Mali tiganj i velike štuke

Mali tiganj i velike štuke

stuka4Prilog pred vama je napisan sa ciljem da vas zabavi i nasmeje, ali i da vas podseti na to da je lepo probati nove tehnike mušičarenja, čak i ako ste svesni da ćete u startu biti manje uspešni nego kada lovite metodom kojom već vladate. U stvari, tako bi bar trebalo da bude…

Sezonu 2008. proveo sam mušičareći pastrmke na predivnim rekama istočne Srbije.

Sa dolaskom jeseni i početkom lovostaja na moju omiljenu salmonidu, mušičarski pribor sam zamenio varaličarskim, a dve omiljene lovne vrste, potočnu i makedonsku pastrmku, zubatim ribama nizijskih voda, štukom i smuđem.

Nakon što sam subotnje popodne 18. oktobra proveo bezuspešno pokušavajući da prevarim neku krupnu rečnu štuku, odlučio sam da sutrašnji dan provedem u varaličarenju sitnih barskih primeraka, bar da se upišem tog vikenda.

Kad san neće na oči

Krenem ja tako negde oko ponoći da biram pribor. Sportex 40 g – prejak. Berkley 8 – 32 g – prejak! U glavi mi slika barske štukice od 250 g. Treba mi štapić težine bacanja 2 – 10 g, ali takav nemam. “Pa kad je tako”, rekoh sebi, “neću ni da pecam, ko će se mlatiti sa boranijom. Ima da spavam do podneva.”

Legnem ja tako oko 2 sata posle ponoći, ali mi san ne dolazi na oči. Vrtim se po krevetu i odjednom mi sine – što ne bih probao mušičarskim priborom na strimera! To nikada nisam radio, ima da budem presrećan ako uhvatim bar glocu od 25 cm. Spakujem pribor i negde oko 3 h legnem da spavam. Sat navijem za 5:20.

Žbunje i trska

Na bari sam bio oko 6 h. Svitanje, blaga izmaglica. Voda idealna, nigde nikog. Krenem da vitlam Ross motkom klase 7, ali ‘oćeš vraga. Ne znam da zabacim veliki strimer, nije to muva za pastrmku. Napred – nazad, nekako razvučem 5 – 6 m konca i taman da zabacim, zapnem iza leđa za žbunje. Uh! Sledeći pokušaj i isti epilog. “Goci vole jedan, gde ti je sada varaličarski pribor? ‘Oćeš da pecaš na muve, ako ti je.” Krenem opet, napred – nazad, hop – cup, zviznem strimer ka bari i okačim ga na trsku, nekih 20cm iznad vode. Bože ima li te… Da je bar malo niže možda bi ga neka štuka i dohvatila dok se klati na vetru. Ovako u najboljem slučaju hvatam žabu, i to neku koja baš visoko skače.

Ima nade

Dok pokušavam da otkačim potezanku kroz glavu mi prolazi prva rečenica priručnika o pecanju: “Mamac uvek treba zabaciti u vodu”. Dobro je, znam gde grešim. ‘Ajde opet. Napred – nazad, zviznem ja nekako strimer u baru. Vau! Taman htedoh da krenem da motam kad spazih da ova “mašinica” nema normalnu ručicu nego neki zakržljali patrljak, ko noge u blavora. Zagledam malo bolje – piše: broj lagera nula, brzina prenosa 1:1! Kakav krš, i za ovo sam dao 100 evra. Preplatio sam i to debelo!

Nema mi druge, moram rukama da povlačim konac. Tri put povukoh i strimer mi se nađe pred nogama. E muko moja, sad opet treba da zabacujem. Krenem i uspem! Probam još jednom i opet mi uspe – eureka! Ide mi! Računam da u narednih pola sata ima da zabacim još najmanje 3 puta! Maher!stuka2

Udarac!

Počnem da povlačim strimer, puštam ga da propada, pa ga cimnem par puta i podignem ka površini, pa opet pustim da propada. Hej, pa ovo i nije tol'ko loše! Svestan sam da imam teoretsku šansu da nešto čak i upecam. I onda, odjednom – udarac! Stotinu mu jarčeva udarac! Nešto je zgrabilo onu pernatu šušumigu! Lupim ja kontru i imam šta da vidim. Štuka! Ogromna. Ima celih 600g, i to bez repa. Retko viđen trofej! Uz mnogo muka dovučem je do nogu i tu zastanem. Šta sad, kog vraga? Neću valjda ovu neman rukom hvatati! Ima da mi odgrize prste garant. Sam sam na bari, nema nikog da mi pomogne, iskrvariću na smrt. A nemam još ni 30 godina, gre'ota. Nisam još ni bandži skakao, a plavuše bliznakinje i da ne spominjem. Šta da radim? Meredov nisam poneo, kuku i nemam, a bazuka je zabranjena zakonom. Da mi je bar tu bratić Sale on bi sad skočio u baru i izvukao je.

Potegni stranče

Gledamo se tako ja i štuka preko strune. Partija šaha, potegni stranče. Sećam se šahovske teorije. Postoji nešto što se zove Damin gambit! Tu se valjda žrtvuje pešak ispred daminog lovca, ali se zato dobija na tempu. To ću da uradim! Nemam pešaka, ali ću zato žrtvovati konja – sebe! Taman kad sam se spremio da skočim u baru, štuki pade koncentracija i, nećete verovati, ona trepnu! Znao sam da mi se takva prilika neće dva puta ukazati, pa je zrabih rukom i izbacih na obalu! Uraaa! Uhvatio sam štuku na strimera! Ura!

stuka3

zonker
zonker

Kad sam se malo smirio pogledah ribu i u panici shvatih da ima celih 40cm bez repa. Ne može da stane! Sto mu gromova ne može da stane! Moj tiganj teflonac ima 38cm bez drške! Šta sad, kog vraga, da radim.
Ne ide da filetiram ovako lepu ribu. Odluka je pala – pustiću je! Spuštam je u baru, ode. Znači to je taj C&R. U redu, sad sam i to čudo probao.

Viša škola

Menjam mesto. Sad već imam neprocenjivo iskustvo. Sad su gotove. Vitlam crveno – beli zonker koji opet pada u baru. Kačenje livadskog žbunja i barske trske je za mene sada već davna prošlost. Drk, drk, talas, kontra! Još jedna! Stotinu mu pokidanih tvistera imam još jednu! Ova je dobrih 100g manja, a ja iskusniji. Znam da nema šanse. Nudim joj da preda partiju, ali ona hoće remi. Neće da može! Izbacujem je na obalu. Ova ‘ladno staje u tiganj, ali mi je glupo da ubijem manju, a malopre sam pustio veću. Vraćam i ovu.

stuka1

Treće mesto. Sada već bacam ko zmaj – 25m konca, 5m bekinga, a ja zabacujem 31m! . Istina, veći deo posla odrađuje štapić Ross Esence FC klase 7, koji bezmalo baca sam, dok ja više smetam. Rutinski hvatam i treću štuku. Puštam i nju. Prolaze minuti i ništa se više ne dešava. Štučje ludilo je prestalo jednako brzo kao što je i počelo.
Pakujem pribor i odlazim kući, da se pohvalim drugovima. Ne hvata se svakog dana prva štuka na strimera!

Goran Tokić Goci

(objavljeno u listu Ribolov, br. 206)

 

 

Loading

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*