešto neopisivo. Osnovna karakteristika ove mušice je bila potpuno providni trup, kao da je bio ispunjen vodom. Razlika između ženke i mužjaka je bila vrlo malena. Dok je mužjak bio potupno sivkastovodeno providan sa nježno golubastim krilima, ženka je imala takođe providan, roskasti trup, valjda zbog ogromne količine jaja koje je nosila u sebi. Nažalost, kao što sam rekao, izgradnjom hidroelektrane u Bočcu, vodeni cvat je nestao sa Vrbasa.

10. Unski bistrac

Rep: – Nekoliko niti bijelog horoza,

Trup: – Bijela svila sa braon početkom,

Rebra: – Tanka, jedva primjetna srebrena žica

Nogice: – Potuno svijetli ili bijeli horoz,

Krilo: – Ja nisam pravio krila,

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Ovo je bila tipično augustovska mušica i rojila se padala samo na Uni i Uncu od 5h poslijepodne pa do sumraka.

Udica: – Mustad br.16., ali najbolje, br.18.

Jedina slična mušica koju sam kasnije sretao je Unski Bistrac samo što postoji ogromna razlika u veličini između ovih mušica. Unski bistrac se takođe javlja krajem jula i početkom augusta, ali je toliko sitan da se jedva primjećuje golim okom. Koliko je to delikatna i sitna mušica za imitiranje treba pogledati sliku mušice uživo. Pripada rodu Caenidae (Angler’s curses). Ovaj naziv je došao zbog toga što ih je teško imitirati zbog njihove veličine, koja nije veća od glave šibice. Ovaj podatak sam našao kasnije i nisam znao da imaju ovakav naziv.

Kad sam prvi put, koncem jula i početkom augusta 1972. bio na Uni, domaći ribolovci nisu izlazili na rijeku „jer pada bistrac i ništa se ne može uloviti“ kako su nam tada govorili. Moja imitacija prikazana na gornjoj slici je imala stanoviti uspjeh u to vrijeme i mušice koje sam dao nekim domaćim ribolovcima su takođe bile uspješne, tako da su me često častili pićem, kad sam se god pojavio na Uni u Martin brodu. Naši kasniji odlasci na Unu i Unac su bili uglavnom u junu, tako da se najviše lovilo na proljetne, ali gore opisane krupne mušice.

Htio bih napomenuti da su ribolovci sa Une, tj Martin Broda i Kulen Vakufa uglavnom lovili na sitne, mokre mušice kao većina domaćih ribolovaca sa ostalih rijeka. Međutim, njihov specijalitet je bila DRVENA vaser kugla koju su vješto obrađivali i koristili kao zamjenu za flašicu od Benil kapi, okruglu vaser kuglu ili kasnije, francusku raketu. Unski bistrac ne spada u krupne mušice, ali zbog njegove sličnosti sa nestalim Vodenim cvatom htio sam na ovaj način dočaram i prikažem u živo kako on izgledao.

Na kraju pregleda tradicionalnih bosanskih krupnih mušica prikazao bih jednu čiji sam autor. Njen naziv je došao više kao šala nego pomisao da joj se da takvo ime. Nakon sedam dana kampovanja sa familijama na livadi iznad starog drvenog mosta u Bočcu, ja i moj prijatelj Besim Tufekčić, razočarani neuspjehom u lovu na lipena, otjerani nevremenom, krenuli smo kući. Negdje u Rekavici, pored vikend naselja, usprkos grmljavini i kiši, zastali smo da pokušamo prevariti bar jednog lipena i da otkrijemo šta lovi što je mom prijatelju pošlo za rukom.

11. Rozamunda

Rep: – Nekoliko niti iz pera svijetlo crvenog horoza,

Trup: – Roskasta živa svila,

Rebra: – Srebrena lameta, (kad se stave rebra onda se preko cijelog trupa sa prošarom premota tanka traka najlon kese),

Nogice: – Potuno svijetli biljugavi horoz,

Krilo: – Roskasto krilo,

Glava: – Najlon čarapa, lakirana,

Vrijeme upotrebe: – Nestankom vodenog cvata ovo je bila tipično augostovska mušica koja je padala na Vrbasu od 7h pa do mraka.

Udica: – Mustad br.10., ali najbolje, br.12.

Sa malo sreće Besim je na Sovjaka prevario jednog lipena i mi smo, ne čekajući dalji lov, krenuli prema Banja Luci i kući. Sedam dana smo „gatali“ i pokušavali odgonetnuti kakva to mušica pada na vodu, a da nismo u stanju da je otkrijemo. Na naše veliko iznenađenje ono što smo našli u stomaku lipena je prevazišlo naša previđanja. Želudac uhvaćenog lipena je bio pun roskaste mušice čiji je trup, rep i krilo bilo roza boje i vrlo potsjećalo na ženku Vodenog cvata, nešto manji i bez golubastih krila. Nakon dugog razmišljanja i pokušavanja napravio sam mušicu koju je moj prijatelj nazavao Rozamunda, dajući joj tajanstveno ime u kojem je ipak, na neki način, bilo odavanja čemu je mušica ličila. Sa ovom mušicom lov je bilo uspješan, ali smo tajnu uspjeli sačuvati samo nedelju dana. Ona je postala i ostala jedna od tradicija o kojoj se dugo pričalo.

Na kraju pregleda krupnih mušica da pomenem da ovo sigurno nisu jedine mušice koje su pravili mušičari sa ovog podneblja. Sigurno je da ih ima još, ja i dalje tragam za njima, a ovo su samo neke od njih kojih se dobro sjećam i koje su bile u upotrebi više od 40 godina. Krupne, noćne verzije ovih mušica sigurno su postojale i prije drugog svjetskog rata. Po pričanju Mujice Hadžića koji je pravljenje mušica naslijedio od svojih predaka. Apelujem da ako neko od čitalaca cijenjenog lista Mušičar zna za neke od njih bilo bi korisno da se javi i da se naše tradicionalne mušice izvuku iz zaborava.

U članku koji je napisao Slavko Čamber o bosanskom mušičarenju „ … da postoje podaci koji ukazuju da je za vrijeme turskog vakta (16. stoljeće) na rijeci Plivi kod Šipova bilo porodica koje su se u to vrijeme profesionalno bavile mušičarenjem kao jedinim zanatom tj. pravljenjem mušica i strukova, lova ribe mušicama i prodaje. Tako napravljene strukove sa mušicama i ribu prodavali su sve do Luke (današnja Banja Luka) i Travnika. Jedan od najstarijih živih mušičara svijeta Mujica Hadžić (1912. god.), iz Šipova na rijeci Plivi, mušičari preko osamdeset godina, a bio je profesionalni mušičar prije i iza drugog svjetskog rata. Pravio je mušice i strukove, lovio ribe na mušice i prodavao ih, što mu je bio jedini zanat. Prenio je od svojih pradjedova način vezivanja mušica i strukova kakav je opisao Elijan – čak se i prva ikada pominjana mušica od Elijana Hipuris još uvijek upotrebljava na rijeci Plivi sa uspjehom. Treba napomenuti da je to mušica koja je najlovnija noću. Mlađi mušičari dodali su joj crni rep i crne noge da bolje pliva, dok stari mušičari nisu ništa mjenjali. Ostala je onakva kakvu je opisao Elijan, samo je bosanski naziv za tu mušicu Bostan“.

Ja ne tvrdim, ali i ne pobijam ničije argumente i činjenice koje potvrđuju ili dokazuju da neko zna ili da nagađa gdje je nastalo mušičarenje i ko je prvi napravio mušicu, ali zato, mogu potvrditi jednu činjenicu, a to je da u Evropi, prvi zapisan podatak o mušičarenju i mušici, govori o Makedoniji i makedonskim ribarima. Da li se spomenuta rijeka nalazila u Grčkoj Makedoniji ili Makedoniji, ili u Bosni, Bugarskoj ili Grčkoj, još se uvijek dokazuje, jer sam Elijan lično nikada nije vidio rijeku, samo je prenio glasine koje je čuo. Treba nabaviti i pročitati knjigu gosp. Andrew Herd-a „The Fly“ koja jasno govori i spominje mnoge podatke o nastanku i postanku mušičarenja.

Ko je nama kriv kad smo lijeni na pisanju i zapisivanju naše tradicije i naših iskustava iz prošlosti koja se istorijski prenosila kazivanjem s koljena na koljeno. Ona se, prijatelji moji, moraju i zapisati.

Što nije zapisano nije se ni dogodilo. (Meša Selimović)

U nastavku feljtona bit će govora o Lamparama ili Noćnim mušicama sa rijeke Plive i biti će prikazane neke od originalnih mušica urađenih rukama Mujice Hadžića i Abdulaha Crnkića te otkrivena mala tajna ovih vezača.

Autor: Mersad Rajić