Put nade i opstanka

lososi

Put nade i opstanka

Septembar mjesec. Vrijeme promijena u prirodi i oko nas. Dan se vidno pokratio, ali je vedar, zreo i zanimljivo oživljava ljude i događaje. Čuju se drugačiji glasovi, glasniji i bezbrižniji, žubore kao da su izmilili iz tamne tišine jutra što se budi, sunce dobija dražu, zreliju boju, sija kao grumen zlata,

suši i satire jutarnju rosu, sve teče i prolazi nekako mirnije, pa i vrijeme što nestaje odmotovajući se ko klupko vune kad ispadne iz ruku naših majki što nam pletu priglavke i rukavice za zimu što se neumitno i tiho najavljuje.

O epskom putovanju salmona

U Kanadi, ovdje kod mene, k’o i tamo u dalekoj Bosni, to je vrijeme koje ja i svaki kanadski ribolovac očekuje sa nestrpljenjem, jer se ovog mjeseca, ovisno o vremenskim prilikama i vodostaju rijeka, iz Velikih Jezera – Superior, Michigan, Huron, Erie i Ontario, zapute ogromne količine Salmona (Lososa) na svoj konačni put mrijesta i produžavanja vrste, put na kojem ga očekuju mnoge i čudne prepreke, riječne, životinjske i konačno ljudske. Uz njih tada, koristeći priridni izvor hrane, njihovu ikru, ulaze i mnogobrojna jata Rainbow (Kalifornijske – dužične pastrmke) i Brown trout (Potočne pastrmke).

lifecycle680x512

Životni ciklus salmona (lososa)

Putovanje, dragocijeno i sa puno svrhe i cilja, puno životne borbe i umiranja… i učenja. Nekoliko godina posmatram i saučestvujem u njihovim teškim probojima kroz plićake kanadskih riječica i potoka, putovanje koje nije nimalo lahko ni jednostavno…, ali oni ne odustaju. Hrabro, gonjeni prirodnim nagonom, prevaljuju brojne prepreke, zamke i kilometre da bi se dočepali šumovitih predjela izvora ovih rijeka i mjesta gdje su nekad davno započeli svoj život i tako otpočeli novi ciklus produžetka vrste. Rijeke i potoci ključaju i vriju od života i energije, u miru i tišini kanadskih šuma, čuju se i odjekuju bučni napori ogromne snage koja svojom bukom svraća pozor rijetkog prolaznika koji zdravo trči pored zapjenjele rijeke. Ko god prođe pored vode svrati da pogledom divljenja isprati ovu riblju svetkovinu što se neumitno ponavlja iz godine u godinu.

2693572_345c6ebd
Ove godine vrijeme im nije bilo naklonjeno, jer je teška suša koja traje još od jula mjeseca, umanjila vodostaj rijeka na takav nivo da je ribama bio apsolutno onemogućen prolazak ka njihovom cilju. Samo one najhrabrije su ipak odlučile da se uhvate u koštac sa nedaćama plitkih voda i skoro po presušenim koritima, od rupe do rupe, od dubijana do dubijana, i započinjale očajne pokrete ka njihovom konačnom cilju. U rupama i dubijanima koje je ovogodišnja suša svela na svega nekoliko desetina cantimetara dubine, ponegdje možda do metar ili jače, tu u zaštiti tame vira, ispod stoljetnih jelki i borova, kanadskih topola, oborenih i mrtvih stabala, misleći da su ovdje sigurne i bezbjedne, odmaraju se i leže umorne ribe, ogromnih tijela, snažni vretenasti oblici čelično sive boje, mužjaci i ženke, manje i veće, prikupljajući novu snagu da ispod prostranog neba Kanade i ogromnog prostranstva njenih šuma, usprkos nedaćama plitkih voda, nošene ogromnom voljom vlastitog instikta, prodiru dalje, uzvodno, uzvodno,…što dalje i dalje.
Mnoge će ribe pritom stradati, ne dočekavši ono zbog čega su se mjesecima jatile na ušćima rijeka u jezera. Ne mogu im pomoći, a volio bih da mogu, primam sa žalošću ono što vidim, ono što jeste, ono što gledam i svjedočim, suosjećam sa njihovom željom da idu dalje. Ova suša je prokletstvo, voda im ne da da tutnje dalje, usporava ih i umara. Udari plitke vode zaustavljaju njihove napore, poneke zastaju na mjestima gdje vode skoro da i nema, a samo mali tračak nade ukazuje se iznad plićaka, u viru. Ovo im daje novu snagu da se ustreme ka viru kojem hitaju, dubljoj vodi, predahu i odmoru. Sretan sam ipak što mogu da ih gledam i slušam njihove žestoke proboje kroz vodu šireći varnice od sunčanih kaplji što neprekidno pršte oko mene. Ne nadaju se ničem neprijatnom, osjećaju da nešto nije u redu, da im je cilj negdje dalje, gore, u tami šuma i zaštiti njihove tišine, ali puta nema, vode nema. Ima nečeg tužnog u tim njihovim upornim pokušajima da savladaju vodu koja otkriva veličinu njihovih tijela i divlje snage.

salmon-jumping

Proveo sam mnoge sate u vodi uklanjajući kamenje (nikad nisam ni pomislio da ću pomagati ribama) stvarajući uske prolaze dovoljne za bezbjedan prohod ovih upornih ljepotica i time im olakšavao i umanjivao muke koje im je stvarao nizak vodostaj rijeka. Ne nalazim opravdanje za ovo što radim, većina ljudi, ribara koje srećem začuđeno me posmatraju, neki pohvale, većina vjerovatno smatra da sam šenuo. Meni je lakše salmona radi, mislim na ribe, one ćute i nijemo se zahvaljuju svojim odlaskom u mistične daljine rodnog plićaka, gdje su rođene. Niko od mene nije tražio da uklonjam veće kamenje, njihovu ogromnu smetnju, niti da pravim put prolaza, jednostavno sam smatrao da će moja mala pomoć osigurati bolji prohod i omogućiti većem broju riba da obavi ono zbog čega su pohitali u ovu vidljivu pošast od plitke vode i uskih korita.

Ni jedna riba nije zastala da mi se zahvali – nijemo su ćutale. Nisam to ni očekivao, ali mi je njihov razdragani prolaz, prštanje i vrisak vode oko mene bila jasna zahvala ovih upornih pjegavih stvorova koji se, puni čelične snage i volje, uporno probijaju do njihovih ciljeva negdje u brdovitim i pocrnjelim predjelima Ontarijskih šuma. Šljapkam vodom izgubljen, bez cilja zbog kojeg sam došao, da lovim ribu, štap mi postaje smetnja, a meni svejedno, imam utisak da me uznemirila njihova nečujna tuga što ne mogu dalje, što su postali ogromna tamna mrlja stisnuta u tijesnoći malog proširenja ispod oborene jelike.

Neko će upitati, zašto?

Pa ni ja nemam odgovora, možda su to samo moji sentimentalni osjećaji koje nosim u sebi prema ribama i prirodi, odavno su u meni, poznati i dobri, sada oživjeli i valjani, ćućore u meni k’o golubovi u kavezu, k’o pokisli vrapci na žici iznad puta, ne dam da se otuđe, nije mi dobro ako nisu sa mnom i uz mene. Možda su oni pokretačka snaga koja me motiviše da pravim prolaze ovim upornim stvorenjima, da im pomažem, ne mislim ovim ništa određeno, ne trudim se da izgledam sentimentalan, smatram da im treba napraviti prolaz gdje ga nema, gdje su priroda i rijeka zatajili. Možda je to i pomalo zakašnjela navika da pomalo i više cijenim svoj i tuđi život i da me to tjera da šljapkam po plićacima opkoljen stoljetnom tišinom iz koje izvire i struji toplina sunčevih zraka, jasni glasovi prirode što se javljaju oko mene i koji me potsjećaju na onaj moj stari i dobri zavičaj.

Kao da me sve ovo vraća u neko davno sjećanje, sjećanje koje traje još iz rana dječaštva. Možda ovim vraćam dug prirodi i rijekama mnogih riba ulovljenih u mladosti, možda je i iznenadno kajanje sa kojim želim da popravim dio krivice koju ranije nisam shvaćao. Mislio sam kao i većina ribe će uvijek biti, mislio sam da znam da je nikad neće nestati, nisam htio vjerovati da udica može ribu istrijebiti, da ja mogu direktno uticati na njen nestanak, mislio sam; to je rijeci ništa, a meni mnogo, ali su tako svi mislili, a tako i danas misle i ribe je sve manje.
Znam, izmjenio sam se, ostario, postao mekši i osjećajniji. S godinama se čovjek mijenja i sve jače osjeća ono čemu prije nije davao vrijednosti. Put kojim sam išao nisam ja izmislio, naslijedio sam ga onakav kakav je bio. Ja sam samo nastavio i usput bogatio svoje vlastito iskustvo, u početku, koristeći i tuđe. Tuđe iskustvo mi je davalo sigurnost, moje se time bogatilo, lakše mi je bilo kad sam znao ono što i drugi znaju, a nije zlo znati ono što drugi znaju i savjetuju.
Ali sad sam shvatio, pomalo kasno, da danas nije ništa kao nekad, davno, u mojoj mladosti, u mome djetinjstvu, u mojim prvim ribarskim pohodima rijekama koje i danas teku, ali mnogo drugačije, siromašnije, opustošene, oskrnavljene. Nisam tada shvatao da se i to može desiti u budućnosti, mlad sam bio i nisam razmišljao kao danas, kao većina sa kojima sam ribario. Bila mi je smiješna pomisao da ribe može nestati, da je više nema, da se mušice roje, a da nema nikoga da ih pokupi sa površine rijeke. Da je špiglo rijeke bez onih čarobnih krugova koji obilježavaju znakove njenog vidljivog živita, života naših rijeka, radosti izlova lipena, pastrmke. Ja, k’o kažnjenik se sjećam i starim, moja sjećanja polahko gube oštrinu, nisu k’o nekad, kad sam pamtio svaki kamen i sedru iza koje vreba pjegava ljepotica, preljev u kojem lipenovi u jatima igraju svadbenu igru. U ustima osjećam gorčinu praznih limana, brzaka i preljeva i polahko ispraćam vrijeme koje se neumitno troši i nestaje. A sve to vrijeme, riba je žalosno ćutala.
Nisam tada shvatao da sa svakom ulovljenom i ostavljenom ribom polahko prekidam jednu nit opstanka, jedno trajanje i jedan život. Mislio sam da je nevažno to što uzmem jednu ili dvije ribe (a bilo je nekad i više). Mislio sam da je to samo kamenčić izvađen iz vode, manje nego što se vidi i što ih ima u rijeci, a polahko sam i ja, kao i svi prije mene i ovi poslije mene, zavijali rijeke u crno ostavljajući naše sablazne tragove očišćene ribe kao grobove krajputaše. A riba je stalno i žalosno ćutala, a i danas ćuti!
Mislio sam da su rijeke neranjive, trajne, da ih ništa ne može osakatiti, raniti, da je njihovo bogatstvo vječno i nepotrošno. Naša nametnuta ograničenja na koja smo ponosni i s kojima smo pokušavali da zaštitimo rijeke i ribe te da se riblje bogatstvo dovede na razumnu mjeru. Izgleda mi da ovi napori nisu dovoljni, ne donose uspješne rezultate, nesavjest pojedinaca nadjačava. Svjedoci smo da je ipak ribe sve manje i manje, a ona i dalje žalosno ćuti. Izgleda da su neki ribolovci zaboravili opšti cilj, da su zaboravili da će neko doći poslije njih, ali izgleda mi, njih nije briga za sutra. Daj ti meni danas, a sutra k’o živ k’o mrtav – nije me briga. Ima nečeg beznadno tužnog u ovako bijednom nesavjesnom razmišljanju. Srećom nisu svi isti. SREĆOM!

ketchikan-salmon-fishing

I sada, kad šećem obalama rijeka za koje nisam znao ni da postoje, kad osjećam hladnoću njihovu od koje se grče mišići mojih nogu, isto kao na Plivi, Janju, Ribniku ili nekoj drugoj rijeci, tamo u mom zavičaju. Sve liči na izgubljen san, a ja zbunjen žalim za ribama iz mojih rijeka, a spašavam neke druge ribe, iz stranih rijeka, ali ne mogu da zaustavim iznenadnu želju koja se javlja, želju da im pravim prolaz, otklanjajući teške polutke kamenja urasle u pjeskovito dno. Čvrsto se držim za maglovita sjećanja na vrijeme koje je prošlo, volio bih da se vrati, radi onih koji to ne pamte, koji to nisu doživljavali kao ja, da u času odbljesku sunčeve svijetlosti ranog podneva u beskrajnim širinama naših rijeka ugledaju čvrste kolobare pastrmki i lipenova u njihovoj prijepodnevnoj gozbi mušicama, što im obilato nude naše rijeke. Ja sam bar malo srećan što mogu da ih gledam, makar kroz zamagljen prozor sjećanja, oslobođen obaveze da ih lovim, oslobođen mučenja. One su samo jedno lijepo sjećanje od kojeg savjest tiho budi današnju želju za kajanjem.

U mojoj autobiografskoj knjizi „Ribarske staze“, u nekoliko navrata sam naveo kako je naš otac često tjerao mene i brata da pustimo ulovljene ribe. Nismo tada shvaćali zašto. Danas shvatamo. Tada sam ulagao nepotreban napor da savladam bijes u sebi što puštam uhvaćenu ribu. Nisam želio da se otac ljuti, slušao sam ga, iako se njegova odluka suprostavljala mojim željama za dokazivanjem. Kakva je to bila pusta želja, kakva je to bila nepotrebna neophodnost za dokazivanjem, da se na ovakav način ostavlja potvrda da sam dobar ribolovac.
Sada, mnogo godina kasnije, kad je mnogo bistre i mutne vode proteklo našim rijekama, kad su mnoge ribe izgubile i danas gube bitku za opstankom, od mene od drugih, sada mi je jasno zašto mi je otac ranije, u nekoliko navrata, kad bih uhvatio neku vrijednu, kapitalnu ribu stalno govorio:

PUSTI JE SINE! NEKA ŽIVI! NEKA SE MRIJESTI! BIĆE RIBE!!!

P.S. Nadam se da će ovaj tekst ponukati bar nekog od ribara da me se sjeti, mene i ovog teksta, da će ih ovaj tekst opomenuti i da će dva puta razmisliti prije nego što ulovljenu ribu stavi u ranac. Nadam se da će bar neko od današnjih, mlađih, vještih ribolovaca, poslušati moj savjet i savjet moga oca i krenuti putem popuštanja i puštati ribe.

Uhvaćene ribe nisu zlatne ribice, one ne govore, ne puštaju avaz, samo ćute i samo te gledaju svojim bistrim okom, dubokim pogledom, boreći se za malo vode koja joj život znači. Kad uhvatiš ribu pogledaj joj u tamu oka u kojem ćeš vidjeti njenu molbu – PUSTI ME!

salmon_1395088c

 

Piše: Mersad Rajić

One comment on “Put nade i opstanka
  1. Ivan Korhner Ivan Korhner kaže:

    Lep tekst o epskom putovanju lososa! Razmišljanja o ribama i situaciji na vodama su takođe za pohvalu. Bravo Mersade!

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*