Tradicija se nastavlja

Tradicija se nastavlja

bambus Rajic web2

Tradicija se nastavlja

Tradicija:

“Nestrpljivo sam čekao na oca da dođe na ručak, i poslijepodnevni odmor, da mu se pohvalim. Svi moji drugari su pitali za mušice i tek tad su mi počeli vjerovati za moje priče koje sam im pričao sa ribarenja na Plivi.

Pokazivao sam im mušice koje je otac ostavio na svom radnom stolu (sto na kojem je rezao bambus praveći ribarse štapove), a oni su svi gledali sa čuđenjem. Pefta (Dževad Husedžinović) je jedini imao malo iskustva, jer je njegov otac Veka (Vesid Husedžinović) takođe bio dobar mušičar i često su naši očevi išli zajedno u ribolov. U vrijeme prepričavanja događaja sa Plive i galami koju smo podigli, ugled’o sam oca koji se pomolio u avliji i ja sam mu potrč’o u suret praćen mojim drugarima. Kad je otac vidio ribe počeo je da me ruži i naredio da odmah odnesemo ribe nazad i pustimo ih u Vrbas. To smo i uradili, jer nas je pratio sve dok nismo pustili i posljednjeg lipena u “Tihak“ na Studencu. Od tada mu nikad više nisam pokazivao uhvaćene ribe“.

Ovo je sjećanje na jesen 1959 godine kad sam sa svojom rajom iz komšiluka, koja je bila kao i ja, 1946-47 godište, iznad gradskog mosta, u skromnoj struji (Vrbas je bio niskog vodostaja), samostalno, bez ičijeg nadgledanja i savjetovanja, kao neki “stari iskusni“ mušičar, ulovio svoje prve lipenove i moj “slavni“ završetak tog lijepog sjećanja.

U zagradi koju sam podebljao, naveden je podatak koji nesvjesno govori o jednom istorijskom podatku (tada to nisam znao) koji će mnogo godina kasnije postati vrlo bitan podatak za historiju ribolova u Bosni i Hercegovini i podatak koji osvjetljava mnoge nenapisane činjenice o mušičarenju u našoj republici i državi.

Porodica Rajić je bila i ostala poznata u Banja Luci po tradiciji lova salmonidnih vrsta riba kao što su pastrmka, lipen i mladica te pravljenja mušica, peševa i drugih mamaca za lov istih. Treba napomenuti i drugi važan podatak, da moja porodica nije bila jedina u Banja Luci koja se bavila ribolovom i izradom mušica. Ali uz moju porodicu je vezana jedna vrlo bitna tradicija koju je započeo naš otac Sulejman Rajić i koja se evo nastavlja mnogo godina kasnije.
To je tradicija izrade mušičarskih štapova od bambusa.

bambus Rajic web5

Naš je otac je, pored pravljenja mušica i kafe, bio prvi i jedini čovjek koji je samouk započeo sa pravljenjem ribarskih štapova, onih pravih „šplisovanih“ štapova urađenih od rezanog bambusa. Evo njegove priče u kojoj mi je ispričao kako je sve počelo, a koje se vrlo dobro sjećam iz ranog djetinjstva.

Kako je započelo?

On je imao jedan krasan mušičar (mušičarski štap) kojeg je on zvao “Jarac“ jer je imao ucrtanu glavu jarca u donjem dijelu, u blizini ručke, a bio je kupljen u Austriji kad je naš otac išao da naruči ili kupi kafu za kafanu. Njegova se kafana nalazila u strogom centru grada. Na tom mjestu se danas nalazi zgrada banjalučke pošte. Kafana je bila stjecište velikog dijela banjalučkih ribolovaca. pa je otac imao čak i jedan veliki okrugli stol gdje su se održavale i sjednice Upravnog odbora Ribarskog udruženja Banja Luke. Postoji nekoliko verzija o nazivu štapa. Po jednoj od njih štap je proizveden u Japanu, a po drugoj, koju sam čuo u Banja Luci od najstarijg živog svjedoka tih vremena gosp. Halila Ibrišagića (preko 80g.), štap je proizvod češkog inovatora sa prezimenom Jarac. Kasnije je prema njegovom kazivanju Njemačka firma DAM otkupila licencu i zaposlila ovog gospodina i započela sa širom proizvodnjom mahaćih štapova. Kasnije je i taj podatak opovrgnut, pa nisam 100% siguran šta je istina o štapu i ucrtanom simbolu na njemu. Ako neko zna bilo bi dobro da pojasni, jer je i to jedna od istorijskih činjenica o postojanju bambusovih štapova.

Štap ga je dugo služio sve dok nije neki od njegovih jarana stao na “špic” i slomio ga. Koliko se sjećam to se dogodilo na rijeci Plivi kod Tičića potoka, jer mi je otac pokazao mjesto gdje je štap slomljen. Otac je bio veoma ljut i neraspoložen, jer je jako volio taj štap koji je bio ,u to vrijeme veoma skup. Nedavno sam saznao podatak gosp. Alije Kahrimanovića da se moralo dugo čekati na red da se dođe samo do narudžbe za štap.

Došavši kući, ljut i bijesan, bacio ga je u bašču među paradajz, mahune i druge sadnice koje su rasle iza naše kuće. On i moj stariji brat Muhamed su svake godine sadili povrće u velikoj bašči iza kuće. Tamo je kasnije sazidana velika Čajevčeva zgrada u ulici Slavka Rodića. Kad je došla jesen i vrijeme da se beru mahune i pardajz, da se vade biljke iz zemlje, majka je našla štap koji je već nekoliko mjeseci ležao na zemlji, ostavljen milosti i nemilosti vremena, kiše, sunca i ponekad i grada. Prvo što je uradila je bilo da se očisti odbačeni špic i preda ga našem ocu koji je spavao u sobi. On je vidio da se štap potpuno “rascvjetao“, tj.rastavio se na tanke i uske komadiće: „rasšplisovao“ se kako je se to tada nazivalo. Samo donji kraj špica je bio sastavljen, u cijelu, jer ga je „hilzna“, metalna cijev, čuvala da se ne rastavi.

Početnički radovi

To ga je to pomalo zaintrigiralo i zaintersovalo, dalo mu ideju i on je poneo slomljeni i rastavljeni špic u šupu, pregledao i prostudirao kako je to bilo urađeno, a pošto je veoma volio ovaj štap, odlučio se da pokuša uraditi potpuno novi i istovjetni špic. Trebalo je mnogo vremena i informacija dok nije naručio bambuse iz Rijeke. Naručio je “stalak“ kod Hinka Šebora tadašnjeg stolara koji je imao radnju u blizini naše kuće. Stalak ili sto, kako ga je on nazivao je ustvari samo bio kostur od četvrtastih dasaka na kome će se postaviti motor, mjesto za okruglu testeru, neke pomične, konusne lajsne i mnoge druge pomoćne alate. Kad je kupio motor, povezao ga je sa okruglom testerom učvršćenoj na dugačkoj osovini sa ležištem za remen i jednim dugačkim remenom, te je započela mukotrpna rekonstrukcija špica. Nakon dugog i mukotrpnog rada, mjerenja, rezanja i patnje, grešaka, ispravki, uspio je napraviti špic štapa, istovjetan kao original i to; iz šest nezavisnih dijelova koje je povezao i polijepio „lajmom“ tj. koštanim ljepilom koje se kuhalo (što je veoma smrdilo) te je onda zaljepljeni špic uvezao sa tankom špagom i čvrsto svezao na ravnu dasku da se ne krivi.

Odmah da napomenem da je špic mahačkog štapa najkomplikovaniji i najteži dio za napraviti, jer je tanak i ne smije biti, ni previše vitak, ali ni prekrut. U oba slučaja se onda, srednji dio štapa, više pregiba nego njegov vrh, i najčešće lomi. Od mjeračkih instrumenata imao je samo jedan primitivni, plastični “mikrometar“ koji je mjerio samo milimetre, nekoliko trokutova i mnogo volje i strpljenja. Kad sam prošlog ljeta bio kod brata i vidio koliku je kolekciju pomoćnih alata nabavio njegov sin Samir, onda sa sigurnošću mogu reći da je naš otac bio “genijalac“, jer nije imao ni jedan jedini pomoćni alat osim ovih što sam naveo.

Vrste i namjena štapova

Trebalo bi napomenuti da je u to vrijeme bambusov štap je bio vrlo rijedak, skup i nepristupačan, jer se nije moglo tako lako ići u inostranstvo (mislim da je čak jedno vrijeme bilo i zabranjeno). Zato se i danas mogu naći stari štapovi od ljeskovine za različite primjene, iako je u većeni slučajeva najpoznatiji mušičarski ljeskov štap. Istina je sasvim drugačija, jer pored mušičara bilo je ljeskovaca sa kojim se lovila i druga vrsta ribe, pa čak sam vidio i primitivne pokušaje pravljenja koladi za ribolov što je na kraju rezultiralo sa pojavom čuvenog “banjalučkog koleta“. Kako je započeo sa pravljenjem ribarskih štapova koji su bili dosta cijenjeni i kvalitetni, ali na našu žalost danas, ja lično ima samo jedan od njih sačuvan u našoj porodičnoj ostavštini, a i ovaj štap je sa slomljenim špicom.(kakva ironija).
Vratimo se sjećanju.

Izrada zamjene za slomljeni špic

Naš otac je, nabavkom bambusa, započeo izradu prvog dijela štapa (špica) za koji mu je kao primjer poslužio slomljeni dio njegovog štapa “Jarca“. U početku, bi rezao dobivene, okrugle bambuse, koji su bili 6-8cm u opsegu, na polovine, vezao na daske i onda te plovice sušio na suncu sve dok se njihova zelena boja ne bi pretvorila u zlatnožutu nijansu. Tad bi skidao polovine i rezao ih na četvrtine, pa osmine i dalje na šesnestine u zavisnosti od zahtjeva štapa. Kad kažem zahtjeva, onda mislim na vrste štapova koji mogu biti dvodjelni ili trodjelni. Dvodjelni se dijeli na 1.- Štap za pastrmku, štuku, klena i druge ribe i 2.- Štap za lov na mladicu.
Običan štap za pastrmku (danas to zovu štap za varaličarenje) je bio štap pogodan za varalice kao što su bili “mepsovi“ leptiri, “buhe“ urađene od sedefa, male blinkere i na kraju za oguljene peševe. Ovaj štap je bio malo deblji od mušičarskog, ali prilično vitak i pogodan za lov na mamce koje sam napomenuo.
Mladičarski štap je zahtijevao veću tvrdoću i bio nešto kraći od štapa za pastrmku ili štuku, klena ili neku drugu ribu. Mora vam biti jasno da se tada isključivo lovilo sa tkzv. “banjalučkim koletom“, jer rola ili mašinica koje mi danas poznajemo nije bilo. Mahački štapovi su bili uglavnom rađeni iz tri dijela, ali je bilo i onih dvodijelnih, ali mnogo manje. Sjećam se postojanja i štapova 3.- vrlo rijetkih kombinovanih štapova kod kojih je donji dio bio zajednički za mahač i za pastrmku što je zahtijevalo veliko iskustvo i majstorstvo da se uradi. Takav je štap imao dva špica od kojih je jedan bio za mahanje, a drugi za varaličarenje.

bambus Rajic web4

Kad je porezao i ishoblao, pa ošlajfao isječene dijelove prema mjerama koje je imao na starom – slomljenom špicu lajmom-koštanim ljepilom je spojio i poljepio dijelove u homogenu cijelinu gornjeg dijela-špica. Zatim je tako slijepljenu špicu čvrsto zategnuo i postavio na ravnu dasku i ostvio da se suši. Poslije višednevnog sušenja, skinuo je urađenu špicu sa daske, ošmirglao je sa šmirglom za drvo, izglačao i na kraju, koncem povezao i ukrasio špic vrativši nazad iste originalne ringle i prelakirao špicu štapa sa bezbojnim lakom. Bio je vrlo ponosan i radostan što je uspio da uradi nešto što niko u Banja Luci, a možda i Bosni i šire, dotada nije uradio, a nisam siguran ni poslije toga. Kad je lakiranje bilo završeno i lak se osušio, špica štapa je bila namontirana na ostala dva dijela, a štap je poprimio potpuno isti izgled kakav je bio kad je kupljen i niko nije mogao da uoči razliku. Uspjeh je bio potpun.

Nastavak izrade štapova od bambusa

On se tada okrenuo pravljenju cijelog štapa. To je bio mukotrpan i težak početak, kao i svaki drugi. Kasnije, je posvetio mnogo svog slobodnog vremena izučavajući tajne pravljenja štapova. Tako je i započela izrada njegovih štapova koje je radio po narudžbi, za svoje prijatelje, a bio je veoma poznat i priznat po pravljenju novih, ali i po popravci napuklih, slomljenih, tkzv, „rašplisovanih“ štapova.
Rašplisovan štap je pojam kojim se tada označavao dio štapa u kojem je iz nekih razloga popustilo ljepilo i štap je gubio svoj elasticitet i gipkost, a prijetilo je i pucanje štapa na tom mjestu. Samouk i bez ičije pomoći, bez prilike da nekog upita za savjet, jer niko nije pravio štapove od rezanog bambusa, on se prilično namučio dok nije savladao sve tajne popravke, izrade konusnog rezanja, matematički tačne preciznosti u svođenju debljine štapa, od najdebljeg dijela, ručke, do njegovog završnog dijela na špicu. Zatim je na red dolazilo bušenje i navlačenje plutane drške, njezino ljepljenje i obrada, montiranje sistema za kolo, i na kraju postavljanje hilzni i sprovodnica za šnjuru, te lakiranje. To su bili lakši poslovi u kojima sam mu i ja kasnije mogao i ponekad pomagao. Također i moj brat Muhamed. Međutim ni ja ni moj brat nismo naučili “zanat“ tj nismo savladali njegovo majstorstvo. Razlozi su različiti što nije potrebno navoditi u ovom sjećanju.

Tačno je poznato da je on pravio krasne, dvo-dijelne štapove za lov na pastrmku, te deblje štapove, tkzv mladičare koje su ribolovci upotrebljavali za lov na mladicu. Ovi štapovi su bili kraći, deblji, teži i krući, zbog zabacivanja kedera (tada je bilo dozvoljeno loviti za manju ribu) sa banjalučkim koletom.

Mislim da je potrebno napomenuti da su tada lovljene mladice i preko 20kg (Dževad-Žico Šeranić) i da je zbog tako velikih i krupnih riba bilo potrebno imati krući štap. Poseban, i moglo bi se reći, glavni specijalitet, mu je bio trodjelni štap za mušičarenje, tkzv. „mahač“ i njih je pravio samo po narudžbi. Kasnije sam mu se i ja pridružio i pomago, ali samo onda kad je trebalo šmirglati osušeni lajm, ili motati ukrasne konce sa sprovodnicama ili prilikom lakiranje štapova. Sve ono glavno, što je rađeno prije toga, on je to samouko radio i nije nama dozvoljavao da se petljamo oko tog posla. Nisam čuo ni do tada, a ni poslije, da je itko radio štapove, ne samo u Banja Luci, nego i šire, u Bosni. Žao mi je što nismo uspjeli sačuvati štapove koje nam je otac napravio: i mahače i pastrmske štapove koji su našim nemarom zagubljeni. Da li su nestali u vrijeme banjalučkog zemljotresa, jer sam tek mnogo godina kasnije, kad smo preselili u novi stan u Boriku, a brat se oženio, konstatovali da nijedan od nas nema štap od oca. Ja sam ipak uspio nabaviti od jednog prijatelja njegov mahač kojeg je otac radio. I on je sačuvan slučajem zato što mu je špic polomljen. Ali bolje je i to nego ništa.

Tako su rađeni štapovi prije nego je započela izrada ovih modernih „mahača“ rađenih od fiber-glasa ili kevlara ili nekih novijih materijala koji su došli sa razvojem tehnologije. Međutim i danas, ovi stari štapovi (vintage) su na većoj cijeni i vrlo su traženi širom svijeta.

bambus Rajic web1

bambus Rajic web6

 

bambus Rajic web3

 

Tradicija se nastavlja…NAPOKON

Davnih 50-tih i negdje do sredine 70-tih naš otac Sulejman Rajić je samouko počeo izrađivati mahačke štapove od Bambusa a niko od nas nije naslijedio njegovo znanje. Sa njegovom smrću nestalo i jedne od tradicija porodice Rajić koja se nastavila sa mušičarenjem i izradom mušica, inovacijama u izradi mamaca za ribolov. Nakon više od 40 godina moj stariji brat Muhamed i njegov sin Samir su se odlučili na oživljavanje Tradicije izrade mušičarskih mahača porodice Rajić.
Evo jedan od njih, treći po redu, je stigao u moje ruke i želim da vas sve obavijestim o uspjehu moga brata Muhameda i njegovog sina Samira koji su opet sami, samo uz pomoć literature, započeli sa izradom mahača od bambusa…Tradicije neće nestati… (Post na FB)

 

NEKA IM JE SRETNO I BERIĆETNO…

Mersad Rajić

2 Comments on “Tradicija se nastavlja

  1. Izgledaju ekstra, treba mi plan izrade da i ja pokušam da napravim! Baš sam zainteresovan.

  2. G.Mersade Rajicu svako postovanje za vaseg oca, pa danas vasega brata i sinovca, te svakako vas koji ste publikovali tu porodicnu „tajnu“. Sve to je dokaz znanja i tradicija na nasim vodama KOJE NE SMIJU DA SE ZABORAVE. Hvala vama i vasoj porodici sto vam je stalo i sto toliko cinite za nas sport i nastavak Krajiskih-Banjaluckih znanja, o musicarenju i ljubavi prema nasim rijekama i uopce vodama.

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*