Albionske priče: Ćira – Embalsa de Chira (Mušičar broj 2.)

Albionske priče:  Ćira – Embalsa de Chira (Mušičar broj 2.)

cisek

Albionske priče:  Ćira – Embalsa de Chira (Mušičar broj 2.)

Svakoj zemlji svaka čast, ali Španija je Španija! Sve paše; priroda, muzika, ljudi, hrana, klima, društveni sistem. U Španiji je sve ležerno i sve radi kao sat. Kad god idem tamo osjećaj mi je kao nostalgičan povratak kući. Ako ikad dođem do kakvog novca da mogu odabrati gdje da živim, to će biti Belgija.

Šala mala.

Ono što nisam znao doskora, dok nisam pročitao knjigu „Duhovi Španije“ Džajlsa Tremleta, je kako su se Španci ponašali nakon Frankove smrti. Franko, nije imao sina, pa je odlučio da mu nasljednik bude mladi princ Huan Karlos. Princ je na to pristao i entuziastično je prihvatio ulogu budućeg fašističkog vođe. E, to je Franko mislio, a princ je imao druge planove. Čim je po Frankovoj smrti preuzeo vlast, sada kao kralj Huan Karlos, je odbacio fašizam, uveo demokratiju i na izborima su pobijedili socijalisti. Španija ima svojih nacionalnih podjela i problema u tom pravcu, ali glavna podjela među Špancima je na liberalne socijaliste i katoličke konzervativce. Interesantno je šta se desilo kad su socijalisti preuzeli vlast. Čitav narod je odlučio da zaboravi građanski rat i period pod Frankom i šta je važnije i fascinantno, zaboravi sva zlodjela. To je značilo da su neoznačene grobnice ostale neotkopane i da su oni koji su činili zlodjela pod Frankom prošli nekažnjeno. Ali, ali, ali. To je isto tako značilo da se zemlja mogla potpuno okrenuti budućnosti i svu energiju uložiti u poboljšanje stanja. Energija svih, i onih koji su patili u fašizmu i onih kojima je isti godio. Rezultat su uspjeh i prosperitet. Zaborav ih je dobro poslužio. Grobnice se tek sad polako otkopavaju.

Kanarski otoci

Od sve Španije koju znam, najljepši je Veliki Kanar, ili Velika Kanarija, ili što bi Englezi i Španci rekli Gran Canaria. Kanarski otoci su grupa afričkih vulkanskih otoka u Atlantiku. Do dolaska Španaca bili su naseljeni Guančima, enigmatičnom pretežno bijelom rasom, koji su živjeli u sistemu prvobitnih zajednica do dolaska Španaca. Guanča više nema, što zbog istrjebljenja, što zbog asimiliranja među španske došljake. Na Velikom Kanaru živi Agustin Karlos Perez Kabrera, svjetski čovjek i vlasnik vebsajta www.grancanariacarping.com. Kad smo pred kraj 2006. tamo bili na odmoru, preko vebsajta sam stupio s njim u kontakt i otišao na dan pecanja sa Lukom. Tada šarane nismo ni vidjeli, a kamoli ulovili, ali sam na varalicu ulovio četiri dobra crna (velikousna) basa. Crni bas ili pastrmski grgeč je vrlo gramziva riba, rado uzima i izuzetno je ukusna. Užitak je bio veliki zahvaljujući i mjestu pecanja, ali o tome malo kasnije. Najveći “ulov” tog dana je bio Agustin. Ponekad se ljudi jednostavno nađu i toga dana sam stekao prijatelja. Predzadnji dan odmora me Agustin odveo na morsko pecanje njegovom barkom. Urezalo mi se u sjećanje, ne samo po fantastičnom ulovu, već i po tome što sam po prvi put iskusio morsku bolest i to žešće. Poslije mi je Agustin rekao da je taj dan more bilo toliko nemirno da on ne bi izašao na vodu da nije bio odlučio da me po svaku cijenu počasti ribolovom.

U Španiji su neophodne državne dozvole i za morski i za slatkovodni ribolov. Meni se za to pobrinuo Agustin i ne znam tačno detalje, ali mislim da su jeftine i da se, kad se ima ta dozvola, na većini voda ne mora ništa više platiti. Sigurno je da se ne doplaćuje na Ćiri.

Jezero

Napajanje vodom na Kanarima se vrši iz rezervoara i desaliniranom morskom vodom. Tekuće vode nema, osim bujica poslije kiša, a većina padavina se zadržava u rezervoarima kojih ima mnogo. Rezervoari su poodavno napravljeni zabranjivanjem dolina i poribljeni šaranom i basom, da bi se uspostavili održivi ekosistemi. Jezersku ribu dugo vremena nije niko lovio (a i zašto bi uz tako bogato more), sve dok prije dvadesetak godina šarane nisu „otkrili“ neki turisti. Sad su kanarski rezervoari prilično popularni kod evropskih šarandžija. Nema poribljavanja, ali šaran divljak sa svim krljuštima je rijetkost. Riba je sva divlja u smislu da nije uzgojena vještački. U Ćiri se šarani mrijeste, ali basovi, a vjerovatno i roditelji-šarani, osiguraju da praktično ništa od mlađi ne preživi tako da je šaran ispod 10kg prava rijetkost. U nekim jezerima se nađe i drugih vrsta, američki somić, koi šaran (japanski šaran u bojama), zlatna ribica i tilapija, najvjerovatnije potomci riba puštenih iz akvarijuma. U Ćiri su samo šarani, basovi i rijetko koji koi šaran.

AGUSTIN3

Ove zime odmor na Velikom Kanaru smo uzeli nešto kasnije, u februaru. Pošto sam čvrsto odlučio da provedem dva dana u pecanju uzeli smo hotel sa svim pogodnostima i dječijim klubom, tako da miloj ženici i Luki ne nedostajem previše. Prvi dan pecanja je bio sa Agustinom, u barčici, na moru. Super dan, ulov gajba ribe, ali ne na mušicu, pa nećemo o tome. Ovaj put sam savladao morsku bolest i izgorio na suncu kao nikad prije. Poslije pecanja smo otišli njegovoj kući i imali fantastičan ručak: nešto svjež ulov, a nešto langustini, lignje i Agustinovo organičko povrće uz čašu – tri vina. Imao sam čast da upoznam Agustinovu suprugu Pinju. Drugi dan je bio moj zlatni četvrtak. Vrijeme je bilo baš kako sam htio, oblačno sa malo ili nimalo vjetra. Vrlo rijetka kišica je trajala neprestano čitav dan, a da se nikad nije pretvorila u pravu kišu. Put od obale do Ćire, koja se nalazi na oko 1.000 m nadmorske visine, je spektakularan. Nešto kao kanjon Kolorada sa palmama, borovima i šarenim niskim raslinjem. Obradovalo me što su šume više – manje izgledale oporavljene nakon požara koji su harali ljetos. Kad je pogled odjednom pukao iza okuke i predamnom se pojavila dolina sa Ćirom, morao sam da stanem i izađem iz auta.

EMBALSA-de-cira

Agustinov restoran (izgorio u ljetnim požarima, sad je ponovo izgrađen i polako se oprema), stara kuća i apartmani su na obronku iznad vode, a kampište malo dalje na vodi. Gostiju je bilo samo u jednom apartmanu. Počeo sam u kampištu varalicom, da isprobam vodu i varalica je ubrzo proradila, prvo jedan dobar bas oko pola kile, a onda još tri manja. Znači, riba je tu i bijeli tvister radi. Varaličarski štap sam zamijenio mahačem, stavio bijelu gumenu glistu sa zlatnom glavom i nastavio. Bas je riba koja ne živi u velikim jatima i ribolov ne može biti uspješan bez stalnog mijenjanja mjesta. Što je bio pravi užitak. Negdje daleko su bila dvojica šarandžija. Alarmi bi ponekad pisnuli, a čitav dan su prošla možda tri automobila. Mimo toga, jezero je pripadalo meni i kaktusima. Po obroncima su se čula zvona i meket koza i tu i tamo bi se pojavila koja patka, prepelica ili čaplja. A basovi udaraju svako malo. Sitni su, ali nema veze. U neko doba jedan se zakačen zabio i travu i ode bijela glista.

MUHE

Stavim mog omiljenog žutog Living Damsel-a i vidim basove kako ga ganjaju, ali ni jedan ne uzima. Isto se dešava sa plivajućim poperom. Zamijenim ga za crno-crvenu ribicu strimera, sa očima i dosta bijelog perja i udarci ponovo krenu. Odjednom spazim da je na nekih pet metara od mene obali prišao šaran i ležerno pase. Bacim mu strimera pred nos i ne mogu da vjerujem očima – pođe da ga uzme i promaši. Ponudim mu opet i ovaj put nije bilo promašaja.

BORBA-sa-saranomMoj prvi šaran na mušicu! Moj najveći šaran do sada! Štap i šnjura osmica, najlon nosivosti 4 kg, bez meredova i sa šaranom od bar 10 kila na udici. Primijetim na desetak metara udesno potopljeni borić, samo mu vršak viri iz vode. Šaran pravac tamo. Nema šanse da ga zaustavim i neminovno, iza borića je i šnjura se pregiba na stablu. Ako sad krene nazad prema meni omotaće najlon i gotovo je. Istežem se koliko mogu i očajnički pokušavam da ga vratim putem kojim je prošao i već se pomirim da ću ga izgubiti, kad – posluša me! Poslije toga je bio samo u čistoj otvorenoj vodi. Zamaranje je trajalo oko pola sata. Kad su usta konačno izašla iz vode i kad sam ga nasukao uz obalu pojavio se problem vađenja bez meredova. Palac u usta i grabljenje usne prstima nisu se pokazali uspješni. Pod škrge nisam htio da ribu ne ozlijedim i na kraju jednostavno sam uhvatio korijen prsnog peraja , kao „pod pazuh“ i izvukao ga. Slijedilo je fotografisanje i puštanje nazad u vodu. Trebalo mu je oko minut da se opravi. Još uvijek u nevjerici, sav ustreptao, nastavim po basovima. Uspijem zakačiti drugi poptopljen borić i ode strimer. Zamijenim ga bijelo-žutozelenim Clouser Minnow-om sa crvenim očima, i kao i da nisam, udari se nastavljaju.

 

 

PRVI-saran

U tom mi se javlja Agustin, stigao je, živi na dva sata vožnje od restorana i došao je samo zato da nam napravi ručak. Ja prilazim obali ispod kuće.

Nailazim na dio gdje je obala strma i prekrivena oštrim kamenčićima. Izgleda opasno, pa se popnem do vrha obale, nekih četiri metra iznad vode i nastavim da pecam. Sa visine puno bolje vidim basove kako kidišu.

O basovima

Čitatelji u Americi pa i u nekim dijelovima bivše Jugoslavije sigurno imaju mnogo više iskustva u lovu basa i pomalo im zavidim. U Engleskoj ga nema, a ja bih rado zamijenio lipljene iz „moje“ rječice za basove.
MALI-basA sad malo o samom pecanju basa tog dana. Nisam ni jednog vidio pa ga gađao. Uglavnom pri povlačenju mušice odjednom se stvori riba sa strane i najčešće uzme. Ako ne uzme prvi put, uzme drugi ili treći. Bilo mi je interesantno koliko puta sam vidio da uzme i ispljune, a da se ne primjeti po šnjuri. Najčešće bih tad kontrirao i zakačio u otprilike pola slučajeva. Siguran sam da sam tamo gdje nisam mogao vidjeti ribu udaraca imao mnogo više pri povlačenju nego što sam spazio. Nastavim tako s visine, kad opet šaran. Ovaj nije došao sam – ja sam njemu prišao, vidio me i malo se odmakao od obale. Moje uzbuđeno zamahivanje ga je dodatno prepalo i polako se njegov obris stopio s dubljom vodom. Nastavim dalje sa basovima i razmišljam kako ću uskoro trebati da napravim pauzu za ručak. Ali ne dade mi đavo mira. Vratim se da vidim da se šaran, kojeg sam otjerao, nije slučajno vratio. Priđem oprezno i vidim ga. Poslije dva nervozna zabacivanja, malo ga štrecnem i on se odmakne. Sljedeći zabačaj, mušica padne dobro, glava se trzne prema njoj, kontra i evo ga! Ovdje nije bilo stabala pod vodom, ali je šaran bio živahniji i imao je duže bijegove, pa sam lako uspio da borbu prebacim na rolu. Opet je trebalo oko pola sata i ovaj put je izvlačenje bilo teže zbog strmije obale. Šaran je bio zakačen za usnu izvana, malo manji od prvog ali opet procjenjujem preko 10 kg. Kad budem išao sljedeći put sigurno ću ponijeti vagu, meredov i prostirku za otkačivanje kako ne bih opet stavljao ribu na suvu kamenitu zemlju i procjenjivao težinu.

Poslije ručka, bas na varalicu

Ručak je bio španski omlet uz krompiriće i škembiće, koji su se topili u ustima i časa – tri vina. Odem nazad do auta na kampištu i odlučim da probam opet malo varalicom. Prvi zabac, bas oko 400g. Uzmem ga za Agustina. Do tad su svi bili vraćeni. Druga riba preko kilu – kapitalac za Ćiru! Uzmem i njega. Onda shvatim da mala zatravljena uvalica ispred mene vrvi šaranima, bilo ih je u svakom tenutku bar pet – šest pri površini. Probao sam, naravno, da im ponudim tvistera, ali je prebrzo tonuo. Pustio sam još tri – četiri krupnija basa (definitvno su veći radije uzimali tvistera od mušica). Dao sam Agustinu ta dva basa nakon što me slikao s njima i krenuo nazad.

cisek-basovi

Po planini se spustila magla i dok sam joj prilazio prizori su bili kao iz sna – vrhovi drveća štrče iz magle prionule uz obronak. Onda sam ušao u maglu i vožnja je postala zanimljivija.

Agustin je pitao često za malog Sašu, kojeg je upoznao kad je bio moj gost, za vrijeme boravka kod ćerke, kojoj je bio u posjeti, u Engleskoj. Kad sam mu spomenuo da ću napisati članak o Ćiri rekao mi je da će tokom 2008. dati popust od 10 % svakom ko kaže da ga je pročitao. Dakle, ako slučajno budete bukirali pecanje ili smještaj kod Agustina, recite da ste pročitali Sašin članak. Agustin govori engleski, portugalski, talijanski, švedski i naravno španski. Ako vam ni jedan od njih nije jača strana, a želite bukirati javite se redakciji Mušičara, pa ćemo ga mi kontaktirati za vas.

 Ćisek