Rijeka iz maglovitih vremena

Rijeka iz maglovitih vremena

mapa2Istorija mušičarenja – Astreus, reka iz maglovitih vremena

U sedamnaestoj knjizi svog obimnog dela De Natura Animalium, Claudius Aeianus (170-230), danas češće nazivan Elijan, ostavio je prvi pisani trag o mušičarenju. On je dao relativno šturo objašnjenje da se u Makedoniji „između Soluna (Thessaloniki) i Beroje (Beroea) nalazi reka Astraeus“

na kojoj lokalni ribolovci koriste vještačke mušice za lov pastrmke.

To je sve što je on zapisao o lokaciji. Pokušaćemo da prikažemo koja današnja rijeka bi mogla da bude Elijanov Astreus. Interesovanje za ovaj problem postoji odavno, ali je zanimljivo da je malo kome palo na pamet da ode u tu oblast i detaljnije prouči problem. Našim ljudima je ta oblast bliska jer se nalazi nedaleko od poznatih morskih ljetovališta kao što su Katerini ili Paralija. Vjerovatno će se neko ko je tamo ljetovao (beskrajne pješčane plaže i sunce koje prži) pitati: „zar je moguće da je mušičarenje izmišljeno baš tamo“, a ne na drugim, čuvenim pastrmskim rijekama Evrope? Moguće je da mušičarenje i nije izmišljeno baš tu, ali prvi poznati zapis nedvosmisleno ukazuje na tu lokaciju. Pored toga, iako je Elijan bio prilično nepouzdan autor, može se uzeti da je lokaciju dao prilično precizno (koliko je to mogao čovjek koji tamo nije bio).

Kada se pogleda na kartu te oblasti vidi se da između Soluna i Beroje ima nekoliko rijeka. Prvo tu je Vardar (Axios), zatim Ludij (Loudias) i Bistrica (Haliakmon). Vardar je oduvjek bio velika rijeka i nije mijenjao ime od antičkih vremena, tako da on nije kandidat za Astreus-a. Ludij je danas praktično ravničarski kanal koji vjerovatno nije mijesto gde se pastrmka lovila na mušice. Kao potencijalni kandidat ostaje Bistrica sa pritokama. Treba reći da je najveća pritoka u donjem toku Bistrice takozvani Regionalni Kanal – djelo ljudskih ruku, kojim se sprečava stvaranje močvara u plodnoj dolini kojom danas dominira grad Janica. Nekada je, nedaleko od današnje Janice, tu bio grad Pela – rodno mjesto Aleksandra Velikog.

U novije vrijeme pojavio se veći interes za istraživanje ovog problema. Prvo je 1995. profesor N.G.L. Hammond u svom tekstu The Location of the Trout-River Astraeus dao svoje objašnjenje koja bi to rijeka mogla da bude. Nakon toga su Darell Martin (poznati autor iz SAD) i dr. Božidar Voljč (ne manje poznati autor iz Slovenije) ovo istraživanje nastavili i otišli do lokacija koje bi mogle da budu nekadašnji Astreus. Ova dva autora su tokom proteklih godina objavili više članaka u poznatim svjetskim časopisima o rezultatima svojih istraživanja. Interesantno je da niko od njih nije mogao da donese konačni sud o ispitivanom problemu. Razlog za to je što je tokom proteklih 18 vijekova u oblasti u reke Astreus došlo do značajnih promjena kako u izgledu i konfiguraciji terena tako i u nazivima mijesta. Elijan je zapis dobio od Rimljana koji su se vraćali sa osvajačkih pohoda uz koje je pored vojnika bilo i učenih ljudi koji su bili zaduženi da pišu o nepoznatim stvarima koje su vidjeli tokom osvajanja. Bilješka je napravljena u blizini Aristotelove škole koja se nalazila između Beroje i Edese na reci Astreus.

Reka je ime Astreus („zvezdani“) dobila verovatno po mitološkoj nimfi Astrei koja je bila njegovateljica Bere (koja je bila boginja-zaštitnica grada Beroje). Astrea („zvezdana“) je bila zaštitnica jakih kraških izvora. U slivu Bistrice ima više rijeka koje imaju kraška vrela i mogle bi da budu nekadašnji Astrus. Međutim, Hammond je odbacio mogućnost da je to sama Bistrica, jer ona ne protiče direktno između Soluna i Beroje. Prema Herodotu Astraeus je bio pritoka Bistrice. Postepenom eliminacijom došlo se do toga da Astreus treba tražiti u slivu Regionalnog Kanala, pritoke Bistrice, koji u potpunosti zadovoljava kriterijum da se nalazi „između Soluna i Beroje“. Taj kanal ni malo ne liči na salmonidnu vodu. Međutim, neke od njegovih pritoka su pastrmske rijeke koje u vidu kraških vrela izviru na planinama višim od 2.000m. Ako se krene od početka Regionalnog Kanala prema njegovom ušću u Bistricu, njegove najvažnije pritoke su sledeće: Meglenica, Vodenka, Kutika i Arapica. Treba imati u vidu da su ove rijeke spletom istorijskih okolnosti mijenjale Grčka i Slovenska imena.

– Meglenica (Moglenitsas) nastaje od tri rijeke Belice sa Nidže planine, Bistrice sa Kozjak planine i Poroja sa Kožuf planine, u oblasti koji je naziva Meglen (jer je bio obavijen maglom) i koji se nalazi prema granici sa Makedonijom. Praktično od dijela uzvodno od ušća Vodenke, vode Melgenice ulaze u Regionalni Kanal i dalje teku njime, primajući jednu po jednu pritoku na putu ka Bistrici.

– Vodenka (Edhessaios) je rijeka koja je dobila ime po mijestu Voden (ili Edessa, što na Grčkom znači isto), a u antičko vreme se zvala Scirtus. To je rijeka koja je prva djelimično regulisana, još u antičko vrijeme, jer je plavila Voden.

– Kutika (Koutichas) je riječica koja izvire na sjevernim padinama Bermium planine. Po mišljenju dr. Voljča ona je suviše mala da bi bila kandidat za Astreus.

Arapica_ispod_samog_izvora– Arapica (Arapitsas) takođe izvire jakim kraškim vrelom na sjevernim padinama Bermium planine. U izvorišnom dijelu to je salmonidna rijeka bogata vodom u kojoj još uvek žive pastrmke, a ribolov je zabranjen.

Prema Hammondu najozbiljnji kandidat je rijeka Arapica. Voljč se sa tim donekle slaže, ali ne isključuje ni mogućnost da bi to mogla da bude i Bistrica (jer je vrlo lijepa rijeka). Martin smatra da nema sigurnih argumenata ni za jednu od rijeka, ali nagovještava da bi to mogla biti i Vodenka. Niko od njih (iz razumljivih razloga) ne može da sasvim sigurno tvrdi koja je to rijeka. Najviše što se može reći u ovakvim slučajevima je da je neka rijeka „možda“ bila antički Astreus. Valja reći da se na nekim starim kartama može vidjeti rijeka Astreus.

mapaIako su stare karte vrlo lijepe i dekorativne, praktično sve su neprecizne po pitanju tačne lokacije ove rijeke. Prema svemu prikazanom, uspjeli smo da se „približimo“ tome koje današnje rijeke bi mogle da budu antički Astreus, ali ne i da sasvim sigurno znamo koja je to od njih bila.

Možda je i najbolje da mitski Astrus ostane bar djelimično sakriven izmaglicom prošlih vremena.

Autori teksta: Andrija Urban i Goran Grubić