Ribolov u zelenom tunelu

Ribolov u zelenom tunelu

Reka Moravica

Nekako sam uspeo da zabacim zlatnoglavu nimfu u brzak ispod samog granja koje se nadvijalo na svega pedesetak centimetara iznad vode. Matica je ponela otežanu mušicu koja je brzo tonula ka dnu sve dok se predvez nije potpuno ispravio i zaustavio je. U trenutku kada je krenula da se uzdiže ka površini, osetio sam kratak udarac na štapu i kontrirao. „Evo je!”, doviknuo sam Čedi i Bojanu koji su stajali iza mene i posmatrali. Podigao sam štap visoko, pokušavajući da je zadržim dalje od dubine i korenja iz kog je verovatno napala plen. Ali, to nije bila obična pastrmka. Ovo je bila snažna divlja riba iz donjeg toka reke Moravice, pripremljena da izdrži najveće bujice i stalne promene vodostaja koje diktira brana u Bovanu.

Sa Bojanom sam se sreo slučajno, na Tamišu, varaličareći štuku. U pauzi smo se prebacili na priču o mušičarenju: „Prošle nedelje sam bio u Aleksincu, na Moravici, i upecao sam tridesetak pastrmki. Jedna je imala čak kilo i po.” Ostao sam zbunjen. Zimus sam slušao priče kako su ribokradice strujom potpuno očistile ovaj revir i bilo mi je užasno krivo zbog toga. „Ma, nije tačno”, nastavlja Bojan svoju priču, „ima zaista puno ribe. Uostalom, ja idem poslom u Niš u ponedeljak, pa hajde sa mnom da se sam uveriš!”. Rečeno učinjeno.

U ponedeljak smo se Čeda, fotograf, stalni član svih ovakvih akcija, i ja sa Bojanom vozili ka Nišu. Uz put nam je Boki ispričao kratku priču o Moravici. Revir počinje ispod bovanske brane i dug je nekoliko kilometara. Sve je vidno obeleženo tablama. Peca se isključivo na veštačku mušicu, a riba se vraća u vodu.

„Samo je problem što je sve zaraslo i što je jako teško za pecanje”. Ove reči „jako teško” dobiće svoje pravo značenje tek kad sa štapom siđete na vodu. Bojan je ostavio Čedu i mene na početku revira, a on otišao da obavi posao u Nišu. Pridružiće nam se u povratku i doneće nam po čuvenu nišlijsku pljeskavicu. Osmotrili smo teren. Reka ovde teče kroz prilično usku klisuru potpuno obraslu vrbama, leskom i kupinama. Put ide pored same reke pa je na izgled sve pristupačno. Međutim, same obale su skoro neprohodne. Reka vijuga kroz tunel od drveća i tek na nekim mestima moguće je ući u vodu. Pored toga obale su strme, tri do četiri metra, pa ni izlazak nije baš jednostavan. Može biti vrlo opasno ako naglo krene da dolazi voda. Na nekim delovima je nemoguće izaći iz korita reke. Voda je bila prilično jaka i pomalo zamućena. Na dubljim mestima se nije moglo videti više od pola metra u dubinu. Obukao sam kombinezon i uzeo štap. Montirao sam nimfu „zečje uvo”, dobro otežanu i sa mesinganom glavom. Prišao sam vodi i već pri prvom pokušaju zakačio granu iza sebe. „E, moj brale, lako ti je na Tamišu da mašeš! ‘Ajde, zamahni ovde u „zelenom tunelu”, šalio se Čeda videvši moje muke. Stvarno je bilo nezgodno za zabacivanje. Stajao sam na plićaku i pokušavao da ubacim nimfu pod drugu obalu gde je bila dubina i brzak. Iza mene šuma, iznad vode, preko cele širine reke takođe šuma, baš teška situacija. Nekako sam pogodio u prostor između dve grane i nimfa je pala pod samu suprotnu obalu. Čim je počela da tone osetio sam zatezanje strune, malo povukao štapom i osetio ribu. Malecka pastrmka je startovala na nimfu iz prve. Pažljivo sam je otkačio ne vadeći je iz vode. Međutim, ovo umesto da me oraspoloži samo me je dodatno iznerviralo. Zbog velike vrućine riba se povukla u tzv. brze virove i dublje brzake gde ima više kiseonika, a oni su, po pravilu, bili usečeni u stene sa kojih se granje spuštalo skoro do same vode.

Pokušao sam taktiku puštanja nimfe nizvodno, ali kako sam i pretpostavljao, voda je bila suviše jaka i nimfa nije mogla da se spusti na potrebnu dubinu. Počeo sam da se tresem i preznojavam. Očigledno da mi je pao šećer od nervoze. Nisam imao rešenje. Najgora mi je bila mutna voda i što nisam mogao da vidim ni jednu ribu u vodi. A o mukama pri zabacivanju da i ne govorimo!

Izašao sam iz vode i seo u hlad pored puta da se smirim i malo razmislim. Čeda je otišao da slika leptire na livadi, a ja sam rešio da sačekam Bojana i onu čuvenu pljeskavicu. Bilo je podne i jedan od najtoplijih dana u godini. Morao sam da vežem maramu oko glave da mi znoj ne bi curio u oči. „Ljudi, u Nišu danas 37°C”, prvo je bilo što je rekao Bojan izlazeći iz kola, „Ima li šta?” Pre odgovora oteo sam mu iz ruku onu pljesku, pa je odgovor morao malo da sačeka. „Ovako”, predložio sam kad sam se malo okrepio i smirio, „Ti ideš prvi, a mi idemo iza tebe i gledamo kako pecaš.” Bojan se nasmejao i krenuo ka reci. Navezao je krem pupu dobro otežanu i izvukao predvez na dužinu štapa. Kretao se polako uzvodno, ne zadržavajući se na mestima sa sporim tokom vode.

Birao je baš one „brze virove”. Koristio je prednost zamućene vode, prilazio samom ulasku u vir i zabacivao uzvodno nimfu taman na dužinu predveza. Puštao ju je da je voda ponese a onda vibrirajući štapom povlačio ka površini. Već u prvom viru podigao je iz dubine dve lepe pastrmke koje su u poslednjem trenutku odustale od napada. „'Ajde, probaj ti”, rekao mi je, „možda hoće tu sa zlatnom glavom”. Zamenili smo mesta. Sad mi je bilo sve lakše kad sam video kako to Bojan radi. Sve je išlo kao po loju, imitacija je pala tačno gde treba i putovala pravo u riblja usta. Pastrmka je bila izuzetno borbena i snažna. Trebalo mi je čak pet pokušaja da je privučem i pažljivo uhvatim za fotografisanje. Bojan i Čeda su uživali zajedno sa mnom dok je trajala borba i smejali se kad bi mi već savladana riba zbrisala ponovo u dubinu. A ja sam bio presrećan. Sve ono nerviranje palo je u zaborav pred ovako divljom lepoticom. Srce mi je tuklo, a knedla stajala u grlu. Poljubio sam je, pustio i poželeo još nekom da se ovako obraduje. „Bojane, hvala ti za ovo!”, bilo je prvo što sam rekao a on se samo nasmejao.

Voda je počela da raste i da se još više muti. Bojan je uspeo da na isti način ulovi nekoliko manjih riba, ali sve su bile van domašaja Čedinog fotoaparata. Uskoro smo morali da završimo ribolov i krenemo kući. U Aleksincu smo svratili na pivo i sedeći u hladovini sređivali utiske. Ako izuzmemo đubre koje se baca sa puta u reku i buku koju prave kamioni dok pecate, može se reći da Moravica ima neku posebnu draž. Potpuno divlja i neiskrčena obala predstavlja zaista pravi izazov za svakog mušičara. Svaki ulazak u „zeleni tunel”, kako reče Čeda je mala avantura koja zahteva i solidnu fizičku kondiciju. U reci ima ribe, ali je do nje teško doći. Sve je protiv vas i vi ste sami protiv svega. Ovde se priroda uortačila sa ribom i rešila da je odbrani od ljudi. Ali, jedno je sigurno – da bi uspeli da ulovite ribu morate prvo da pobedite sebe i povinujete se zakonima koje je reka odredila. U protivnom preostaje vam samo jedno: da odete na čuvenu „nišlijsku pljesku” i pivo.

Autor teksta: Srđan Savulov 
Objavljeno u ribolovačkom magazinu “Reviri Srbije”, broj 18, septembar 2010.

Sa: https://www.sportskiribolov.co.rs/ribolov-u-zelenom-tunelu

Priredio za Portal Mušičar Ivan Korhner

Loading

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*