Albionske priče: Kipar (Mušičar broj 5.)

Albionske priče: Kipar (Mušičar broj 5.)

cisekKipar – Cyprus – Κύπρος (Mušičar broj 5.)

Kad smo bukirali sedam dana odmora na Kipru, pogledam malo po internetu i zabezeknem se – ribolovački raj. Pored nekoliko rijeka u kojima ima pastrmke (lov potočne je najstrožije zabranjen) tu su još i 22 rezervoara prepuna basa, šarana, tilapije, smuđa, pastrmke i još svakakvih riba, a tek more Mediteransko.

Basovi se vade kao ništa. Neki holandsku članak opisuje lov pastrmke gdje su kod 30 prestali brojati, šarana se lovi po 200kg u seansi

Pokret aklimatizacije

1878. – oslabljeno tursko carstvo pred raspadom Bosnu i Hercegovinu prepušta Austro-Ugarskoj, a Kipar Velikoj Britaniji. Bila je viktorijanska era, vrhunac britanskog carstva, kad je u njemu sunce stalno sjalo (tehnički možda i sad stalno sija zbog Foklanda?) i kad je pola političke karte svijeta bilo iste boje. Kraj XIX i početak XX vijeka su bili i vrijeme sijanja riba širom zemaljske kugle u pravom evproskom duhu igara bez granica. Uzgoj riba u mrijestilištima bio je njemački izum polovinom XVIII vijeka, ali nije uzeo maha. Prateći politička previranja i težnju za obezbjeđenjem dovoljne količine hrane za čitavo stanovništvo, uzgoj i raznošenje oplođene ikre i mlađi u svrhu ishrane počinje u Francuskoj početkom, a uzima maha polovinom XIX vijeka. U to vrijeme postaje popularan i pokret aklimatizacije, na koji se danas gleda kao na jednu od najvećih ekoloških katastrofa svih vremena. Radi se o prenošenju životinjskih i biljnih vrsta sa kontinenta na kontent, i slatkovodne ribe, a pogotovo pastrmke, su u tome bile vrlo zastupljene. Dvije glavne struje u pokretu aklimatizacije su bile francuska, koja je težila ka poboljšanju ishrane i britanska, koja je težila da poenglezi svijet, što se u ribolovu odrazilo na prenošenje pastrmke svuda, od Južne Afrike, Australije i Novog Zelanda do himalajskih jezeraca u visinama Butana, najviše zbog nostalgije džentlmena i želje za “pravim” mušičarenjem. I dok je francusku struju gurala i finansirala država, kod Britanaca je stvar bila u rukama amatera – entuzijasta. Praktično odmah sa usavršavanjem prvog mrijestilišta u Francuskoj počinje i slanje oplođene ikre, prvo po Evropi, a zatim i dalje. I dok je za raznošenje po Evropi bilo dovoljno transportovati ikru u vlažnoj mahovini, za dalje puteve trebalo je više brzine i truda oko održavanja svježine. Prvi uslov ispunjen je pojavom parobroda, a za drugi je trebalo nekoliko neuspjelih pokušaja, dok se nije uspjelo sačuvati dovoljnu količinu leda u unutrašnjosti broda na putu od Engleske sve do Australije i Novog Zelanda. Jedna od ideja bila je da se u brodu nosi led, koji bi dok se topi davao hladnu vodu koja bi se usmjeravala preko ikre. Najduže što je led ovako trajao bilo je 79 dana što nije bilo dovoljno. Na kraju je eksperimentom utvrđeno da ikra može preživjeti bez vode i zraka ako se drži vlažnom i hladnom, tako da se opet vratilo mahovini, ali ovaj put pakovanoj u piljevinu i obloženoj ledom. Ovo je uspjelo. U isto vrijeme kad se potočna pastrmka iz Evrope raznosila po svim svjetskim ćoškovim evropskih carevina, kalifornijska pastrmka se raznosila iz Kalifornije po cijeloj Sjevernoj, a potom i Južnoj Americi. Uslijedila je razmjena kalifornijske i zlatovčice iz Amerike za potočnu iz Evrope, a potom i raznošenje kalifornijske iz Evrope po ostatku svijeta. Atlanski losos sa svojom složenim životnim ciklusom nije se primio na južnoj hemisferi kad je sijan, ali izgleda da sad ima divljeg razmnožavanja u južnoameričkim rijekama od ribe pobjegle iz uzgojnih kaveza. Većinom potočna pastrmka po svijetu vuče genetski materijal iz Loh Levena u Škotskoj, manjim dijelom iz engleskih, hampširskih rijeka i sporadično iz Njemačke. Danas gotovo da ne postoji voda na svijetu u kojoj bi potočna pastrmka mogla opstati, a da nije tu nastanjena, a kalifornijska je još rasprostranjenija. Datumi su sljedeći: 1763. Nijemac Jakobi (Jacobi) opisuje umjetni uzgoj ribe; 1864 potočna pastrmka i atlanski losos stižu u Australiju; 1869 zlatovčica prenesena iz Amerike u Britaniju; 1880 kalifornijska rasprostranjena po čitavom SAD-u i prenesena u Južnu Ameriku, prve potočne prenesene u SAD; 1883 potočna iz Njemačke u Ameriku i kalifornijska iz Amerike u Njemačku, kalifornijska na Novi Zeland; 1884 potočna iz Britanije u Ameriku i kalifornijska iz Amerike u Britaniju i Australiju, 1894 kalifornijska u Bosnu…

Kipar

Opet smo uzeli hotel sa svim zabavama za djecu da Luka i mila ženica ne pate previše dok ja budem harao kiparskim vodama u ribolovnim podvizima. E sad, hotel. Ja volim da mogu da odem da spavam kad mi se se hoće, a pogotovo naveče. Ovdje je noćna zabava bila malo sa bučnije strane. Sa zatvorenim vratima i prozorima čula se toliko glasno kako ja nisam puštao muziku ni kad sam bio lijep i mlad. Ali hajde, ne može baš uvijek sve da štima. Bar će biti dobrog pecanja.

Za ribolov u moru (i pretpostavljam rijekama) na Kipru ne treba dozvola. Za rezervoare, koji se poribljavaju, izdaju se godišnje – €17 za jedan rezervoar, €34 za sve. Naveče odem do prvog rezervoara, relativno pristupačno, u mraku trojica Kiprana love sitne bodorke i somiće na kukuruz ispod plovaka sa svjetlima. To veče je bilo izviđanje, ribolovna ekstavaganca počinje sutra!

asprokremos 2
rezervoar asprokremos

Sutradan ujutru nacrtam se tu u zoru, i krenem sa varalicom. Plan mi je bio da ulovim jednog krupnijeg ili par sitnijih basova, na varalicu, za večeru, pa da onda raspalim mahačem keč end rilis i uslikam puno ribe za Mušicar. Elem, prošao sam čitavom dužinom jezera bez griza, ali sam vidio 4 – 5 riba (jedan somić i ostalo vjerovatno šarani), dvojicu ribolovaca, trojicu lovaca sa psima i dosta ptica. Na drugom kraju jezera bilo je prilično muljevito i kad sam oprezno prešao mulj i stigao do vode izgledala je dosta plića. I što je najvažnije tu i tamo sitna riba prsne po površini. Već negdje kod dvjestotog zabaca kao da nešto cvrknu. Dvjestoprvi na isto mjesto i bum, lijep bas oko 800 g. Sljedećih dvjesto zabačaja ništa. Hotel je imao svojih mana, ali je kuhar bio fantastičan, a sa ovim mojim basom je nadmašio sam sebe.

 

asprokremos zora
asprokremos zora
muha
Muva na koju sam uhvatio

Dva dana kasnije, opet u zoru, zaputim se direktno na drugi kraj jezera sa mahačem. Voda mirna, sića ne pršti. Priđem vodi kad ono po kamenčićima uz samu obalu njuška šaranče.

Dok sam ja stavio gumenog berkley crva nestade, ali na drugom kraju plićaka vidim nešto se komeša. Malo prebacim i navučem muhu nazad u vodu. Poslije oko pola sekunde sa tog mjesta riblja leđa zaparaše vodu, a za leđima pođe moja šnjura. Uzeo! Malo borbe i pojavi se riba pa nestade. Izgleda mi kao mrena – tanka sa crvenim perajima, a znam da tu mrene ne može biti. Ipak je bio onaj sarančic, a jeste bio tanak i sa crven(kast)im perajima. Brza fotka pa nazad u vodu.

asprokremos sarance borba
asprokremos šaranče – borba
asprokremos sarance
asprokremos šaranče

Dobro je počelo – prvi zabac riba. Počelo dobro jeste, ali dalje ne valja – nema grizova, a basovi krenuli da love – sitna riba pršti. Tu promijenim mušicu u malog baktejl tvistera i nastavim udarnički. I potpuno uzaludno. Kao da mi je dva – tri puta nešto čvrknulo, ali, da budem iskren, nisam siguran. Tu sam potvrdio svoje iskustvo sa Šumbara u Hrvatskoj – gdje ima druge ribe (i hrane i predatora), basa je teže uloviti nego tamo gdje je nema, kao na primjer na Ćiri na Velikoj Kanariji.

arminu
arminu

Poslijepodne plan mi je bio da odem na Arminu. To je rezervoar gdje su Holanđani lovili kalife samo tako. A prije toga odem da obiđem Trudos (Troodos – Τροόδους) planine. Krasno, šumovito, prijatan zrak nakon priobalne omore. Najviši vrh, Olimp (Olympus – Όλυμπος), je na 1.952m nm. I do skoro samog vrha se može automobilom, a dalje je ograđeno i vojska čuva neke komunikacijske uređaje. Na mobitelu poruka: “Welcome to Turkey”. Zrak svjež i tanak. Malo ispod Olimpa je sjedište nacionalnog parka i – pazi sad – skijalište!

Nađem selo Arminu i Hristos mi u svom “kafiću” objasni kako da dođem do jezera. Dobar čovjek, govori dobro engleski i još nije htio da mi naplati kafu. Kafa prava turska, ali to grčkim Kipranima ni slučajno ne recite – njima je Istambul još uvijek Konstantinopolj. Protivpožarna služba na Kipru je jako dobra i nisko raslinje se od vatre čuva i tako da se po obroncima brda prave zemljani nasipi. Dva takva nasipa možete vidjeti na fotografiji jezera Arminu – to su nepravilne bijele crte koje se spuštaju prema jezeru kao skijaške skakaonice. Sad ću vam odati jednu tajnu – ti nasipi su dosta meki, a i strmi i nemojte se niz njih spustati neterenskim automobilom. Ako vam se desi da se ipak spustite i onda shvatite da ste se zaglavili, nemojte jadnom rentiranom automobilu upropastiti kvačilo.

majkl i dzordz organizuju izvlacenje
Majkl i Džordž organizuju izvlačenje

Konačno, kad budete zvali vučnu službu recite im da povezu jako terensko vozilo sa pogonom na sva četiri (plus platformu ako ste upropastili kvačilo). U protivnom vas neće moći izvući pa će morati u po noći da organizuju jutarnje izvlačenje, kao što se lijepo vidi na fotografiji Mihaelisa i Jorgea ispred ukrasnog traktora. Super čova Mihaelis Zambas, baš smo se lijepo sprijateljili. Osiguranje vam, naravno, ne pokriva vožnju van puteva, pa vas sve to može koštati nekih, recimo, €1.000. A tek što je lijepo čekati vučnu službu po žezi, usred ničega nakon jednog dobrog, strmog i dugačkog, uspona pjeske do puta po toj istoj, kiparskoj, žezi. Meni je to stvarno bilo jedno od najgorih iskustava u životu, a Malom Saši je baš bilo smiješno kad sam mu pričao.

Nazad u život

komedija 1
Komedija na moru

Mila ženica je, naravno, bila puna razumijevanja i utjehe, pa sam brzo došao sebi. Takav sam – prava junačina. Luka i ja smo roneći u moru kod hotela vidjeli dosta ribe pa smo otišli po štapove. On je upecao nekoliko ribica na komadiće lignje i korejskih crva, a ja sam probao malo mahačem.

Ali, začudo, nešto mi nije baš išlo i u svakom slučaju ne mogu baš da preporučim mahanje među kupačima, fali onaj šmek stapanja sa prirodom i tako to.

Kipar već treću godinu nema kiše. Rezervoari su u očajnom stanju, nekoliko ih je presušilo. Podsjetilo me na šljunkaru u Bosni, gdje sam pecao kao dječak – tu smo plivali i pecali i bilo je dobre dubine. Sad su ostale dvije lokve i jedno jezero koje je čovjek sebi prisvojio i produbio. Vodeni sto je u dvadest i kusur godina jako opao. U Hrvatskoj, ljetos mi rekoše, da u rijeci Glini skoro da i nema više vode, veliki ribolovci i poznavaoci voda i u Hrvatskoj i u Engleskoj mi iznose tu istu brigu. Prijeti li nam katastrofa o kojoj se još ne raspravlja?

asprokremos 3 obradjena
asprokremos krajolik
pejzaz 1 musicar
pejzaz s mušičarem Lukom
pejzaz 3
pejsaš Crkva
prozorce obradjena
prozorče na kući s maslinom
asprokremos bas
asprokremos – bas
u koledzu umjetnosti
u koledzu umjetnosti
guster obradjena
guster

asprokremos zora 2

 Ćisek

 

Loading

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

*