Orao je odleteo!

Orao je odleteo!

tumblr_kw5qgrPe2S1qaaas1o1_400Orao je odleteo!

Veliki beli poglavica iz Vašingtona Frenklin Pirs, četrnaesti predsednik Sjedinjenih Američkih Država, zamolio je 1854. godine Abrahama Linkolna, vođu novoosnovane Republikanske stranke, da u njegovo ime ponudi poglavici Sijetlu otkup zemlje njegovih saplemenika. Za uzvrat, obećao je indijanskom narodu miran i bezbedan život u rezervatima.

Kada je primio ponudu od predsednika SAD, mudri Sijetl je zaključio da za indijanska plemena dolazi teško vreme.
Odgovor poglavice Sijetl opisan je kao jedan od najlepših i najdubljih, ikada iznetih, izjava po pitanju čovekove okoline. Grad Sijetl dobio je naziv po poglavici čiji je govor bio odgovor na predloženi Ugovor po kome se Indijanci nagovaraju da prodaju dva miliona ari zemlje za 150.000 dolara.

612705
(Pismo poglavice Sijetla predsedniku SAD Abrahamu Linkolnu, odnosno predsjedniku Pirsu, koje se iz sedišta Ujedinjenih nacija svake godine 5. juna (lipnja) šalje svim predsednicima država u svetu kao EKOLOŠKI MANIFEST – opomena što nam predstoji ako se prema svetu ne ponašamo holistički, shvatanjem da je sve povezano)

3949226b4d87

 

ORAO JE ODLETEO

Ponosni i hrabri, branili su svoju zemlju i zemlju svojih predaka do posljednjeg daha…
„Kako može da se proda ili kupi nebo i toplina zemlje? Tako nešto sasvim nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine zraka i bistrine vode. Pa, kako ih možemo kupiti? Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaki pramen izmaglice u tami šume, sveti su u mislima i u životu mog naroda.
Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka. Kada mrtvi bljedoliki odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život. Naši mrtvi nikad ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka.
Dio smo zemlje i ona je dio nas! Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuh, veliki orao – braća su nam. Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo mustangovo tijelo i čovjek – sve pripada istoj porodici. Kada veliki poglavica iz Vašingtona šalje svoj glas da od nas želi da kupi našu zemlju – previše od nas traži. Veliki poglavica poručuje da će nam naći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac – mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali, to neće biti lako. Ova nam je zemlja sveta. Ova blistava voda što teče rijekama i brzacima nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam predamo zemlju, morate znati da je ova voda sveta, morate reći svojoj deci da je sveta. Da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode – glas je oca moga oca. Rijeke su naša braća – utoljuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što mu treba: zemlja mu nije brat već – neprijatelj. Kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga. Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemlja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema majci – zemlji i prema bratu – nebu odnosi se kao prema stvarima što mogu da se kupe, opljačkaju, prodaju poput stoke ili sjajnog nakita! Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samu pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove, crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice. Možda zato što sam divlji jednostavno ne shvaćam! Buka mi vrijeđa uši. Što vrijedi život ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo…
Indijanac voli zvuk vjetra kada se poigrava površinom močvara. I miris povjetarca osvježen popodnevnom kišom ili borovinom.

istina4


Najveće blago crvenog čovjeka je zrak. Sve živo dijeli isti dah – životinja, drvo i čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža taj dah koji udiše. Poput nekog tko je dugo na samrti, ne osjeća smrad. Prodamo li vam zemlju, morate da se sjetite da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj dah sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedi dao prvi dah – prihvatit će i njegov posljednji izdah. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kome će i bijeli čovjek moći da udahne vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća. Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li da pristanemo, zahtijevat ćemo da ispunite ovaj uslov: bijeli čovjek morat će da se ponaša prema životinjama ovog kraja kao prema svojoj braći! Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Video sam po prerijama hiljade bizona koje je bijeli čovjek ubio, pucajući iz jurećeg „vatrenog konja“. Divlji sam i ne razumijem kako gvozdeni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od živog bizona, kojeg mi ubijamo samo da bismo preživjeli. Što je čovjek bez životinje? Kada bi životinje nestale, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe i čovjeka. Sve je u svetu povezano.
Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da bi poštovali zemlju, reći ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morat ćete da učite svoju djecu, isto kao što i mi učimo našu – da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju – snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju – pljuje na sebe samoga. Zemlja ne pripada čovjeku – čovjek pripada zemlji. To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je porodica krvlju sjedinjena. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac razboja života, već je samo vlakno u njemu. Što učini sa razbojem – čini sa sobom. Čak ni bijeli čovjek, čiji Bog istupi i govori s njime kao prijatelj sa prijateljem, neće izbjeći zajedničku sudbinu. Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo!
Jedino znam sigurno, a to će bijeli čovjek morati da shvati! Naš Bog je isti Bog. Možda mislite da njega možete posjedovati, kao što se spremate da uzmete cijelu našu zemlju. Ali, nećete! On je Bog ljudi i njegova je milost jednaka i za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrnavite li je isto je kad prezrete njegovog stvoritelja. Bijelog će čovjeka nestati. Možda i prije ostalih plemena. Prljate sami svoj ležaj i jedne noći udavit ćete se u vlastitom izmetu. U svom nastojanju gorjet ćete u ognju Boga koji vas je doveo ovamo i s nekom neobjašnjivom namjerom dao vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom. Takva sudbina se nama čini bijednom.
Ne razumijem zašto se ubija bizon? Zašto se krote divlji konji? Zašto je u dubini šume toliko ljudskog smrada? Zašto je pogled na zelene bregove pocijepan žicama što govore? Gdje su jeleni?
Nema ih više. Gdje je orao? Odletio. Pravom življenju je kraj. Počinje borba za opstanak…“

poglavica
Mudri poglavica Sietl

 

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*