Nekrolog ribarskome Papi

Nekrolog ribarskome Papi

U koju god bih rijeku ušao u wadersu sretao sam ribolovce, mjesne i one gostujuće. I kad bih spomenuo da dolazim iz Travnika, svako bi me pitao: Znaš li Suzija?

Ko god je na ovim južnoslovenkim prostorima u posljednjih pola stoljeća uzeo ribarski pribor u ruke, morao je znati za njega. To bi bilo kao da neko ko je fudbaler ne zna ko je Pele, i nikad nije čuo za Mourinha. Hodajuća enciklopedija, pokretni leksikon nepojamno golemog znanja, ambasador i svojevrsni brend mušičarenja i sportskog ribolova, koji se nije libio javno reći da skoro svakome od nas još ispadaju tirolska drvca iz džepova. U početku smo mislili da izmišlja i na ribarski način laže, jer da nije moguće da na svako pitanje odgovara kao da čita iz knjige. Zato smo provjeravali listajući literaturu i pretražujući po internetu, i bivali zapanjeni kako je sve što je govorio, od riječi do riječi, bilo tačno. I sve mu je bilo poznato: virovi i brzaci najvećih rijeka, gorski potoci, tiha jezera, zatim vezači muha, ribočuvari, krivolovci, …

Ja sam ga, i niko drugi sem mene, zvao Papa jer je za mene bio isto što je za rimokatolike Pontifex Maximus – najviši autoritet u sportskom ribolovu. Dvije crtice ponešto kazuju o tome.

U travničkoj mahali Konatur caffe „Gem“ je mjesto gdje se jednom sedmično sastaje mušičarski kružok, nešto što bi u Zapadnoj Evropi zvali workshop za koji bi plaćali kotizaciju – nas četvorica pitamo, a Suzi odgovara. I to ne tako da pred nas mnoštvo podataka istresa kao ćumur iz vreće. Svaki njegov monolog je stavak iskusnog pripovjedača, to su odreda fine priče o nesagledivo velikom ribolovačkom iskustvu. U jednom predahu zaustio sam da ispričam kako sam prethodnog januarskog dana u šetnji po brdu Bukovica na snježnoj prtini ugledao insekta, ili kako bi mušičari rekli, muhu. I to je bilo sve što sam rekao, jer je Suzi počeo da opisuje njen izgled: veličina 14, trup boje trule višnje, porebranje, … Do najmanjeg detalja sve je bilo potpuno identično, kao da je u taj zimski čas stajao pored mene i gledao istu muhu.

U ljetno predvečerje mušičarim na ušću Šumeća u Lašvu. Ulovio sam nekoliko lijepih potočnih pastrmki na mokre muhe perjane na način tradicionalan u slivu Vlašić planine, s jarebicinim perom za krila, nogice i isperak. Zvoni mobitel, Suzi zove. Kažem mu samo da lovim mokrim muhama na Lašvi, i ništa više. A on, kao da u ruci drži moj predvez, kratko kaže: jarebica – sveži muhu da ima krilo, nogice i isperak od jarebice, to pastrmka na ovim alpskim vodama najviše voli…

Vode Hendeka jutros su opet protekle. Pokrenula ih je jedna suza ribarska što je kroz podzemne tokove došla do ispod travničke tvrđave. Odatle se sljubila s vodama Šumeća i Lašve, da bi dalje tekla i nosila tešku vijest po vodotocima bivše Jugoslavije, gdje je svako sa štapom i kanapom prepoznavao jedno ime: Suzi. Danas će ribolovci širom Balkana svoje ribarske štapove rasklopiti samo na pola, onako kako se u tuzi zastave spuštaju na pola koplja. Zato ću zamisliti travničke ribare, postrojene kao mušketiri, kako umjesto počasnog plotuna jednim pokretom ribarskog štapa i fijukanjem mušičarske šnjure kroz vazduh odaju svoju posljednju počast.

Bistro, Papa!

Enes Škrgo

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

*