Skrovito mesto za kraj sezone

Skrovito mesto za kraj sezone

Tu žive najlepše pastrmke koje sam video u životu… 1000% divlje i netaknute… neoskrnavljene otrovima skakavaca, enzimima štetočina i proteinima bezkičmenjaka…
Šetam, tražim nepostojeće ljudske tragove. Nema ih! Ne mogu da verujem. Da ima, sa ovoliko malo vode ni komad ne bi ostao.

Štap ti ni ne treba… Motka bi završila posao… Hmmm… Sve me vuče da idem dalje… U svakom iole ,,većem“, viru po par komada… Neke neverovatnih dimenzija za ovakvu vodu. Viri im leđna peraja iz 10cm vode. Saplićem se k’o budala, mrtav umoran, o korenje i kamenje. Pazim da ne polomim štap koji nisam ni rasklopio i razmišljam „j..eš stap, šta ako nogu polomim“. Ima me nađu za 2-3 veka sa bukvom koja mi izrasla kroz bulju i da se čude koji sam moj tu tražio. A tražio sam baš njih… i našao… jedva… prolazi mi kroz glavu, kolike bi pastrmke bile u rekama sa vodom kada su ovde ovolike i kada bismo bar malo poveli računa… Ne čuva se voda puštanjem mutanata bez peraja i mozga, već čuvanjem postojećih autohtonih… Ove su se sačuvale same…

Mrak ovde rano pada i moram nazad… Veći deo dana sam potrošio za povratak i mnogo kilometara.  Do auta mi treba još toliko…
Nevoljno ih napuštam… Neka ih… Lepe su i neprobodene… Nevine i posle mene takve ostadoše…

P. S. Ovo je bilo pre godinu dana… Poslednjeg dana sezone… Ove ih nisam ni jednom posetio… Bojao sam se da me neko ne vidi… Dugo sam i razmišljao da li da im objavim slike kućice… njihove ipak neću… to je bilo samo za moje lepe okice… Znam, sebičan sam.

Uživajte drugari… Brzo će 1. mart.

Saša Marinković

Loading

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*