Da ne zaboravimo!

Na mjestu gdje se magistralni put Travnik Kneževo – Banja Luka sastaje sa rijekom, a borovi i smreke postepeno ustupaju mjesto bukvi i grabu, Ugar* se smiruje i ulazi u blagu pastoralnu dolinu, tekući lagano ka istoku i svojoj majci Vrbasu. Usput prima sa desne strane dvije moćne vode, Ilomsku i Kobiljsku rijeku, i tako ojačan i kisikom bogato prokrvljen, nakon desetak kilometara mirnog toka kroz livade i rakite, Ugar polako počinje da dubi jedan od najljepših i najdivljijih kanjona u ovom dijelu Evrope.

To je ujedno i mjesto gdje se Ugar napokon sastaje sa svojim strašnim imenom; gdje se pejzaž sažima, produbljuje i zatamnjuje – postaje kao garež, ugarak, kao Ugar; gdje poskok i medvjed zajedno piju vodu; gdje noć nastupa iznenada i bez sutona, kao crni mjehur, narastao od tamnog soka.

Ovo je priča o rijeci i čovjeku koji su zajedno živjeli i umrli. Slava im!

Smrtni strah

Nekog poznog septembra 1988. godine dogovorimo se sa kolegom Brankom Ćurčićem da sutra dobro poranimo i odemo na Ugar. Odlučimo se za radni dan, kako bi bili sigurani da nas niko neće ometati u kanjonu. Kao i uvijek kada se spremalo za Ugar, od silne radosti i one fine treme nije se moglo spavati. U ta vremena odlazak na Ugar je mogao značiti samo jedno – uživanje u divljoj i netaknutoj prirodi i preobilni ulovi, kako pastrmke, tako i krupne mrene, škobalja i orijaških klenova.

Znajući da se u septembru riba počinje povlačiti prema ušću u Vrbas, odlučimo se da u kanjon siđemo na najnizvodnijem, takozvanom trećem silazu, kod sela Mokri Lug. To je ujedno i najduži, ali i najpitomiji silazak u kanjon, jer tu su mještani vijekovima sa žitom silazili do vodenice.

Kad smo stigli u Mokri Lug, još je bio mrkli mrak. Iskustvo nam je nalagalo da sačekamo svitanje, kako se ne bi sreli sa medvjedima, koji se u rano jutro izvlače iz kanjona ka planini. Ipak, želja da u sami osvit budemo na Ugru, bila je jača od opreza. Branko je upalio bateriju i otpočelo je naše sat i po dugačko silaženje ka svetoj vodi. Najvažnije je bilo ne skrenuti sa glavne staze u neku od mnoštva bočnih kozijih stazica, koje bi nas odvele u mračni lavirint od šiblja i ogromnih debala, i što je najgore, u susret medvjedima, koji se ipak klone glavne staze, zagađene ljudskim tragovima.

Mrak je bio gust kao tijesto i kada bi na mahove bacio pogled iza sebe, imao sam osjećaj kao da glavu guram u katran. Iz daljine se povremeno čula potmula grmljavina a hladan gorski vazduh kao da je dolazio ispod vodopada ozona. Sagnem se i dohvatim rukom travu. Bila je suva, bez kapi rose. To je moglo značiti samo jedno – biće kiše.

Do vode je ostalo još samo desetak minuta hoda, ali mrak još nije ustuknuo pred jutrom. Čim smo stupili na klizavi ugarski šljunak, prva munja je poput srebrnog mača prosijekla mračni kanjon, a sa zaglušujućom grmljavinom po glavi su nam počele dobovati prve krupne kapi kiše.

«Bjež’mo u vodenicu!» – povika Branko i uperi bateriju kao polusrušenoj drvenoj kućici što se nadnijela iznad samo Ugra. Mada je vodenica bila u raspadanju, neko se potrudio da popravi krov, vjerovatno radi ovakvih situacija. Uletili smo u drvenu kućicu kao furije, gušeći se od nekog ludačkog smijeha. Shvativši da smo u vodenici suvi, a da je vani pravi potop, otpočeli smo stari ugarski ritual – urlanje i podvriskivanje iz sveg glasa. Kada smo prvi put dolazili na Ugar, urlali smo iz straha i u želji da rastjeramo medvjede, a kasnije, kada je taj strah nestao, urlali smo i podvriskivali iz čistog zadovoljstva. To je bila neka naša katarza.

Branko založi vatricu da se malo ugrijemo i pomolimo se našem ribarskom bogu da ovo zlo iz neba što prije stane. Napolju je još uvijek bilo mračno kao u rogu. Samo su munje povremeno obasjavale sablasni pejzaž mračnog kanjona. Pljusak je oslabio i prešao u jednoličnu kišu.

Lagano smo srkali kafu i odsutno buljili kroz rupe u starim daskama. Čekali smo jutro i dan, koji nikako da svane. U jednom trenutku Branko se naglo trže i lijevom rukom mi dade znak da oslušnem. Desnu šaku nasloni na uho i blago se naže ka povećoj rupi u dasci. Zaustim da nešto progovorim, kad mi do ušiju dopre jasan i rezak zvuk šljunka, po kojem se nešto kreće. Branko lagano izvuče iz ranca svoj veliki «Bovi» nož i dade mi rukom znak da motrim prema vodi, a on se okrenu prema šumi. Zvuk je postajao sve jači i više nije bilo sumnje da se napolju nešto krupno kreće, i da to «nešto» ide ravno prema vodenici. U momentu munja osvijetli krajolik i krajičkom oka opazim veliku tamnu siluetu, na pola puta između Ugra i nas. Skočim kao oparen i Branku grozničavom mimikom objasnim da opasnost dolazi od vode, a ne od šume.

«Medvjed, j..em ti sunce!» – kriknem šapatom i sagnem se da potražim barem neki kolac. Ne nađem ništa, osim nekog lišća i truleži. Iz džepa izvadim neku čakiju, sa kojom jedva škobalja mogu da zakoljem. Dok sam se ja vrtio u krug kao gluvo krme, Branko je počeo napolje izbacivati komade upaljenog granja, kako bi zaplašio životinju. U jednom momentu nešto je počelo udarati po daskama i čulo se glasno mumljanje i ropac. Odjednom, kao po dogovoru, počeli smo obojica urlati najdubljim mogućim tonovima i ispružili smo ruke sa noževima, spremni na sve.

Zaćutimo na trenutak i napeto osluškujemo. Lušanje o daske je preostalo, ali i dalje čujemo mumljanje i hodanje u pravcu ulaza u vodenicu. U snop baterijske svjetlosti uhvatimo napokon krupnu priliku, koja podiže šapu za zaštiti oči. Podrže i drugu šapu, a u njoj dugačak štap i vrbov niz sa ribama.

«Pa to je čovjek, j..em ti sunce žareno!» – dreknu Branko ljutito, ali sa vidnim olakšanjem.

«Šta se šunjaš okolo, konju jedan?! Mogli smo te ubit`!» – okružim se sada i ja, mada još ne ispuštam iz ruke onu moju čakijicu.

Osvjetlim ga od glave do pete. Bio je to čovjek četrdesetih godina, kratke čekinjaste kose, grubog lica, premreženog duboko usječenim borama, ali dobroćudnog, pomalo bedastog izraza lica. Na njemu je bio ofucan, dva broja kraći džemperak, iz kojeg su virile jake i čvornovate podlaktice sa nebično krupnim šakama. Uz noge mu se pripele isto tako za broj-dva kraće radne pantalone, zavučene u nekakve ofucane kratke gumene čizmice. Bio je mokar kao čep i samo je slijegao ramenima i smješkao se blago, kao da se izvinjava što nas ometa svojim prisustvom. Usput je nešto nerazgovijetno mrmljao i puštao nekakve grlene glasove, šmrckao i češkao se po ulepljenoj kosi.

«Ajde sjedi, ugrij se malo» – pozva ga Branko, namigujući mi, a kažiprstom desne ruke provrti malo po slijepoočnicama, dajući mi diskretno na znanje da naš gost nije baš «čitav». «O’š malo kafe?» – ponudim ga i pružimo mu šolju. On energično odmahnu rukama u znak zahvalnosti i odbijanja ponude, a zatim se značajno naže prema nama, napravi grimasu lukavog osmjeha, nabra obrve vertikalno kao kerče, a palc desne ruke prinese par puta usnama kao da pije i progovori: «Aaaaa, ije, ijee! Maaa!? Ma? Odmah shvatim šta hoće i rekoh mu «Nema rakije! Neemaa! O’š piveee?! Ima piveee!» Očito me ništa nije čuo, ali je napeto sa poluotvorenim ustima pokušavao da dokuči šta mu to nudim, vrteći glavom lijevo-desno. Izvadim pivo u limenci i ponudim ga: «Aaaa, ive, ivee! Aha, ahaa!» Uze ono pivo iz moje ruke ko prvu pričest, a celo mu se lice ozari.

Kad odbi par gutljaja, što ga vidno usreći i opusti, ustade i donese pred nas onaj svoj vrbov niz sa ribama. Bile su to tri krupne pastrmke, od kojih je ona najkrupnija još davala znake života. Gurnu ih pred nas i desnom šakom nam dade znak da to pečemo, i to odmah. «Gdje to ulovi, života ti?» – izleti iz mene ono iskonsko pitanje svakog ribara, mada sam istog trenutka znao kakav ću odgovor dobiti. Shvatio je on dobro moje pitanje, pa kad otpoče sa cijelom serijom gestikulacija, počev od upiranja desnom šakom u pravcu kanjona, udaranjem o prsa objema šakama, naglim ustajanjem i osluškivanjem, praćenim opreznim okretanjem glave u oba smjera, pa sve do imitiranja komplikovanih montaža samo njemu znanih mamaca. Jedva smo ga zaustavili u njegovom slikovitom kazivanju. Kad sam ga kod trećeg piva zamolio da nam pokaže terene sa krupnom pastrmkom, pravio se da ne razumije pitanje, mršteći se kao male dijete i udarao se kažiprstom po čelu, k’o fol da se trudi da shvati šta hoćemo, ali nikako mu to ne polazi za rukom. Shvatio sam da je u ribolovu samotnjak i da po svaku cijenu želi da izbjegne zajednički ribolov. Od tog momenta počeo sam da osjećam nekakvo poštovanje prema tom čovjeku, koji očigledno nije slučajno bio u kanjonu znatno prije nas.

Na kraju mu poklonimo nekoliko udica i kotur najlona, što je bilo popraćeno takvim izlivima sreće, da mi je postalo definitivno jasno da ovom čovjeku izvan ribolova ne postoji nikakav drugi život. I doista, tog istog dana sretnemo jednog starog ribara iz Kneževa (tadašnji Skender Vakuf), koji nam ispriča malu storiju o našem jutarnjem gostu : «A, to ste nabasali na Njemca, našeg Švabu, Švaburinu. Taj ti je na Ugru svaki dan od ranog proljeća do kasne jeseni, i tako do vajkada. Inače, pravo mu je ime Srđević Vaso, ali to ime rijetko ko zna. Tu u kanjonu vasdani i noćijeva, k’o kakva zvijer. Pribor mu je ljeskov prut i njegove mušice. Nigdje on to ne kupuje, već skida sa granja ono što drugi otkinu, a i ribari mu uvijek ponešto daju. Kad vidi više ribara na vodi, on se sakrije. Da ne voli popit’, ne bi ga bog mogao vidjet’ na vodi. Niko ko naš Njemac ne zna gdje leže one prave pastrmke. Svaki kamen u Ugru on je pretresao sto puta. Njega samo pastrmka zanima i to ona krupna. Ove škobalje, klijenove i drugu ribu što dolazi poslednjih par godina iz Vrbasa, Njemac neće ni da pogleda. Čudak je to brate al` ne bojte ga se, jer nikom nije naudio i nikada neće ukrasti. On je NAJVEĆI RIBAR na Ugru».

Pet godina sam sa svojom ekipom hodočastio na Ugar i često sam sretao Njemca. Vidim ga iz daljine i požurim da ga pozdravim, a kad priđem njega nema. Tragove iza sebe nikada nije ostavljao, jer sa sobom ništa nije nosio iz ove naše civilizacije, bez čega mi, eto ne možemo, a opet se dičimo nekom našom vojnom ljubavi prema prirodi.

Jednom sam ga ipak iznenadio, ali me opet prepao, kao pri – likom našeg prvog susreta. Kretao sam se nizvodno kroz kanjon, usput lagano loveći na svakom izglednijem mjestu. Ugar je u to vijeme (1990.) još bio zasigurno jedina voda u kojoj od jutra do podneva pet puta napuniš i isprazniš veliku metalnu čuvarsku. Zanesen tako ribolovom iz snova, pripnem se na jednu visoku stijenu u namjeri da detaljno osmotrim vir, kad odjednom opazih u podnožju stijene tijelo čovjeka, kako nepomično leži potrbuške. Sve na tom čovjeku bilo je ofucano, poderano i mokro, pa je prva impresija bila da mi pod nogama leži utopljenik.

Gledao sam kao paralisan u to nepomično tijelo ne znajući šta da radim. Sam u kanjonu sa lešom. I, kad sam ipak smogao hrabrosti da siđem do čovjeka, odjednom primetim kako se desna ruka munjevito podiže sa štapom i ispruži ga u pravcu ulaza u vir. Par sekundi poslije čovjek je skočio na noge kao ris, a izad njegove glave, u širokom luku je preletila pastrmka, nazad u grmlje. Čuo sam ono poznato : «Aaaaa, aha, aha ! Mha, haa!». Njemac je uhvatio ko zna koju pastrmku u svom voljenom Ugru. Gledao sam ga izvjesno vrijeme sa divljenjem, a potom se lagano vratio nazad. Nisam želio da mu pokvarim radost svojim prisustvom.

Smrt

Od 1992. do 1995. dolinom Ugra je bijesnio nemilosrdni rat. Dejton je napravio nekakav mir, a Ugar je postao «granična rijeka». Gornji tok je pripao Federaciji BIH, a donji tok je s desne strane pripao Republici Srpskoj, a sa lijeve strane opet Federaciji BIH. S obzirom da ova geografija većini normalnih ljudi nije jasna, pojednostaviću – Ugar je postao svačija i ničija rijeka.

U stvarnosti se ipak zna čiji je Ugar. Gornji tok (od izvora do ušća Ilomske) pripada «hemičarima», a donji tok (od Ilomske do ušća u Vrbas) pripada «minerima».

«Hemičari» iz gornjeg toka ubijaju ribu hlorom, a kad su ustanovili da pojedine pastrmke ipak prežive tretman hlorom, prešli su na otrove što se koriste za štavljenje ovčijih koža. Od ove druge hemije, ne samo da pokrepaju sve ribe kilometrima nizvodno, već i sav biljni i životinjski svijet dna.

Ono što «federalci» ne uspiju potrovati hlorom i otrovom za štavljenje koža, to «republikanci» satru bombama. U kanjonu Ugra nema nijednog vira dubljeg od pola metra, čije dno nije bukvalno isprevrtano bombama.

U avgustu ove godine bio sam u dva navrata na Ugru, gdje sam imao priliku da pričam sa jednim od tih zločinaca. Evo šta mi reče, na moju opasku da se mora prekinuti sa ovim zlom na Ugru: » Šta ’oćeš ti? Evo jutros sam u ovaj ođe vir bacio dvije bombe. Bacio bi ih sto, kad bi još bilo ribe. Ovo je moja rijeka i ko mi šta može. Nek dođe čuvar, baciću i njega i bombu u vir.» Pred njim je bila jagnjetina i rakija, a ne riba. Oni ribu i ne ubijaju radi jela, već iz čiste obijesti: »Ajd da je voljnem, baš me zanima kol`ko će ih isplivat.»

Čak i u tako ranjenoj, potrovanoj i isprevrtanoj vodi, uspio sam uloviti petnaestak «kalifa», desetak škobalja i obilje sitnog klena. Taj dan su nas pratili i gledali gdje lovimo. Kada smo došli i sutradan, tu više nije bilo nijedne ribe, ali smo se zato spoticali o osigurače od bombi.

Znate šta se desilo sa Njemcom, čovjekom koji je 4 decenije proveo na Ugru? Avgusta 1999. godine mrtva riba je danima plivala po Ugru od silnog bombardovanja. Njemac se po prvi put u životu sagnuo da uzme ribu koju nije sam ulovio. Okliznuo se i pao u duboki vir i utopio se. Umiruća rijeka povukla je u smrt čovjeka, koji bez nje nije mogao i nije umio živjeti.

Šta još treba da se desi, pa da «politička elita» iz Travnika i Kneževa shvati da zlotvori nekažnjeno ubijaju jednu od najvećih prirodnih dragocjenosti Evrope, da ubijajući Ugar, ubijaju i budućnost njihove djece. Ugar još nije mrtav, a jedan od njegovih najvećih simbola Srđević Vaso – Njemac jeste, neka mu je vječna slava.

*Rijeka Ugar je desna pritoka Vrbasa. Izvire pod obroncima Vlašića i u velikom padu dubi kaskadno korito, stiješnjeno kamenim blokovima, sabirući usput vode iz mnoštva potoka, vododerina i planinskih vrela. Tu, u svom gornjem toku, sa svakim novim kilometrom koji rijeka prođe u svom izlomljenom toku, Ugar kao da se nadima, bubri i širi u sve većim virovima, u čijoj pjeni i zelenim bentovima utočište nalazi ugarska pastrmka, svijetle, gotovo srebrnkaste pigmentacije, posute peludom malih oranž tufnica. Društvo joj prave valjkasti pijori zlatastih trbuščića i pokoji mramorisani pešić, što često završi u čeljustima kao iskri brzih pastrmki.

Autor teksta: Ranko Travar
Objavljeno u ribolovačkom magazinu „Reviri Srbije“, broj 35, Februar 2012

Sa: https://www.sportskiribolov.co.rs/destinacije-vode/da-ne-zaboravimo

Priredio Ivan Korhner