Korjenuša

Korjenuša

Quill Gordon

Mušicu Quill Gordon sam prvi puta vidio u nekakvom Balzerovom katalogu. Pretpostavljao sam kako je Gordon prezime nekog ribiča, ali što je Quill.

Kakvo je to ime mušice? Možda je to ime i prezime tog Gordon Quill? Kako se onda zove mušica i od čega je zamotao ovako glatko tijelo. Nema šanse da je u namatanju tijela i rebara preko tijela ovako precizan. Jednostavno ne može biti. Pa taj ne može smotati tijelo preciznije od mene da sad to tijelo veže cijeli sat. Ne može i da mu Bog pomaže, ovo tijelo je od komada, 100%. Pa vidi se, ali od čega? Što je ovo tako fino i tanko? Ovo je extra izvučeno tijelo. Buljio sam u tu mušicu na stranicama tog poderanog Balzerovog kataloga, prevrtao listove i stalno se vraćao na stranicu sa mušicama kako bi još jednom, po tko zna koji put, pogledao to glat izvučeno tijelo.

Nisam imao blage veze o toj mušici, ništa. Ta prvi put ju vidim. Ništa …

U to doba nije bilo nikakvih informacija o prvi put viđenim i meni nepoznatim mušicama.

Tek tu i tamo bi mi koji ribički katalog završio u rukama i gledaj mušice sve dok vlasnik kataloga ne kaže … – vraćaj ‘amo, što si zapamtio dobro – zapamtio.

Tko je, u mojim godinama i u to doba, mogao znati da je Theodore Gordon navezao planetarno poznati Quill od očišćenog isperka pera iz repa pauna i to potkraj 1800-te godine.

E, ali …vrag ne spava i kad su mu oči zatvorene i rogovi uvučeni.

Na Cetinu su došli mušičariti nekakvi stranci koji su propisno mlavili pastrve i lipljane. Mislim da su bili Danci. Nije mi bilo lako, ali svanulo mi je kad je frajer otvorio gepek starog Peugeota i namjestio se na stoličicu vezati mušice. Brzo sam se, kao ovlaš, došetao do njega ne bi li vidio što pametna iz njegovih ruku. I jesam, vidio sam! Taj frajer je, na moju sreću, vezao taj Quill od oguljenog pauna, što sam gledao na svoje oči. Likovao sam u sebi, kakav li sam sretnik da baš mota tu ‘baju’. Tu si ptico, mislio sam u sebi, tu si tu. Tu … Sva sreća da sam se našao na pravom mjestu u pravo vrijeme.

Odlično, sad ću brzo do onog Duška iz 1.h razreda srednje škole. Otac mu drži paunove, a ja nemam više niti jednog pera. Ako mu otac i ne da koje pero onda neka ukrade. Sigurno ih drži u kakvoj vazi. On meni dva-tri pera od pauna, a ja njemu svoje dvi-tri duple sličice od igrača Hajduka. Točno znam kako je razglasio da mu za kompletirati album za nagradnu igru nedostaju slike od Šime Luketina, Luke Peruzović i Ivice Šurjaka.

I baš u mene to sve ima i to u troduplo, da ne spominjem kako sam dolazio do najrijeđih sličica nogometaša. Posebno tog sastava Hajduka 1979/80…

Da, da bilo je to prije 40 i nešto godina.

Tada sam se navezao tih Quillova koji su se trgali u zraku i pod pastrvskim zubima. Kroz srednju školu saznao i za “Korjenuše” od jednog dečka iz BiH, a poslije i našao najčvršći Quill od pokrovnog dijela ptičjih pera.

Na dlanu su Quill od badrljice pijetlovog pera ili kako ih je Mato zvao tkz. Korjenuše.

Korjenuše

Svi pijetlovi Quill u svim bojama su izuzetni na vodi i pod vodom. Međutim, pijetlov Quill treba znati navezati na udicu i to bez lakova i ljepila, a da se prilikom lova ne raspada.

S vremenom sam i to svladao. Da sam se namučio – jesam, ali isplatilo se. Našao se ‘lijek’ i za takvo što. Slučajno sam, kako to u vezanju već biva, shvatio kad i kakvo pero treba oguliti i kako ga zavrtjeti na udicu i to tako da bez lakova i ljepila bude čvrsto kao da je od tvrđeg konca. A do te ideje se trebalo navezati i naguliti svih vrsta perca…

O tomu na slijedećim stranicama…

Boško Klarić

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

*