Tradicionalne banjalučke mušice II

Cuk web

Feljton: Tradicionalne banjalučke mušice II

Zašto ribolov mušicom?

Objasniti lov ribe na mušicu ili mušičarenje sa jednom riječi je vrlo teško. Napisati da je ovo najuspješniji način da se uhvati riba ne bi odgovaralo istini, ali takođe ne može obuhvatiti niti objasniti specijalnost ovog načina sportskog ribolova. Možda je je ovo odgovor. Lov ribe sa mahačem i umjetnom mušicom je najsportskiji način ribolova.

Elegancija kojom se izmahuje šnjura da se osuši mušica, beztežinski let umjetne mušice, njeno nježno i bezglasno padanje na površinu vode, njena plovidba vodom, izlov ribe, kontra i žestoki otpor uhvaćene ribe je najprirodniji način ribarenja. Sve što je napisano dešava se samo između dva stvorenja prirode; ribara i ribe. Povezani su istom željom. Mušicom. Ribolovac budno prati pokrete mušice, gleda u miran tok vodene struje koji sporo nanosi njegovu mušicu do mjesta gdje je riba izlovila. To je momenat istine. Za oboje. Je li imitacija dobra i hoće li je riba uzeti.

12.-Vrlo krupan muzjak braon pastrmke

Vrlo krupan mužjak braon pastrmke

Sve ovo zahtijeva od ribara blisko poznavanje pravila u prirodi i nesvjesno ga tjera da ih nauči da bi mu ribolov bio lakši i draži, jer se oslanja na prirodni fenomen razvijen mnogo godina prije naše pojave. Lanac ishrane. Ribar pokušava da, imitacijom prirodnog insekta, bube, skakvca ili bilo kojeg drugog stvorenja koji se nalazi u lancu riblje ishrane, uskoči u taj lanac imitirajući jednu od njegovih karika, a koji riba prepoznaje kao vlastiti plijen i hranu. Ribarevo poznavanje pravila prirode i ponašanja u prirodi je osnovica njegovog uspjeha. Više znanja donosi i više uspjeha. Kao i u životu.

Kada i ko je prvi navezao komadić vune i perce na udicu da prevari ribu koja mahnito iskače iz vode za razigranim insektima nije poznato. Sigurno je poznato i zapis govori da su na našim krajevima (tačnije rečeno u Makedoniji) ljudi – ribari uočili vezu i sličnost između komadićka crvene vunice i perceta iz vrata pijetla (možda kokoške) sa imitacijom nekog od prirodnih insekata koje su ribe bjesomučno uzimale kao hranu. Njihov primitivni pokušaj kombinovanja crvene vune i pera od horoza – pijetla je postao i ostao prvi pisani trag perjanja mušice i mušičarenja. Od tog momenta, a možda i prije, ali nema zapisa, lov na umjetnu mušicu zauzima značajno mjesto i poziciju u ribolovnom sportu.

Prikupljanje podataka

Generacije ribolovaca, strastveno angažovani i cijelom svojom dušom posvećeni ribolovu sa dugim štapom i mušicom, vatreno su razmišljali o onom šta rade i kako da poboljšaju to što rade. Nesvjesno su postajali istraživači, posmatrali i učili osnovice života rijeke i vode, uopšte pratili njegove fundamentalne promjene. Današnji lov ribe na mušicu, može se slobodno zaključiti, je zbirka sakupljena od ribarskih iskustava iz prošlosti.

Lov mušicom je oduvijek okružen famom ekskluzivnosti, elitizma onih koji su se bavili sa njim, ali ne toliko zbog samih ribara, koliko zbog njihovog neskrivenog entuzijazma i zaljubljenosti u prikupljanju i otkrivanju praktičnih informacija o sportu kojem su bili potpuno odani i kojem su bili fanatično predani. Mušičarenje znači mnogo više nego samo lov ribe. Nesvjesno, ribolovac postaje tragač, sljedbenik, radoznalac koji eksperimentiše, prati, ispituje, posmatra, pamti i zapisuje. Ovakvim ponašanjem, on izoštrava svoja osnovna čula; sluha, vida i mirisa, koji mu nužno koriste u svrsi samokontrole i spospobnosti pravovremenog reagovanja u donošenju valjanih odluka u korist sporta kojim se bavi. Na ovo ga ustvari podstiče i mobiliše sama kreativnost mušičarskog ribolova. Bavljenjem ovim sportom je djelomično saživljavanje sa prirodnim tokovima i ko se jednom uključi u njih teško da ga se odriče. Postoji više činilaca koji utiču na odanost prema rijeci i ribarenju.

Možda je pretjerano reči da je mušičarenje umjetnost, ali je sigurno da angažuje čovjeka u povećanju kreativnosti, tjera ga na maštovito razmišljanje kako svojom kreativnošću stvoriti mamac koji će svojim izgledom nadmudriti i prevariti ribu.

Sportski ribolov ili mušičarenje, u početku zadovoljstvo i privilegija bogatih, postaje sve privlačniji za veći broj ljudi iz širokih masa koji takođe nalaze užitak i korist upotrebom dugačkog ljeskovog štapa, konjske strune i mušica s kojima, na svoj laički način, vunicom i različitim perjem, počinju kopirati žive insekte, što se s proljeće roje iznad vode, a koje riba pohlepno uzima. Oni nisu razlikovali suhu mušicu od mokre, mokru od larve, jer za to nije bilo potrebe, rijeke su bile bogate ribom i uvijek je bilo onih riba koje nisu vidjele razliku između prirodne i vještačke mušice.
Ova romantična vremena su davno nestala, moderna tehnologija, znanje i istraživanja su išla u korist ribara, a na štetu riba. Sve veća upotreba različitog perja, prirodnih i sintetičkih svila, različitih krzna za imitaciju prirodnog insekta u potrazi za kompletiranjem idealne imitacije, su danas otišli veoma daleko od tradicionalnog načina pravljenja mušice. Ima li riba šansu da preživi bar do prvog ili jedinog mrijesta kojim bi nastavila i produžila vrstu?

Prodor modernih mušica

Način motanja modernih mušica je mnogo uznapredovao u zadnjih 50-tak godina. Neprestani napori da se poboljša lovnost mušice doveo je do pojačanog interesa u proučavanju života insekata – entomologije. Pravilo da mušica mora biti istovjetna prirodnom mamcu dovela je do totalnog zanemarivanja klasičnih, tradicionalnih mušica u korist modernog izražavanja, posebno u izradi larvi, nimfi, strimera i drugih sličnih mamaca koji imitiraju većinu karika u lancu riblje ishrane. Sve je više onih koji i ne znaju za postojanje tradicionalnih mušica.

Industrijska revolucija poslije Drugog svjetskog rata je na dvostruk način doprinjela smanjenju, a negdje i totalnom uništenju ribljeg fonda; stalnim ili povremenim zagađivanjem rijeka i proizvodnjom vrlo efikasne opreme za ribolov i izradu mamaca. Zagađenje vode i vazduha, te upotrebom raznolikih umjetnih đubriva i zagađenjem zemlje, riba nije imala velikih izgleda za opstanak. Izgledalo je da je nestanak ribljeg fonda neminovan. I na našim je rijekama sve manje ribe.

Na sreću, sve je veći broj onih koji shvataju da sukob između modernizacije i prirodnih bogatstava ne mora uvijek ići na štetu ovih drugih. Sve je glasnija riječ onih kojima je stalo da se riblji fond očuva, da se rijeke obogate ribom i da im se povrati nekadašnja slava i eventualno vrijeme romantičnog ribolova. Iz čistog zadovoljstva, a ne iz koristi. Određenim mjerama i disciplinom svih učesnika ovo se može postići.

Danas, ljudi i firme, u potrazi za dokazivanjem prestiža i nadmoćnosti nad drugima, svakodnevno postavljaju pred ribare različite vrste nadmetanja; ko je ulovio više riba, ko je ulovio veću ribu? Sportski listovi, gradske uprave, proizvođači ribarske opreme u borbi za prestiž, stalnim ponudama, motivišu ribolovce da se nadmeću sa nejakom i bespomoćnom ribom koja nema mnogo šansi da preživi. Srećom, danas još uvijek ima mnogo rijeka koje nije zahvatila industrijska revolucija, vode nisu zagađene, pa smo ipak svjedoci smanjenja ribljeg fonda u njima (Pliva, Sanica, Sana, Ugar, …), a glavni „krivci“ ovog smanjenja su bili sami ribolovci koji su bespoštednim izlovom sitne, a posebno matične ribe, poremetili prirodan priraštaj ribljeg fonda.

Motiv sa plive iz sredine 60-tih

Motiv sa Plive iz sredine 60-tih

Ali nije sve tako crno. Kako čujem i čitam, među novom generacijom, danas se vodi sve veća briga za očuvanje ribljeg fonda. To je dobro. Sportski ribolov ne znači samo lov ribe. On se ne smije tako ni predstavljati. Ribolov nudi blizinu rijeke, šume, livade, sunca, drugim riječima cjelokupne prirode koja nam pruža i omogućuje vrijeme za bijeg u odmor i rekreaciju od svakodnevnih životnih problema. Ovakve uslove za odmor i uživanje danas malo koji drugi sport omogućava. Rijetko koji sport nudi mirnoću i odmor u hladovini kraj rijeke uz prijatan šum brzaka, a koji nas ponekad odvuku daleko od onoga zbog čega smo došli na vodu, hvatanja ribe. Danas, mnogi ribolovci više uživaju u činjenici da su na zraku, na rijeci i usput u ribolovu.

Draži mušičarenja

Ko kakvu ribu lovi i na kakvim rijekama je isključiv izbor pojedinca. Neko voli mušičarenje, neko varaličarski ribolov, neko voli ribolov na plovak ili grund, pa bez obzira na izbor ribe i načina ribolova, pojedinac postaje doživotno vezan za ovaj sport bez obzira da li hoda, stoji ili sjedi kraj vode. Teško je hodati obalom pored rijeke, a da se čovjek ne opusti i potpuno preda čarima koji ga okružuju i koji ga pozivaju, prosto mame, da im se ponovo vrati. Međutim bez obzira na ljepotu koju pruža riječna kotlina odgovor na pitanje o povratku rijeci leži u svakom pojedincu koji se nađe kraj nje, bez obzira da li se kupa, vozi kajak ili čamac, ili pak lovi ribu. Sva riječna prostranstva koja nas okružuju, široke riječne doline, strmi i uski klanci postaju naši, možda nas ponekad uplaše, ali nas gone i ljepotom pozivaju da ih poštujemo, očuvamo, volimo i da im se uvijek vraćamo. Ribolov je samo povod i izgovor da se vratimo rijeci. Teško je objasniti osjećaje koji se jave kod mušičara kad se u prvi suton izmigolje milioni mušica i svojim razigranim ljubavnim plesom prekriju vodu te izmame ribu na površinu. Još je teže opisati drhtave momente kad se ugleda pastrmka ili lipen (lipljen) kad krenu sa dna prema mušici koju je ribolovac napravio svojom rukom i pun neizvjesnosti, čeka hoće li je riba uzeti ili će se vratiti na mjesto odakle se pomolila; iza sedre, drezge ili potonulog panja. Neko će se pitati kakve ljepote i uzbudljivosti ima u posmatranju šarene pastrmke dok skriven iza niskog vrbovog žbunja gleda i prati njene graciozne, smirene pokrete s kojima se odvaja sa dna i kreće prema živom insektu koji mirno plovi nošen vodenom strujom? Ovo može odgovoriti i opisati samo onaj ko je istinski zaljubljen i odan ovom sportu. Pravi sportski ribolovac. Istraživač – amater. Čovjek koji voli rijeku, prirodu i sve ono što je u njoj i oko nje. Njemu to nije nepoznato, a nije ni teško.

Pored ovakvih izazova postoji onaj, za mene najvažniji, a to je pravljenje mamaca koji će imitirati prirodne izvore hrane, koju riba uzima. Pošto su ribe čisti oportunisti, one će jesti sve što je raspoloživo. Ribe uglavnom uzimaju hranu koja se nađe u njihovoj neposrednoj blizini, pa je tako njihov jelovnik šarolik i ne može se kazati da se njihov jelovnik oslanja isključivo na mušice, ili peševe ili bilo kojeg živog stvora koji se nalazi u vidokrugu pastrmke i lipena i eventualno mladice. Moglo bi se reći da je njihov dnevni izbor hrane kombinacija nabrojenih stvorenja koja žive u rijeci i oko nje.

Ribar rijetko primjeti kad riba uzima hranu ispod vodenog ogledala, na dnu ili u sredini rijeke, ali zato ima izvanrednu priliku da pogleda šta je ribama na „tanjiru“ kad uzimaju mušicu koja poskakuje ili mirno plovi vodenom stujom prema ustima gladne pastrmke ili opreznog lipena. Prirodno, bez nekog velikog razmišljanja svaki ribolovac će nastojati da pogleda kako izgleda insekt za kojim riba izlazi sa dna na površinu rijeke da ga proguta. Kad u svojim rukama ugleda to nježno i sićušno stvorenje zažali što ga ne može nataknuti na udicu (neko može) zbog njegove krhke veličine, onda pomisli da je najbolje namotati na udicu malo svile i perja i pokušati imitirati to sićušno stvorenje za koje kažu da je starije od dinosaurusa.
I tako počinje izazov i draž istraživanja i nadmudrivanja sa prirodom. Vremenom će saznati da postoje mnoge tajne kao; različiti oblici insekata raznolikih veličina i svakojakih boja što ga nesvjesno uvlači u pronicanje tajni njihovog života te njihove pojave na rijeci. Nesvjesno, vlastitim zapažanjima, on počinje da saznaje mnogo više tajni o životu rijeke, riba i hrane koju im rijeka nudi. Kad se na rijeci ne vide tragovi izbacivanja, znatiželjni ribar će pogledati šta je ispod površine rijeke, ispod kamena, na lišću okolnog drveća ili vlatima trave, što raste na obalama rijeke. Otvaranjem ribljeg želudca saznat će mnogo o načinu njihove ishrane, vrsti hrane koja se nalazi u njemu i vremenu kad je riba uzimala nađenu hranu. Ovo saznanje će ponovo pobuditi njegov interes u imitiranju podvodne hrane, nimfi, gamarusa, larvi, crvolikih, sićušnih larvi komaraca, vodenih račića. Na kraju će shvatiti da se ne može upamtiti svaki detalj; boja mušice ili larve, njihova veličina, kakvo je i koje je bilo vrijeme njihove pojave, rijeka na kojoj se prikupljali ovi podaci, pa će početi zapisivati ove detalje pretvarajući ih u prikladan ribarski dnevnik. Iznad svega ova i nova saznanja; vođenje dnevnika, izmjena iskustava sa drugim ribolovcem, česti odlasci na rijeku će mu pomoći da bolje razumije način ishrane, koju riba svakodnevno uzima, riblje običaje i usput, navike insekata, što će upotpuniti neraskidivu vezu između ribara, ribe i hrane koju ona uzima. Kad se sve ovo postavi zajedno to se može nazvati sportski ribolov ili mušičarenje. Vrlo kompleksno, ali interesantno. I izazovno.

Vremenom i iskustvom, ribar će shvatiti prirodne pojave i vezu između mušica koje se javljaju u proljeće i onih koje izlaze u jesen, zatim će shvatiti da postoje i one koje su istog oblika, ali različite po veličini. Postoje i one koje se razlikuju po obliku i vremenu njihove pojave na rijekama. Tako započinje interes o njihovim nazivima, imenima i ostalim činjenicama koje ih spajaju ili razdvajaju. Svako novo saznanje izaziva novi interes i to postaje motorna snaga koja drži ribara – mušičara na vodi i da se iznova vraća rijeci i sportu koji voli. Započinje interes za knjige, članke, Internet, izmjenu iskustava i vremenom sve veći interes u kreiranju perfektne imitacije.

Međutim, ovakva nastojanja odvlače ribara od fundamentalnih postavki mušičarskog sporta i tradicionalnih mušica koje su postojale i bile vrlo uspješne u vrijeme njihovih kreacija. Od pamtivjeka. Smanjenje popularnosti klasičnog načina lova na suhu i mokru mušicu je vjerovatno rezultat naših zahtjeva za dokazivanjem, što se očituje u većem i boljem ulovu, pravljenjem i kreiranju novih i komplikovanih mušica. Danjašnji ribolovac, maštovitom izradom koju mu je omogućila savremena tehnologija novih materijala, kiti i kinđuri mušicu raznim farbanim svilama, perima, krznima, skoro imitirajući insekta kakvog ga je priroda stvorila. Nema više poštivanja jednostavnosti kojom su naši predhodnici stvarali njihove mušice i lovili na njih. Put i vrijeme napretka je teško zaustaviti, i ne treba, ali ne treba zaboraviti ni ono što je nekad postojalo. Treba znati cijeniti i očuvati našu starinu i ono što su nam naši prethodnici ostavili u amanet. Nije dovoljno zapostavljati i nasmijati se izgledu nečega što su naši prethodnici napravili i uradili, jer izgleda daleko lošije od današnje izvedbe. Treba samo zamisliti nivo i stepen razvoja tehnologije u njihovo vrijeme.

Podjela mušica

Riba se najčešće hrani vodenim insektima – mušicama bez obzira u kojem se životnom stadiju nalaze.
Da li su to:

1. Larve ili nimfe,

2. „Emergeri“,

3. Živi, odrasli insekti – dun

4. Uginuli, odrasli insekti – spent.

Za tradicionalni ribolov je nekad bio najinteresantniji onaj pod brojem 2. – Lov na insekta koji se pomalja ispod same površine vode – emerger, a kasnije, onaj pod brojem 3.- Mušičarenje na odraslog insekta-suhu mušicu koja je izišla na površinu vode i plovi njome čekajući da joj se krila osuše, da može da poleti u zrak radi parenja.

Varijanta Sovjaka

Varijanta Sovjaka

jarebica mala

jarebica

Kokoska web

Kokoška

Sivomaslinasta krejica-mokra

Sivomaslinasta krejica – mokra

Horozuss -mokra vaijanta

Horozuša – mokra vaijanta

 

Cuk web

Ćuk

Jarebica web

Jarebica mokra mušica

Zašto je najraniji ribolov bio onaj pod brojem dva? Jednostavno zato što je ribolov sa mokrom mušicom, pošto nije bilo masti za podmazivanje, bio prvi oblik ribolova na našim rijekama. Ako se pogledaju mušice koje sam napravio po sjećanju na one koje sam viđao kod Abdulaha i nekih drugih ribara iz tog vremena te mušice jednostavno nisu mogle biti plovne zbog nedostatka nogica. One su bile i ostale jedine istinske imitacije tradicionalnog načina pravljenja mušica i sportskog ribolova koji tada nije poznavao vaser kuglu, uteg, tešku toneću šnjuru, otežane larve ili podvodne mušice sa „lajnerom“. Mislim da je tendencija današnjih ribolovaca da sve više love podvodnom, otežanom mušicom, sa teškom tonućom šnjurom, otežanim podvezom (liderom), a ne mokrom ili plivajućom tj. suhom mušicom.

Thomas McGuane, čuveni i poznati internacionalni ljubitelj ribolova, pisac i novelist, je u članku „Live Water“(Meadow Run Press,1996) napisao slijedeće:

„U idelnom svijetu ribolov sa otežanom larvom i tonućom šnjurom se ne može smatrati mušičarskim ribolovom. Lee Wulff je kazao da je riba zaslužila da živi pod svetištem i zaštitom dubine vode. To je ona granica koju ne treba prelaziti. Treba ostati vjeran ribarenju na površini vode tražeći najpovoljnije načine da suhom ili mokrom mušicom ulovimo veliku ribu.“

Nasa varijanta Profesora

Naša varijanta Profesora

Cakanov turky biot

Cakanov turky biot

cakanov svjetlac

cakanov svjetlac

John Gierach, savremeni pisac o mušičarskom ribolovu i autor mnogih knjiga o ribolovu, napisao je u “ Good Flies“ (Lyons Press,2002):

Ja još uvijek „grabuljam“ po dnu sa otežanom larvom i otežanim podvezom, ponekad sa mnogo većim otežanjem samo da postignem željeni cilj i potrebnu dubinu za ulov ribe, ali u zadnjih par godina toga je sve manje i manje. Ako je išta loše sa ovim načinom ribolova to je da se može uhvatiti velika količina kapitalnih riba….“. Od kojih se očekuje potomstvo. Ovo je moj komentar. Mnogo istine je rečeno i napisano u ovih nekoliko rečenica.

Na kraju, treba priznati da uživanja, doživljaji i iskustva iz ribolova, u prirodi kraj rijeke, je od iste važnosti kao i sam ribolov. Možda je ovo samo način da se vratimo našim korjenima.Mersad_Rajic

U narednom javljanju slijedi vraćanje mušicama naših prethodnika.

Mersad Rajić, Kanada, Juli 2009.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*