Južna Švedska – mušičarenje

Digital StillCameraMušičarenje u južnoj Švedskoj

Rijetko lijepo skandinavsko, martovsko jutro. Temperatura je nekih 10-ak stepeni, sunce se pomalja tamo negdje iz pravca Finske i Rusije. Pijuckam prvu jutarnju kaficu i uživam u izlazećem suncu. Ovdje se zna desiti da ne vidimo sunce po mjesec dana, pa sam mu se počeo radovati i ne uzimati ga zdravo za gotovo.

Danas sam planirao izaći na rječicu u komšiluku. U toku sedmice sam zavezao neke moje početničke muhe, neke strimere, i baš se radujem isprobati ih. Mušičarenjem se bavim dvije godine, i sve mi je novo. Još učim.

Ulovi su prava rijetkost, pogotovo na ovoj mojoj rječici Raa u južnoj Švedskoj, gdje je riba jako plašljiva i oprezna.

Digital StillCamera

Čovjek se mora prišunjati kao indijanac da ih ne prepadne. Sada pogotovo, dok je drveće bez lišća. Trebalo mi je da to shvatim, i dugo sam se čudio kako je moguće da ulov izostaje. Činilo mi se da sam sâm zabačaj prilično izvještio, tako da muha ne pljuska po vodi i ne plaši ribu. Rječica je bogata pastrmkom, morskom, potočnom, a ima čak i kalifornijske, divlje. Kažu da je negdje u moru blizu ušća, nekad davno bilo ribogojilište, iz kojeg je riba nekako pobjegla i adaptirala se na slobodu, pa sad često ulazi u rijeku, valjda na mrijest, šta li.

Na vodi, u akciji

Elem, čizme na noge, torbicu preko ramena, štap u ruke pa na vodu. Vidim na donjem toku, nekoliko stotina metara od ušća, nekoliko mušičara koji prlično neuspješno pokušavaju prezentirati muhu. Nije ni to baš lako zbog žbunja i rastinja uz samu obalu. „Underhand cast je must“ ovdje. Nakon što sam im se približio, vidim da nisu muškarci nego žene. Još nikad ovdje nisam vidio žene, vjerovatno neka organizovana grupa gostiju, došla ko zna odakle. Odlučujem se za gornji tok rijeke, par kilometara od ušća, tamo ima više brzaka i manje ljudi. Voda je savršena, tek malo zamućena, baš onako kako ovdje kažu da je najbolje. Provlačim se kroz neko žbunje tražeći mjesto za koje mi se čini da bi moglo biti lovno. Skidam torbicu s ramena, vadim čekrk, postavljam ga na štap, provlačim špagu kroz vođice i konačno, vežem muhu. Odlučio sam probati nekog strimera, koji se zove „VIVA“ u veličini 10. Izvlačim špagu i polako je zabacujem na drugu stranu pored nekog kamenja. Puštam je da potone, pa tek onda lagano povlačim.
Vrijeme na vodi prolazi brzo, ponekad imam utisak da stojim desetak minuta, a tu sam već sat ili dva. Pogotovo, otkako sam prestao pušiti, nema više one potrebe za nikotinom, pa tako ni upozorenja mozgu da je vrijeme za pauzu. Mijenjam muhu, stavljam „Butcher-a“ takođe u veličini 10 i zabacujem. Ovo, inače, nisu muhe kojima obično lovim, najčešće koristim nimfe, ili „Wolly bugger-a“ ili nešto treće, ali danas baš želim isprobati ove, pogotovo zato što sam ih zavezao zadnje, prošle sedmice, pa su mi nekako prirasle za srce. Kažu da je važno vjerovati u muhu koju napraviš; e pa ja u ove baš vjerujem! Uh… za trenutak mi se učinilo da sam osjetio ribu, instinktivno „dajem kontru“, ali nema ništa, vjerovatno sam samo zakačio neku podvodnu grančicu, travku ili nešto slično. Novi zabačaj na isto mjesto i ponovo mi se učinilo da nešto „čačka“ muhu. Ovaj puta čekam s kontrom, ali se opet ništa ne dešava. Ponekad ove podvodne grane prečesto znaju prevariti čovjeka, pa ti se učini da je riba. Ali, valjda je i to draž ribolova. Opet…… Ovaj puta kontriram, i osjetim titranje štapa.

Riba!

Hahaha, nevjerovatno!! Štap se prilično savija, mora da je povelika. Držim špagu zategnutu, taman da ribi nedam suviše mjesta za zalet. Predvez je tanak, strah me da ne otkine. Sekunde kao vječnost, adrenalin raste, osjetim na podlaktici lagano zatezanje mišića. „Redington“ zuji, lijevom rukom pomalo stežem čekrk, tek toliko da ribi dam malo otpora. Nekoliko puta namotam, pa pustim da vuče, pa opet malo namotam, pa pustim. Minute prolaze, otpor je sve slabiji, iako ovo zna prevariti: taman pomisliš da je borba gotova, počneš namotavati, kad riba iznenada krene u drugom pravcu, najlon se otkine i onda čitav dan žališ poslije. E nećes danas, mislim se i pažljivo namotavam špagu.
Već je blizu obale, prelijepa riba. Saginjem se i vadim je slobodnom rukom, sretan sam. Brzo slikanje i mjerenje dužine na obali, 57cm. Vadim muhu, i ribu vraćam u slobodu. Još uvijek ošamućena, polako pliva uz samu obalu da bi čas kasnije nestala u dubini. Neka ti je srećno, i hvala.
Odlazim par stotina metara uzvodno, gore sam u jednom viru prošli put pogubio neke muhe, nadam se da ću danas biti srećniji. Ponovo provlačenje kroz priobalno raslinje, pazim da mi se šnjura ne upetlja ili štap ne slomi. Zašto li ne održavaju ovaj dio rijeke, vjerovatno da ribolov učine što „prirodnijim“ ili…..? Ko zna?
Ponovo zabacivanje. Špaga leti baš tamo gdje sam zamislio, danas je dobar dan. Struja nosi mušicu, koja polagano tone. Povlačim, pa stanem, pa opet povlačim.
Gledao sam jednom u nekom mušičarskom programu, da je bitno povlačiti muhu u istom ritmu, tj istom brzinom. Trudim se koliko mogu. U zadnje vrijeme sam toliko toga pročitao i vidio o mušičarenju da mi se sve pobrkalo u glavi. Zato sam i odlučio da izvjesno vrijeme ne slušam ničije savjete i da lovim onako kako ja mislim da je najbolje, pa bilo to pogrešno ili ne, svejedno. Važno je valjda uživati u ribolovu.

Opet!!!

Kontra. Tu je, zakačila se. Nije tako velika kao prošla ali je borac. Uvija se po površini, a taman kad je malo privučem, sjuri se u dubinu. Čekrk ponovo zapjeva. Puštam je da izvuče priličan komad špage, pa onda počnem namotavati. Ona opet povuče, pa sve iz početka.
Nemam meredov, obala je dosta strma, a voda duboka, nema plićaka. U stvari imam meredov, ali ga ne nosim, iskren da budem, rijetko se nadam ulovu, pa ga vrlo rijetko i ponesem. Riba je već uz samu obalu. Balansirajući na jednoj nozi, i uz ozbiljnu opasnost da završim u rijeci, vadim ribu, trudeći se da je ne stisnem previše. 65cm dužine.

Digital StillCamera

Ponovo slikanje i vraćanje u vodu.
Slatki osjećaj umora i potpunog zadovoljstva. Sjedim na obali, i razmišljam o starom običaju engleskih plemića, koji su svojevremeno odlazili u Norveške fjordove u ribolov. Nakon uspješnog dana nasuli bi čašu Gin-a okrenuli leđa fjordu i prosuli piće preko ramena, u znak pozdrava fjordu i poštovanja prema ribi.
Da sam engleski plemić, i da mi je pri ruci gin, vjerovato bih sad i sam isto uradio.

Pozdrav iz Švedske

Goran Đulabić, Švedska