Ibrine “realistic flies”

Ibrine “realistic flies”

KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA

Ibrine „realistic flies“

Ni dan-danas mi nije jasno, a vidio sam svojim očima. Kako on, Ibrahim, veže ove ljepotice od muha prstima velikim kao dva sarajevska ćevapa!? I još se od srca smije mojoj nedoumici dok skakućem oko njega škljocajući nekakvom drndavom digitalnom kamerom.

Čudim se kojom brzinom pera nekog, u neznanju, očerupanog pijetla i dlake sa krzna irvasa, raspečenog na zidu dnevne sobe, – goloj udici daju izgled živog, pravog pravcatog insekta.?
Ima u njemu metar. Pola od toga je repina koja se ritmički pomjera lijevo – desno i potiskuje naprijed ostatak tijela u čijem prednjem dijelu se kriju ona dva ogromna zuba. Dabar!

Nikad ga do sada nisam vidio uživo! Najbliži susret sa ovom živućom grickalicom za balvane je bio iz sofe u dnevnoj sobi, upaljenog televizora, dok se neki daljni rođaci ovog čudovišta brčkaju u tamo nekim egzotičnim rijekama Kanade ili gdje već. A vidi ga sad! Stojim na ovećem kamenu, do koljena u vodi, na sred rijeke. Spadnem li sa ove kamenčuge voda mi je do pasa, do obale ima nekih desetak metara, druga strane je još dalje, gaženje isključeno, preduboko je. Ništa od bježanije, a ne znam ni zašto da bježim, nisam se čak ni prepao! Udaram se dlanom po prsima i svim mjestima unaokolo tražeći kameru u svim onim silnim džepovima jakne i prsluka. Nema je. Zaboravio sam je u kolima. Dabar promiče kraj mene kao kakva podmornica, zube ne pokazuje, niti mijenja smjer kretanja. Znam da me vidio, vidio je i Ibru, na obali preko puta mene koji trabunja nešto o mladuncima i o tome kako smo mi na njegovom, dabrovom, terenu i da bi se što prije trebali micati odatle! I sve nešto u tom stilu. Rečeno, učinjeno. Namotavamo strune na rolne, “kupimo svoje krpice” i spuštamo se nekih pedesetak metara niže. A taman me krenulo.

Sat vremena smo vezali sve moguće i nemoguće suhe mušice. Vidimo da pastrmka, ona potočna, autohtona, kupi s vremena na vrijeme nešto na površini, ali bez uspjeha. Blizu smo, sve bliže, boja, oblik i veličina naših mušica su pravi, ali. Pastrmka od nekih 40 cm dužine, teško da ima kilogram u njoj, leži nedaleko od mene, na istom mjestu, na kojem sam je ugledao prelazeći most. Sve što sam joj do sada ponudio ignoriše iz sve snage, čak se i par puta lijeno pomakla u stranu da kraj nje prozuji muha. Poruka je više nego jasna – ma okani me se čovječe, vidiš da imam pametnija posla nego da gutam te tvoje bijedne imitacije! Dobro, de, mozgam sam sa sobom, odmori se malo od mene. Bacam uzvodno, pretražujem teren u krugu od nekih 15-ak metara. Ništa! Riba “uzima”, ali ne i to što ja imam u kutijama. Ispod oka pratim Ibrahimove muke, gađa sva mjesta na kojima se šire kolobari na vodi kao snajperom, frenetično poseže za kutijama sa mušicama i mijenja li mijenja. Ništa!

KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA

Lososima u pohode

Prvi put smo zajedno, prvi put lovimo skupa! Upoznasmo se nekih pola godine ranije na velikom sajmu mušičarenja u Stockholmui, družili smo se nešto malo i preko tih tamo ribarskih Foruma (tja, Internet.), a danas sam, eto, njegov gost ovdje na rijeci Säveån, u Švedskoj, nekih 70 km od Geteborga prema unutrašnjosti zemlje. On, Ibrahim Mešinović, inžinjer konstruktor zvanjem kad se raditi mora, ali i boemčina i sanjar kad je “fly fishing” u pitanju. I štošta drugo. Ja, asocijalan, kakav već jesam, čim je ribarenje u pitanju, vuk samotnjak. Radije sam, nego sa bilo kime! Danas sa Ibrom – i opet ću! Progovara samo kad treba, tu je, ali niti ga vidiš niti čuješ i kad otvori usta onda mu je svaka na mjestu! Od ranog podneva krstarili smo kolima od jedne do druge potencijalne ribolovne destinacije, Ibro se upeo iz petnih žila da mi pokaže kakvih sve ljepota ima na “njegovim” terenima. – “Buraz, ovdje ćeš mi doći na jesen kad losos uđe u rijeku”, ne ostavlja moj guide nikakvih dilema po tom pitanju. – “Nego, spremićes dvoručni štap, 200-300 m backinga na rolni, a valjalo bi ti da do tada treniraš malo trčanje i skakanje preko kamenja. Trebaće ti! Kad ti gruhne kakav komad od deset kila, trke Formule 1 će ti ličiti na igru za malu djecu! Da ti je samo vidjeti Norvežane kad se ovdje s proljeća sjate. i kad ih nastane trka obalom! Ova ti je rijeka baš poznata po ulovu velikih lososa. Ne bi oni džaba potezali ovamo kod onolikih svojih voda… Kažem ti, treniraj trčanje!” Dobro, mislim u sebi, treniraću, ali ti ćeš mi vezati muhe za tu priliku, samo da znaš! Ne lezi vraže, to što sam ja mislio da mislim, itekako je zazvonilo unaokolo. Inače ne bih čuo ni Ibrin komentar? -“Pa, naravno da hoću.”

 

KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA“Realistic flies”

A za to imam debelog razloga! Mislim, da mi Ibro veže muhe za tu priliku. Čuo sam o tome i ranije, nešto malo i pročitao i vidio pokoju sličicu na Internetu o Ibrinim “realistic flies”. Prvo što je uradio, nakon što mi je otvorio vrata svoje kuće – otvorio je i svoje kutije sa muhama. Neke od njih. Vjerovatno sam istog trenutka zinuo i zaboravio zatvoriti usta. I tako jedno 5 – 6 sati koliko smo proveli sjedeći kod njega na terasi, razglabajući o svemu i svačemu. On je uglavnom govorio, ja sam, kako već rekoh, zinuo i zaboravio zakapijati labrnju. U neko doba, kad mi se već povratila moć govora, usudim se ustvrditi da za tako nešto, vezanje mušica na način kako on to radi, čovjek mora imati tonu živaca (ili biti skroz lud pa tako liječiti živce), ogromnu ljubav, interesovanje, znanje, talenat. Ni to nije dosta. Čovjek mora biti jednostavno – opičen! E, to zadnje, “opičen” mi se nekako najviše sviđa, prihvati Ibrahim dobrodušno moje slobodno viđenje i tumačenje njegove nadarenosti. Zaključak, koji mi se tako spontano nametnuo tada, u prvim minutama našeg susreta i pri otvaranju kutija sa “realistic flies” – dobio je i jednu novu dimenziju, nekoliko sati kasnije, kraj vode, kada je iz kutije sa “običnim” muhama, posegnuo da mi da, još neku od svojih kreacija. Ibro, zažmuri jedno desetak sekundi, taman toliko mi treba da zgrabim ovu kutiju, uskočiom u kola i nagulim u nepoznatom pravcu, istisnuo sam u jednom dahu. Ni danas ne znam jesam li ozbiljno mislio ili sam se samo šalio. Da, mene taman krenulo! Neki minut prije nego što nas je dabar poslao nizvodno da on na miru može grickati svoje grančuge i debla. Gotovo sat vreman vezanja svakojakih kombinacija “dry flies” i bezuspješnih pokušaja da se udvorim onoj pastrmci nisu dali ništa osim rezignacije. Neće. E, hoćeš! Vadim posljednji adut (ih, koliko puta me do sada “izvadio”) gotovo iz očajanja. Zaboravi suhe muhe, mokre, nimfe. Pastrmka je to. Ona brani svoj revir. Uljeza ću da joj zafrljačim, da je razbjesnim malo.

06 02 03 04

Crno-zeleno-sa-zlatnim-nitima, srebreno-glavati streamer, da, to je taj uljez! Bućnuo je na pola metra iznad nje. To me ide. Mogu da bacim gdje hoću i kako hoću, da plasiram muhu onako kako mi padne na pamet. Preda mnom je manje od dvije sekunde uzbuđenja, iščekivanja, napetosti i nade. Tres!! U stvarnosti, vjerovatno, ne bih uspio nabrojati sve ovo gore, žestok sudar dlana sa plutom štapa bi me presjekao negdje na pola puta. Napetosti i nade – misao bi pukla napola izgovorena. I kao da ja sada imam vremena da mislim o nadi i napetosti, ovo je stvarnost, riba je tresnula po steameru, raspomamljena od bijesa i odlučnosti da drskog uljeza precrta sa spiska pokretljivih. Ibro je sa obale uspio izustiti samo “A…”! Ili pola od toga. Ako je uopšte išta i rekao. Ili vidio da mi se štap savio? I od čega. Već narednog trenutka više nije bilo nikakvog vidljivog razloga da kaže “A” niti bilo šta drugo. Niti da se divi prizoru na moj savijeni štap – jer više i nije savijen!? Šnjura krivudavo leži na površini vode nošena strujom, crno-zeleni streamer tuca srebrenom glavom o kamenje na putu prema brzacima ispod mosta. Vjerovatno se još nije oporavio od šoka, bio je tako blizu da nestane u ponoru iza pastrmkinih zuba. Doduše, cimnuo bi ja njega nazad, još će on neko vrijeme biti moj adut za izazivanje bijesa revirom ospjednutih ribetina! Čarolija je nestala, jednako brzo kako je i došla, površina vode odavno se umirila. Pastrmka je na svom starom mjestu i bira – ovu hoću, ovu neću. Eno je, opet izlazi na površinu kao da se ništa nije desilo? Pa, i nije! Zgrabila je samo rep streamera i cimnula, udica je bila van domašaja usta. Ostatak je istorija.

KONICA MINOLTA DIGITAL CAMERA

Svjetlac

Malo više nizvodno, na mjestu na koje se naš dabar obazrivo uputio, malopređašnja taktika revira i njegove odbrane nema nikakvog učinka. I aduti mogu da iznevjere!? Bacam na neviđeno. Teren je takav da bi tu trebala biti još pokoja pjegava ljepojka, ali jok. Pa, i ne mora! Ja sam osjetio pentranje adrenalina od koljena (tabane ne računam, malo su mi promrzli) pa do korijena kose! Makar to trajalo samo pola sekunde. Ili onog “A” što ga je Ibro, valjda, sebi u zube promrsio. I meni dosta! Čak se više i ne ljutim na samog sebe što sam onako u brzini zaboravio kameru u kolima, pa niti dabra, a niti Ibrinih preciznih zabačaja na slikama. Noć se provlači kroz grmlje i sivom koprenom prekriva pjenušave vrhove talasa. Ne vidim više ništa, pakujem štap, nisam svjetlac! Zapravo i jesam, i to još nešto bolje. Natakinjem na čelo onu lampu, čudo jedno tehnološko. Ni nalik na svjetlaca koji pali farove samo na mahove. Ovo svijetli na sto načina, crveno, zeleno, pet lampi, tri lampe. Ni ne košta bog zna šta, a evo sad mi valja glave da se preko ovih klizavih sedri dočepam obale. – “Evo ga, skakavac”, šapuće Ibro iz mraka, ispod vrbe, gdje je zauzeo busiju zadnjih sat vremena. Skakavac, tako ti ja zovem ove pastrmčice od 15-ak centimetara, više su u vazduhu nego u vodi kad se zakače, dopunjava on. Pod rasvjetom mog “svjetlaca” sa čela crveno-žute pjege Ibrinog skakavca blješte tek sekund ili dva. Pastrmčica veselo vrcnu perajem čim se ponovo dočepala vode i nestade u mraku. Onaj moj svjetlac na čelu (hoćeš crveno, pet lampi, tri lampe, ma, čudo jedno) nam je dobro došao dok smo se pentrali uz obalu preskačući oborena debla. Što vjerovatno nije isključiva krivica onog dabra. Čvrst stisak ruke i jedno “vozdra, stari”. Eto mene Ibro opet, na jesen.

Čini mi se da sam negdje u šupi imao patike za trčanje. Još koliko sutra ih moram iskopati.

 Veselin “Veso” Anić

Loading